Ljevica nije uspjela transformirati moderni svijet

Užurbanost kojom se i na lijevoj i na desnoj političkoj obali pripremaju desanti za skoro iskrcavanje na birališta pruža iz dana u dan nove dokaze da u stranačkim kombinatorikama metoda matematike, tj. briga za glasove, preteže nad logikom politike, tj. brigom za birače. Složena politička strategija izražava se uglavnom u krajnje jednostavnoj predizbornoj formuli: dobiti glas više od konkurenta, i ostati na vlasti ili se na vlast vratiti! Velike ideje koje čine slavu politike (i političara) u sjeni su malih, gotovo prizemnih manevara – skupljanja saveznika, utvrđivanja izbornoga gradiva, ucrtavanja glavnih "linija borbe", ispitivanja skrivenih mogućnosti lova na glasove, sastavljanja svih mogućih i nemogućih dobitnih kombinacija, pripremanja "udarnih tema" za osvajanje birača... Načelno, čisti tehnički pristup izborima, već viđen, ovdje i tamo, u mnogim (ne)prilikama: kad žele pobijediti, stranački su stožeri savršeni u svojoj ulozi da obrađuju pedantno izborni teren, da na njemu grade svoje "baze" i čiste ga od podmetnutih "mina". Kako je vlast cilj svake ozbiljne političke stranke, optimalno, da bi mogla mijenjati ili modelirati prilike u državi u skladu sa svojim političkim programima i očekivanjima birača, minimalno, da bi mogla uhljebiti svoje borce i prvoborce, nije sasvim nerazumljivo da se "tehničkim govorom" u ovoj fazi izbornih priprema maskiraju dublje političke namjere (da ne smetnu s uma mudru opomenu M. Yourcenar: "maske se s vremenom pretvaraju u lice"). A izbori su, kako stalno pjevaju glavni tenori liberalizma, "nemilosrdni ispravljač gluposti u politici" (kao što je to tržište u gospodarstvu). Živi bili pa vidjeli!

Naši jakobinci i žirondinci

Prilike u našoj zemlji, međutim, mnogo su dramatičnije od zasad samo skromne ili siromašne ponude ideja koje na svojim policama slažu glavni politički akteri, i to bez značajnije razlike jesu li lijevog ili desnog predznaka: gospodarstvo izranja glavu iznad vode, što jest pozitivna činjenica poslije godina davljenja, ali se još drži europskoga dna (ne)uspješnosti; društvo traumatizirano ratom ponovno potresaju neki stari demoni podjela i nepovjerenja koji mogu ugroziti njegovu stabilnost; pravna država gubi suviše energije u lutanju između onoga što mora da bi bila prihvaćena u demokratskim zajednicama, i onoga što (ne) može, pa nekim postupcima, najzornije u pravosuđu, podsjeća ponekad više na navijačke skupine negoli na staložene, stabilne i ozbiljne institucije; politika se zapleće kao pile u kučine u neke stare teme iz kojih više izviru virusi sterilnih sukoba nego što bi se javljali da su na dnevnome redu sudbinske teme budućnosti države i državljana; nacija se stalno uspavljuje dudama varalicama slavne povijesti, umjesto da se suoči sa stvarnim pitanjima svoga današnjeg i sutrašnjeg položaja u ujedinjenoj Europi i globaliziranome svijetu. Iz toga vlaka, Hrvatska ne može više iskakati kad bi i htjela, jer bi završila na slijepom kolosijeku svjetske (geo)politike i u slijepome crijevu svjetskih financija. Smije li barem imati ambicije da uredi bolje svoj vagon, ako je već premala i preslaba da ureduje u cijeloj kompoziciji?

