Ne idu ni lijevo ni desno, ali očito ne idu ni naprijed. Stranke centra unutar Europske unije, pa i unutar Hrvatske proživljavaju u posljednje vrijeme svoje teške trenutke, a ispitivanja javnog mijenja u cijelom nizu europskih zemalja govore da bi izbore, da se sada održavaju, dobile ili stranke ljevice ili stranke desnice, ali ne i umjerene stranke sredine političkog spektra. Ni u Hrvatskoj situacija nije drugačija. Ma što god se odvijalo na sljedećim izborima za Sabor, potpuno je sigurno da umirući DC ili u većem dijelu Hrvatske gotovo nezamjetan HSLS, kao predstavnici stranaka centra, neće do nogu potući desnog lidera HDZ ili možda lijevo orijentirani SDP. Izglednije je da stranke centra, ako budu išle samostalno, neće ni prijeći izborni prag. Slična je situacija i većini zemalja Europe. Glasači se sve više i sve češće okreću znatno desnim ili znatno lijevim strankama i političkim pokretima, slabeći ne samo centar koji je politički već gotovo mrtav nego i tradicionalno najjače stranke desnog ili lijevog centra koje političkom arenom vladaju već godinama u pojedinim državama.
Gnjevni čovjek politike
Tako je u Italiji svojevrsnu senzaciju prije nekog vremena izazvao Beppe Grillo, donedavno zabavljač, stand-up komičar i glumac koji je danas poznat i kao "gnjevnik talijanske politike". Sa svojim je pokretom Pet zvijezda, osnovanim 2010. godine, u jeku krize i recesije koja je potresala Italiju, postao je svojom vrlo agresivnom politikom glas potlačenih, glas osiromašenih, glas financijski ugroženih Talijana koje su banke u to doba izbacivale na ulicu iz njihovih kuća. Svojom kombinacijom komedijaškog nastupa i vrlo žestoke retorike u kojoj ne štedi ni lijeve ni desne oko sebe, stekao je simpatije prosječnog birača i rezultat je bio vrlo jasan. Na parlamentarnim izborima 2013. godine pokret Pet zvijezda postao je pojedinačno najveća parlamentarna stranka Italije (ne računajući pri tome koalicije), osvojivši 25,55 posto glasova birača. Ulaskom u parlament Beppe Grillo nije se smirio, već proziva političare, proziva sustave, deklarativno se bori za prava potlačenih, ne samo u Rimu nego i u Bruxellesu gdje u Europskom parlamentu pokret Pet zvijezda ima 17 zastupnika. I ne bori se "salonski", nego vrlo jasno zaziva izbacivanje svih političara s kriminalnim dosjeom iz politike, zaziva ograničavanje broja mandata. Čak ga je i njemački Spiegel prije godinu i pol prozvao "najopasnijim čovjekom Europe", no Talijanima se Beppe Grillo sviđa, a to pokazuju ankete. Danas bi mu glas dalo oko 20 posto birača. Jača je od pokreta Pet zvijezda Demokratska stranka premijera Renzija, zakletog ljevičara, a na listi stranaka koje prelaze prag su još i desne Forza Italia te Sjeverna liga. Centrističkih stranaka nema ni u primislima.
Slično se događa i u Španjolskoj gdje je trenutačno najpopularnija stranka Podemos izrasla iz pokreta koji je organizirao velike prosvjede protiv mjera štednje koje je Europska unija nametnula službenom Madridu. Prije nekoliko godina vođa Podemosa bio je na barikadama bacajući kamenje na policiju, danas je pak jedan od najuglednijih i najprosperitetnijih političara mlade generacije u Španjolskoj, a lijevo orijentirani Podemos, prema anketama, iza sebe ostavlja i socijaliste i španjolske narodnjake koji su se tradicionalno smjenjivali na vlasti još od uspostave demokracije i završetka Francova režima. Tu je i grčka situacija u kojoj je politička scena žestoko podijeljena. S jedne strane ankete pokazuju da najveću popularnost ima Syriza, lijeva stranka karizmatičnog Alexisa Tsiprasa, dok je s druge strane u Grčkoj niknula i Zlatna zora, danas vjerojatno najjača profašistička stranke Europe. Upravo ove tri zemlje, čiji su građani platili i još uvijek plaćaju težak i skup ceh globalne krize i recesije, pokazuju kako se birači u Europi u teškim vremenima okreću novom izboru, novim ljudima i radikalnim idejama. A stranke centra u takvim preokretima najviše gube.
