Ljevica se služi ustaško-četničkim provokatorima kao i komunisti u bivšoj državi

Subota, 23. siječnja

Među razvalinama Ivančić imat će nekoliko skloništa

Tako ljevičari vole Hrvatsku! Prošli sam tjedan citirao Antu Tomića koji piše kako “na svijetu uskoro neće biti više nijedne Hrvatice i nijednog Hrvata”, te da “bolje nismo ni zaslužili”. Viktor Ivančić, koji je i na početku devedesetih proricao nestanak hrvatske države, sada, nakon uspostave nove vlade, još je zlogukiji: “A kada jednom od te Hrvatske, zaslugom onih koji je danas po dužnosti vole, ne ostane ni kamen na kamenu, povijest će među razvalinama sastavljati registre demona i anđela”. Tko bi je to sravnio sa zemljom? Podsjetimo, Ivančić je bio jedan od glavnih u “Feral Tribuneu” kad su poslije “Oluje” u tom listu utočište nalazili neki urednici s četničkih radijskih postaja u “Krajini”, što će reći da je “Feral” bio u stalnom petokolonaškom dosluhu s pobunjenim Srbima. Ako se Ivančićeve nade u hrvatske razvaline i ostvare, on se, na veselje kolega u “Feralu”, dokopao nekoliko stanova. Da u razvalinama ima sklonište.

Nedjelja, 24. siječnja

Srditi jer ostaju bez besplatnog luksuza

Bivši premijer Milanović, saborski zastupnik Stazić, “kazališni redatelj” Frljić... opet uglas o fašizaciji Hrvatske. Čemu se nadaju, što očekuju? Jer, nema više Udbe i policije, tužitelja i sudova koji su pola stoljeća zatvarali i ubijali “ustaše”, nema više Golih otoka, Starih Gradiški, Lepoglava, nema više minhenskih metaka, još im plješću i odaju priznanja samo “antifašistički” ostaci toga zla. Dodijali su i mnogima u vlastitoj stranci koji ne žele biti u sjeni neuslišane krvožednosti pojedinaca srditih zbog toga što se više neće moći koristiti državnim limuzinama, zrakoplovima, helikopterima i novcem za svoje pohote, besplatno močenje stražnjica i izležavanje na pijesku brijunskih plaža u otiscima što su ih ostavili diktator Tito i njegova ljepotica Jovanka.

Ponedjeljak, 25. siječnja

Prosvjed vodio ustašoidni provokator

Sjećate li se Gorana Babića, pjesnika koji je 1971., a i prije, izigravao velikog Hrvata, te objavio i nekoliko zapaženih domoljubnih pjesama, da bi se već 1973. godine, kao glavni urednik “Oka”, u službi Saveza komunista, pretvorio u najvećeg i najomraženijeg glavosječu hrvatskih intelektualaca? Naravno, 1991. godine pobjeći će iz Zagreba svojima i u Beogradu završiti kao što obično završavaju izdajnici – od svih odbačen i sa životom koji ne vrijedi pišljiva boba.

Kako se ondašnja zločinačka partija koristila tim navodnim prevrtljivcima tako se u Hrvatskoj i danas koristi ljevica, to jest SDP. Kažem “navodnim prevrtljivcima” jer je Goran Babić, kao što je već davno primijećeno, bio uvijek isti, i kao nacionalist i kao javni denuncijant, samo što je jednom pokazivao svoje prividno lice da bi drugi put ubojitije pokazao svoje “strašno lice ništavila”, kako je sam obilježio jednog pjesnika. Tako je ostao primjer provokatora, kakvi će se pojavljivati i poslije, a jednoga, kako danas čitam, upravo upotrebljavaju Zoran Milanović, Ranko Ostojić, Nenad Stazić, SDP i svekolika ljevica koja sotonizira nekoliko novih ministara, među njima i ministra kulture Zlatana Hasanbegovića. Prosvjed pred Ministarstvom kulture, čiji je šef označen kao protivnik antifašizma, vodi ni manje ni više nego Domagoj Margetić, čovjek koji je više od deset godina bio ustašoidni provokator da bi se onda preokrenuo poput Babića. Naravno, u prvom će ga periodu i te kako zapaziti i zamrziti mnogi Srbi, zbog ustašovanja kojim se isticao kao predsjednik Hrvatske mladeži, kao urednik i novinar, kao prokazivač Srba iz redova agresora koji su se bili zaposlili u hrvatskoj policiji i drugdje. Na glas će doći i zbog osnivanja Stranke hrvatskih branitelja, premda nikad nije bio u ratu, i kao haaški optuženik jer je objavio Mesićevo svjedočenje, ali i kao optuženik i osuđenik hrvatskog Državnog odvjetništva i sudova zbog kriminala u pretvorbi i privatizaciji. Možda su nakon prevrata od ustaše i srbomrsca do hrvatomrsca i srboljupca najjezovitije riječi koje je Margetić izgovorio na srbijanskoj RTV poslije oslobođenja hrvatskih generala. Gotovinu je nazvao “bjelosvjetskim probisvijetom, stranim plaćenikom i kriminalcem” koji je “bježeći pred francuskom policijom došao u Hrvatsku zarađivati na krvi, leševima i paljevini”. Gotovo navlas istim stilom služio se Goran Babić 1973. godine i poslije, a na sličan način tada su ga huškali i iskorištavali Bilić, Dragosavac, Vrhovec, Šuvar, Baltić i drugi, kao što danas s Margetićem i sličnima, s Milanovićem na čelu, čini ljevica. Koja na obračun s najspornijim novim ministrom zbog kojeg se satima i satima tresao Sabor, šalje jedno malo ništa, priznajući tako da su joj i argumenti protiv Hasanbegovića i proustaštva nove vlasti – veliko ništa.