U odnosu na razmjere pravog tsunamija, koji je – pokrenut financijskom krizom i nekontroliranom globalizacijom – zahvatio i hrvatske obale, naša stranačka politika prije izbora, dakle uoči demokratske odluke: kako i kamo dalje, još se brčka u bazenu! Nema još prave rasprave o sudbinskim pitanjima društva, države, gospodarstva, kulture, i nije sigurno hoće li je i biti, s obzirom na oskudni demokratski potencijal u strankama. Osim nekih, uglavnom zastarjelih, ideja koje i da se ostvare ne bi povećale proizvodnju, niti smanjile nezaposlenost, koje ne bi zaštitile državu od prijetnji dužničke krize i zaustavile mlade, kreativne ljude da ne odlaze u druge zemlje, ništa ne signalizira što bi desnica učinila drukčije od ljevice, ni obrnuto. Mjesta na koja su u Saboru raspoređeni zastupnici, po istome ključu po kojem su nekad sjedili u francuskoj (revolucionarnoj) skupštini, uglavnom je glavni znak razlikovanja današnje ljevice i desnice. Naši "jakobinci" i "žirondinci" drže jednu tradiciju, sjede lijevo i desno od Predsjednika, ali ruše mnoge druge. Njihov izbor nije između Republike i Monarhije, Slobode i Terora, ta je pitanja Povijest riješila. Prostran je, međutim, teren za nova, produktivna sučeljavanja između ljevice, povijesno sklonije univerzalnim vrijednostima, i desnice, privrženije obrani nacionalnih i domoljubnih tema. Ne čini se da se na njemu događa išta ozbiljno što bi poticalo kreativnu, intelektualnu i političku raspravu.

Između političke obitelji koja je više okrenuta budućnosti i političke obitelji koja pazi da očuva tradiciju nema prave komunikacije da bi se dobro vidjeli bitni programski stavovi i bitne razlike. Nije to hrvatski, to je europski fenomen: nema pravih, temeljitih političkih rasprava na kojima se pišu iskaznice iz kojih se prepoznaje identitet stranaka. Manjak intelektualnog zanosa primjetan je i u zemlji koja je stoljećima, od Voltairea, postojala na vrijednostima svoga posebno plodnoga i živoga duha. Pisac Paul Thibaud iz slavne revije "L Esprit" priznaje da "intelektualci više nemaju vizije svijeta" i da su "postali sljedbenici BHL-a" (skraćenica za filozofa Bernarda Henri-Levyja, kojega kolege, intelektualni klasičari, ne prihvaćaju jer poput pčelice ide s jednog medijskog cvijeta na drugi, ne ostavljajući dubljega traga svoga "zujanja"). Politolog Remy Lefebvre sa Sveučilišta u Lilleu u svojoj dijagnozi o stanju politike barata sa dva zabrinjavajuća zaključka: prvi, da je u društvu došlo do "bijega od politike", i drugi, da "politika više nije u strankama". Svi daljnji zaključci mogu biti još gori (za stranke i politiku).

Ni "meteorit zvan globalizacija" ni mnogostruka devastacija, izazvana krizom, ali i nezrelim rukovođenjem, nisu u Hrvatskoj poremetili sindrom krčme koji prevladava u izbornim kartelima kakvi su SDP na ljevici i HDZ na desnici. A to znači da se u njima priča, možda i previše, ali ne na ozbiljan i temeljit način koji bi političkoj javnosti podizao moral i davao nadu da će dobiti vlast koja će zaista pokrenuti i preokrenuti Hrvatsku. Izuzev jednog izdvojenog, solističkog pokušaja da se osmisli novi politički program, koji je u 5 do 12 povjeren lucidnom Antunu Vujiću, ponekad se čini samo iz taktičkih razloga, stranački se (predizborni) život vrti uglavnom oko vlastite interesne osi – tko će s kime na izbore, umjesto da napravi kopernikanski obrat i zaista se okrene građanima: što će biti s njima poslije izbora? Svako ozbiljnije promišljanje trebalo bi dati odgovor na pitanje: što je Hrvatsku dovelo u krizu, i program kako iz nje izaći, bolje koristeći ljudske, gospodarske, strategijske i sve druge neiskorištene prednosti i bogatstva kojima naša zemlja raspolaže. Razumije se da takvo promišljanje, želi li stvarno biti održivo i ostvarivo, mora u sebi odražavati dvije bitne činjenice koje su se pojavile između izbora: prvo, da je Hrvatska svoju sudbinu vezala uz Europu i njezino ujedinjenje, i da to njezinim vlastima suzuje manevarski prostor vladanja, ali daje višestruke mogućnosti "infuzije" znanja i novca; i drugo, da je proces globalizacije i veće i moćnije države od Hrvatske pretvorio u sokak u globalnome selu povezanih tehnologija i isprepletenih interesa. U svijetu u kojem i jedna Kina mora hodati po žici, jednim krajem vezanoj uz ideologiju čvrstog komunizma, a drugim uz praksu gruboga tržišta, i u kojem Kuba ostavlja Sjevernoj Koreji monopol obrane komunističke ortodoksnosti, politička ljevica nije, i ne može biti, što je nekad bila dok je i sama, s više ili manje uvjerenja, pripadala monolitnim ideološkim blokovima. Oni su se raspali padom "željezne zavjese", ostavivši iza sebe naslijeđe totalitarizma, sa zločinima počinjenim u ime "ideološke vjere" u bolji svijet (na zemlji). Hipoteku s kojom se ljevica manje-više još uvijek teško nosi, jer nije izvela do kraja neophodnu političku i ideološku inventuru (da bi to s više prava tražila od političkih konkurenata, koji nose hipoteke svojih predaka).