– Kriza je potpuno uništila povjerenje birača u kompetentnost, motive i iskrenost starih političara. Političara koji nisu uspjeli zaustaviti krizu, ali su zato bailoutom izvukli banke iz gabule. Političara koji su narod gurnuli u bijedu, no ne i sebe same – komentirao je svojedobno Philippe Legrain, politički analitičar i ekonomist, nekadašnji savjetnik predsjednika Europske komisije Josea Manuela Barrosa. I dok se "bolesnici Europe", južne zemlje poput Grčke, Španjolske ili Italije, okreću sve dubljoj ljevici, bogatije, sjeverne zemlje Europske unije idu sasvim drugačijim putem. Ideje koje tamo privlače sve veće simpatije birača nisu ideje o socijalizmu, ekonomskoj ravnopravnosti i kažnjavanju banaka nego nešto potpuno suprotno. Na sjeveru jača desnica.
Crveno-crna koalicija
Nacionalna fronta, radikalna politička stranka Marine Le Pen, danas po anketama osvaja 21 posto glasova, rezultat koji njen otac i osnivač stranke prije dvadesetak godina nije mogao ni sanjati. Le Pen svoju politiku zasniva na žestokom nacionalizmu, na protuimigracijskoj politici, na protueuropskim stavovima. Zasniva je na pristupu koji ponekad graniči i s rasizmom. A to kod Francuza očito dobro prolazi.
Na izborima za Europski parlament Nacionalna fronta osvojila je 23 zastupnička mjesta od ukupno 74 zastupnika, koliko ih Francuska ima u najvišem tijelu Europske unije. I dala vodstvima UMP-a i socijalista, tradicionalno najjačih francuskih stranaka, povoda za zabrinutost kako se približavaju i izbori za parlament u Parizu. Slična je situacija i na samom sjeveru Europske unije. U Švedskoj krajnja desnica bilježi popularnost kakvu nikada nije imala. Švedski demokrati, kako se nazivaju ovi radikali, danas bi dobili oko 12 posto glasova na biralištima. U bogatoj Norveškoj desna je Stranka progresa već neko vrijeme i koalicijski partner koji sudjeluje u vlasti. U Danskoj je u usponu Danska narodna stranka koja svoj program temelji na protuimigracijskoj politici... Ni u jednoj od ovih zemalja stranaka centra nema ni na vidiku. Većina birača glasa, doduše, za umjerene desničare ili za neki oblik lijevih, socijaldemokratskih stranaka, no klasičan politički centar gotovo je mrtav. Čak i u Njemačkoj, zemlji koju vodi kancelarka Angela Merkel, najjača žena Europe, situacija nije onako jednostavna kakvom se čini. CDU i SPD, odnosno kršćanski demokrati i socijaldemokrati, već godinama vladaju u takozvanoj "crveno-crnoj koaliciji" odnosno koaliciji stranaka desnice i ljevice. Ali iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Drugih mogućih koalicijskih partnera, stranaka centra s kojima bi mogli formirati vlast jednostavno nemaju.
Uz CDU i SDP tu su još radikalno lijevo orijentirani zeleni te desno okrenuta Alternativa za Njemačku, no "crveno-crna koalicija" osigurava koliku-toliku stabilnost vlasti u Berlinu.
Skriva bogatstvo
Stvarni trendovi u političkoj areni Europe najbolje se vide tamo gdje su održani i posljednji izbori, u Europskom parlamentu. Dok su stranke centra minorizirane i gotovo bez utjecaja, klupe parlamenta Europske unije ispunjavaju "neki novi klinci". Tu su ljevičari španjolskog Podemolsa, tu je Syriza, tu su članovi Nacionalne fronte Francuske, tu su čak i tri zastupnika grčke Zlatne zore koje svi gledaju s nepovjerenjem. Danas je u Europarlamentu znatno više predstavnika radikalno, pa čak i ekstremno lijevih ili desnih stranaka nego stranaka centra. Među zastupnicima je i velik broj članova britanskog UKIP-a, žestoke protueuropske i protuimigracijske britanske stranke Nigela Faragea.
