Histerične reakcije na imenovanje dr. sc. Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture otkrivaju mnogo toga. Slično kao za referenduma o braku, ljevičari koji žele zadržati moralno superiornu poziciju, stvaraju paniku i pokušavaju zastrašivati sve koji misle drugačije. Pri tome rijetko se čuje neki argument, ali se izvode “predstave” i lijepe etikete. Ispada da je svatko tko slijepo ne slijedi njihovu sekularnu religiju i filozofiju relativizma fašist. Njihovo shvaćanje demokracije očito podrazumijeva da sloboda mišljenja vrijedi samo za one koji dijele njihove stavove ili pristaju na lijevu kulturnu hegemoniju.
Postaje sve jasnije da ono što ih zaista zanima jest zadržavanje privilegija i moći, a ne promicanje liberalnih ideala – poštovanje drugoga i demokratskog dijaloga. Ponašaju se kao razmažena djeca koja se ne mogu pomiriti s ishodom koji nije u skladu s njihovim očekivanjima. Emocije i strasti imaju prednost nad zdravim razumom.
Zbog ratnih okolnosti 90-ih, Hrvatska se još nije suočila sa stvarnim nasljeđem komunističke diktature. Za razliku od SAD-a i Velike Britanije, naš “antifašizam”, nažalost, nije bio demokratske, nego totalitarne naravi. Hasanbegović s pravom drži da se Hrvatska politički oslobodila tek nakon Domovinskog rata, ali se još nije psihološki i mentalno oslobodila od marksističke indoktrinacije. Ne radi se samo o ostacima starog načina razmišljanja nego i o agresivnim metodama šikaniranja i zastrašivanja neistomišljenika. Zato se ne trebamo čuditi da mnogi ne žele pomisliti o političkom angažmanu jer se nisu spremni izložiti javnom linču.
Zanimljivo je da, dok konzervativna doktrina inzistira da politička moć mora biti ograničena, lijevi “kulturnjaci” i “borci za ljudska prava” traže da se njihovo djelovanje financira iz proračuna. Ne vide ništa sporno u tome da porezni obveznici moraju plaćati kojekakve alternativne festivale i opskurne portale koje nitko ne čita.
Zašto lako pristaju biti ovisni o političkim strukturama? Zar ne bi bilo bolje da su slobodni od političkog utjecaja? Kakva je to alternativa? Nije veliko iznenađenje da ih narod doživljava kao “plaćenike” koji samo promiču tuđe interese. Poljski pisac i nobelovac Czeslaw Milosz objavio je 1953. knjigu “Zarobljeni um” u kojoj je pokušao objasniti kako je komunistički pokret nakon II. svjetskog rata uspio pridobiti velik broj intelektualaca na svoju stranu. Nema sumnje da je komunistička ideologija privlačila mnoge koji su vjerovali da zapravo “nema alternative” te da je, povijesno gledano, politička pobjeda neizbježna. Kao svaka ideologija, imala je snagu da zavede ljude koji su tražili čvrstu podlogu za svoja uvjerenja. Mnogi su bili spremni i okrenuti glavu od one “ružne” strane komunističke diktature koja je kroz desetljeća neviđenim nasiljem stvarala bezbroj nevinih žrtava.
Tu šutnju intelektualne elite današnja bi ljevica najradije zaboravila, ali povremeno se ipak mora suočiti s istinom. Miloszeva osuda servilnog intelektualca i dalje pogađa bit stvari – “njegova je glavna karakteristika strah da misli svojom glavom”.
Ima u ovome još nešto, na što još vidim da nitko nije upozorio. Ljudi tradicionalnih uvjerenja u pravilu su obiteljski ljudi. Imaju djecu, i to najčešće više njih, obitelj za koju skrbe i rade. Takvi ljudi jednostavno nemaju vremena baviti se politikom, performasima, prosvjedima itd. A i ako bi vremena za to našli, znaju da je za ljude tradicionalnih uverenja, čim se malo istaknu, kod nas rezervirano medijsko blaćenje i razapinjanje. Sjetimo se što su mediji napravili gospođi Markić kad se usudila pokrenuti referendum o braku i pogledajmo nasrtaje kojima je izvrgnut Hasanbegović, pa Ilčić i mnogi drugi. Upravo zato nerado se upuštaju u politiku i nerado se općenito aktiviraju: Ne žele to priuštiti ni sebi ni svojoj obitelji. Lijevo-liberalni, s druge strane, baš i "ne obiluju" obitelji te imaju stoga obilje vremena za bavljenje aktivizmom, prešetavanja i performanse, pogotovo zato što su za sve to i dobro plaćeni i medijski popraćeni. Tko je onda u startu u puno boljoj poziciji za non-stop vrebanje na bilo što na što bi mogao reagirati i za "aktivizam"? Mislim da je odgovor jasan.