Ni politička desnica, lišena jednog jakog argumenta antikomunizma, ne može nastupati bojovno, kao u vrijeme kad je pred sobom i protiv sebe imala "smrtnog neprijatelja" pod imenom komunističke ljevice zaražene klicama staljinizma; vrijeme je i za nju da vodi suptilniju politiku, pazeći da ne stvori situaciju na koju je jedna od najslavnijih žrtava komunizma (V. Havel) upozoravala pobjedničke demokratske stran(k)e, da vode računa da ne zalutaju u visceralni antikomunizam koji "može biti gori od komunizma". U temeljima takvoga mišljenja nalazi se uvjerenje da "mrtvoga konja ne treba ubijati". Prije toga su, istina, u tim društvima prošli (lustracijski) mrtvozornici da se u demokratsku vlast ne bi prokrijumčarili kompromitirani predstavnici "ancien regimea". Kad su raščistili s prošlošću, novi su se vladari mogli posvetiti izgradnji bolje budućnosti, sa svim slobodama i pravima, govora u politici i vlasništva u ekonomiji, prije svih, koje novouspostavljeni demokatski poredak može uspostaviti, i još važnije: prakticirati, na ruševinama totalitarnog, jednostranačkog komunističkog sustava.

"Pobijedit ćemo sljedeći put"

Promjene na svjetskoj geopolitičkoj karti smanjile su tradicionalne udaljenosti između ljevice i desnice koje su u relativno kratkom vremenu prošle dugi put od odnosa političkih neprijatelja iz vremena hladnoga rata i permanentnih ideoloških sukobljavanja, i kroz procese popuštanja došle na razinu političkih protivnika, a od političkih protivnika u postkomunističkoj fazi na razinu političkih konkurenata. Na koncu puta, nekadašnja djeca (ideološkog) rata postat će ili već postaju politička braća koja se zakonitim, demokratskim sredstvima bore za očevo nasljedstvo (tj. za vlast). Da ih ne razdvajaju iste političke ambicije da vladaju državom, ne bi se u magli neuvjerljivih stavova i planova moglo prepoznavati razlikovno pismo koje još zadržava neke oznake posebnoga identiteta, lijevoga, odnosno desnoga. Pristalice i zagovornici ubrzane socijaldemokratizacije ljevice očekuju da će se procesi ideološkog detanta nastaviti, usprkos pokazateljima da više ide u prilog financijskome kapitalu negoli radu, više bogatima negoli siromašnima. Nijemci su takvu operaciju upješno izveli prije više od pola stoljeća (na čuvenom kongresu SPD-a u Bad-Godsbergu), i "pacijent" ju je dobro preživio, Francuzi u svakoj prilici da naprave korak od socijalizma prema socijaldemokraciji posrću na stoljetnim povijesnim podjelama, a Talijani poslije Berlinquera ionako nemaju ličnosti (vođe) koja bi ljevicu izvela iz lijevo-desnih lutanja.

Dok u europskoj politici dominira (njemačka) desnica, na ljevici se javljaju glasovi radikalnijeg nezadovoljstva, i na račun pomirljive lijeve vlasti, da se između sebe ponaša kao "pitbul", a prema desnici kao "ovce" (politolog Gael Brustier), i na adresu "globalne politike", da istiskuje ideje zbog kojih ljevica i postoji – pravednost i napredak. Najpoznatiji slovenski izvozni proizvod, "crveni filozof" Slavoj Žižek uvjerava sebe i ostali svijet da "komunistički projekt" nije sahranjen poslije neuspjeha u 20. stoljeću, i da obnovljena radikalna ljevica tipa Syrize i Podemosa nije rekla posljednju riječ. Jednom drugom apologetu revolucije prije njega, intelektualno utjecajnijem Jeanu-Paulu Sartreu, netko je na njegovu grobu u pariškome Montparnasseu ostavio metro-kartu s natpisom: "Pobijedit ćemo sljedeći put"! Nije poznato je li to učinio Žižek. Ako nije, možda jednog nepoznatog dana i njemu dođe slična karta. Mora se Slovencu priznati da je postao planetarno popularan, držeći dosljedno svoju filozofsku pilu naopako, da ne bi odrezao granu na kojoj sjedi kao nositelj nade u neki novi "sljedeći put". Na njegovu stablu radikalne ljevice Tsipras u Grčkoj pred nove izbore nije sasvim izgubio ravnotežu, Iglesias u Španjolskoj još žonglira pred biračima, a dinosaurus britanske ljevice Jeremy Corbyn ima ozbiljne izglede da radikalnom retorikom preuzme Laburističku stranku, izazivajući sarkastični komentar projektanta "trećeg puta" Tonyja Blairea: "Oni koje srce vuče Corbynu trebaju transplantaciju"!