Veliki dio građana Europske unije upravo Bruxelles i institucije EU vidi, ako ne kao uzročnik krize, onda kao uzročnik bijede i financijske nestabilnosti koju prolaze posljednjih godina i sasvim je razumljivo da su u središnje zakonodavno tijelo Unije delegirali upravo one stranke u čija se rješenja uzdaju i na "domaćem terenu". A to svakako nisu umjerene stranke centra u koje više nemaju povjerenja. Tako je od ovih "novih nada" europskih glasača stradao i novoizabrani predsjednik europske komisije Jean-Claude Juncker.
– Izabrali smo čovjeka koji zagovara štednju i odricanje, koji nam govori što da radimo, a sam skriva svoj novac u poreznoj oazi – grmio je s govornice Europskog parlamenta Talijan Beppe Grillo samo desetak dana nakon što je Juncker došao na sadašnju poziciju. A ovakav govor bio je glazba za uši dobrog dijela europskih glasača.
Recesija je kriva
Hrvatska je dio Europske unije, a zbivanja unutar našeg političkog spektra ne razlikuju se, na prvi pogled, od zbivanja u ostatku država Unije. Na prvi pogled. Jer stranaka, barem deklarativnih stranaka centra u hrvatskoj politici gotovo da i nema, a njihovi su rezultati na izborima svedeni na razinu statističke pogreške. No dok u Španjolskoj, Grčkoj ili Italiji buja ljevica, dok se na sjeveru Europe budi desnica, u Hrvatskoj je situacija ipak nešto drugačija.
– Kada se gledaju dvije najjače hrvatske političke stranke, SDP i HDZ, u nekim temeljnim stvarima kod njih nema prevelike razlike. Oni se razlikuju samo u dvije stvari, u svom pristupu pitanjima koja se dotiču kulture i u svom odnosu prema povijesti. U ostalim pitanjima imaju vrlo slične stavove – kaže sociolog i profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. Dražen Lalić. Prema njegovim riječima, stranke centra na području Hrvatske nikada nisu ni imale tradiciju ni neku veliku bazu.
– Pravi, istinski liberali koji predstavljaju osnovu političkog centra bili su pojedinci, a ne stranke. I njih više gotovo i nema. A SDP je danas, u vrijeme dok je na vlasti, prišao centru jer ono što radi nema veze sa socijaldemokracijom. Oni funkcioniraju kao stranka centra, pogotovo što se tiče pitanja ekonomije. Sada, u izbornoj godini pokušavaju se vratiti blago ulijevo s nekim potezima poput oprosta dugova zaduženim građanima i deblokiranja njihovih računa, no to će ići vrlo teško. Mislim da će izgubiti izbore – kaže dr. Lalić. Globalno gledano, stranke ljevice teže se nose s ekonomskom krizom i recesijom koja je, u krajnjem slučaju, i najveći "krivac" za nestanak stranaka centra diljem Starog kontinenta.
– U takvim situacijama najbolji prolaz ipak imaju desno orijentirane stranke koje zastupaju neke konzervativnije vrijednosti, koje veći naglasak daju na obitelj i vjeru – kaže Lalić napominjući da je cilj obiju velikih stranaka vlast i da će sve pokušati kako bi do nje i došle. Nakon toga će ona koja bude uspješnija ublažiti svoju retoriku i približiti se centru pokušavajući zahvatiti što je moguće više glasova u budućnosti.
– Slična stvar dogodila se s HDZ-om kada je završila ratna opasnost. Sjetimo se kako je HDZ izgledao u vrijeme Ive Sanadera – kaže dr.Lalić. Kako god bilo, jasno je da stvarnih stranaka centra više nema. Čak i jedna od nekad najjačih hrvatskih stranaka vezanih uz centar, HSS, danas je na koljenima. Imaju tradiciju dugu 110 godina, uz sebe vežu Stjepana Radića kao jedan od najjačih političkih brendova ovih prostora, no nemaju povjerenja birača. U Saboru imaju jednog zastupnika, baš kao i u Europskom parlamentu, no pitanje je hoće li i tako mršav rezultat ostvariti na sljedećim izborima. Pojednostavljeno – za Stjepana Radića znaju svi građani Hrvatske, za Josipa Pankretića, stranačkog lidera iz devedesetih i poznatog seljačkog tribuna zna većina, dok za Branka Hrga, aktualnog predsjednika stranke, zna malo tko. Politički centar u Hrvatskoj dijeli sudbinu političkog centra Europe, no mi još svog Beppea Grilla nismo dobili.
Merkel sjedi odavno na dvije stolice ,primitivno u pozadini podrzava cak i ukrajinske fasiste .