Utorak, 26. siječnja

Tko o čemu, Jovanović 
o gašenju kritičke misli

U srpnju 2012., osam mjeseci pošto su kukurikavci preuzeli vlast, novine su pisale o “bartolomejskoj noći na HRT-u”. U samo nekoliko dana, što se “ne pamti tijekom posljednjih desetljeća”, novo vodstvo smijenilo je više od 40 urednika! No ne zna se je li žalosniji taj politički pokolj ili, na primjer, izjava tadašnje v. d. urednice informativnog programa Sanje Mikleušević-Pavić da su smjene u njezinu resoru bile – povratak novinarstvu. Što se vidi i iz njezina slučaja – isklijala iz groblja svojih kolega godinama vodi i uređuje središnji Dnevnik, a ustrajno kukuričući, gledanost te nekad najpopularnije emisije srozala je do nekoliko postotaka. Javio se sada Milanovićev guzobran Željko Jovanović koji optužuje novu vlast da preuzimajući u Saboru Odbor za medije želi preuzeti i same medije kako bi “ugasila kritičko razmišljanje”. Da bi izbjegla nove optužbe Domoljubnoj koaliciji ne preostaje drugo doli da bude poštena kao Jovanovićeva te na HRT-u učini isto što i kukurikavci!

Srijeda, 27. siječnja

M. Rakić od Vukojičića posudila macolu

Prošli sam tjedan pisao o tome kako su mnoštvom tekstova srpski i crnogorski mediji popratili proglašenje svetim četničkih koljača Slobodana Šiljka i Milorada Vukojičića. Marka Juriča s televizije Z1 optužuje se među ostalim i zbog toga što se zgranuo nad tim svrstavanjem Srpske pravoslavne crkve na stranu zločinaca. U ratu je Vukojičić imao nadimak Maca zato što je ubijao macolom (maljem, čekićem). Ovih je dana u Zagrebu održan masovni prosvjed zato što je Mirjana Rakić, predsjednica Vijeća za elektroničke medije, od Vukojičića posudila macolu i njome udarila po glavi Juriča, ugasivši Z1 na tri dana. Prosvjednici su joj poklonili četničku kapu, riskirajući da to bude uvod u njezinu kanonizaciju.

Četvrtak, 28. siječnja

Bolan gubitak sustava za obračun s protivnicima

Zašto je Milanović bijesan zbog gubitka vlasti? Po svjedočenjima ravnateljice Hrvatskog državnog arhiva V. Lemić, bivših ministara Linića i M. Holy i drugih, nije trebao biti procesuiran samo Milanovićev brat Krešimir nego i sam Milanović koji mu je omogućavao kriminalne ucjene po državnim institucijama. No to se nije dogodilo, ali je zato novinar Vojislav Mazzocco poslije uhićenja Milana Bandića napisao: “Istragu i hapšenje Milana Bandića odradila je policija po nalogu premijera Milanovića i ministra unutrašnjih poslova Ranka Ostojića.” Sada se smjenjuje šef SOA-e Dragan Lozančić među ostalim i zato što je transkripte prisluškivanja predsjednice K. G. Kitarović nosio – Milanoviću. Morate priznati, bolno je u jednom danu izgubiti i vlast, i policiju, i tužitelje, i obavještajce, i sudove..., cijeli sustav kojim se obračunavo s protivnicima i štitio od progona svoju rodbinu i privrženike.

Petak, 29. siječnja

Mesićev ured nije skup, ta smijurija toliko vrijedi

Onima koji žele ukinuti njegov ured Mesić uzvraća: “Lažu narodu da sam skup, neće me se riješiti ukidanjem ureda”.

Da mu protivnici zadrhte od straha! Bivši predsjednik čini jednu grešku otkad je u politici – sebe shvaća ozbiljno. On je doživljavan kao zabavna i pomalo komična pojava i dok je surađivao s Tuđmanom, i pošto se od njega odmetnuo, i pošto ga je naslijedio na Pantovčaku te deset godina “detuđmanizirao” Hrvatsku, i kad je svjedočio u Haagu, i kad su ga protivnici proglašavali najvećim zlom za Hrvatsku, a i dvaput je biran za predsjednika jer je biračima trebalo opuštanje uz neodgovornu osobu koja će i njih rasteretiti odgovornosti. Hoće li on ili neće imati ured tako je svejedno, kao što je svejedno iz koje je zemlje, Portugala ili Brazila, neki stranac došao u Dinamo. Čak bih se složio s njim da njegov ured nije skup, ta smijurija toliko vrijedi.