Poslije planetarnog trijumfa svojih ideja pluralne demokracije i slobodnog tržišta, (neo)liberalna politika i dalje se drži pobjednički, ali sve više je u kvaru kad treba davati nove odgovore na rastuće probleme gospodarstva, razapetog između diktata štednje i imperativa rasta, a pogotovo za socijalne probleme koje je izazvao divlji kapitalizam u oblicima novog raslojavanja, svakodnevne nesigurnosti i gubitka perspektive. Sljedbenicima Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, čak i s lijevom etiketom (Bill Clinton, Tony Blair, Gerhard Schroeder), uspjela je "paradoksalna misija", kako to vidi sociolog Christian Salmon, "razmrvili su suverenitet, razoružali Državu, vlast učinili anonimnom" (Bruxelles, Wall Street, multinacionalne kompanije...), a kapitalizmu nisu uspjeli osigurati dugoročnu stabilnost iako nema više glavnog protivnika, komunizma. Na tom se tlu rađa prilika drukčijoj politici da među nezadovoljnim ljudima razapne svoju mrežu i okupi svoje pristalice; i za takvu je premiju potrebno prethodno kupiti lutriju, tj. osmisliti program, u čemu ljevica kasni, bilo zato što je zauzeta tekućim poslovima upravljanja, tamo gdje je na vlasti, bilo zato što se razdire oko programskih ideja, tamo gdje je u oporbi.

Teorijski otac političkoga modernizma u Francuskoj, Michel Touraine, dokazuje da obnova ljevice – koja neće samo držati odgovorni govor u ime financijskoga tržišta i europskih tehnostruktura – pretpostavlja da ima "jasnu viziju ekonomskih i socijalnih aktera" i da se odluči za "snage rada protiv svih oblika profita koji ne proizlaze iz ekonomskoga stvaralaštva". Njegov belgijski kolega Jean-Michel de Wacle postavlja se oštrije prema ljevici, tvrdeći da "nije znala kapitalizirati krizu i kritiku neoliberalizma", da je bila "sposobna dijeliti plodove rasta, ali ne i posljedice krize". Imala je na dlanu sve uvjete da formulira socijaldemokratsku alternativu za "masovne žrtve globalizacije", ali još nije prošla popravni ispit iz predmeta transformacije modernoga svijeta.

Poslije rata, desnica je dugo nosila komplekse kolaboracije, olakšavajući ljevici da nametne svoje intelektualne potencijale, što je trajalo do otkrića staljinskih zločina i terora, te brutalnih "bratskih" intervencija u Budimpešti, Pragu i Varšavi. Sva kasnija dezertiranja, odustajanja, ili druga putovanja u Canossu nisu, očito, bila dostatna da se nasljednici kompromitirane ljevice oslobode fatuma koji je prije pola stoljeća projicirao filozof Michel Foucault: "Ljevica je uvijek postojala, ali nije dobro znala gdje je". Tko se ne slaže s takvim mišljenjem nespornog intelektualnog autoriteta, može intelektualni izlaz potražiti u pisca (Albert Camus) koji je s "Pobunjenim čovjekom" izgradio antitotalitaristički spomenik svoga vremena: "Nije najvažnije biti na ljevici; najvažnije je ostati tamo, usprkos ljevici i usprkos sebi". Priznajte da to i nije laka misija!

>> Tsipras je čitao Karla Marxa, a ne Bismarcka, pa ne zna što su to pregovori neravnopravnih

>> Strani vračevi odlučit će 
o ishodu hrvatskih izbora