Ljilja Vokić, ravnateljica zagrebačke VII. gimnazije, bivša ministrica prosvjete i sporta iz 90-ih godina (u Matešinoj vladi od 1994. do 1998.), za godinu dana odlazi u mirovinu. Zbog svojih istupa u javnosti, posebno u vrijeme dok je bila ministrica, ostala je u sjećanju hrvatske javnosti. Rođena je 20. lipnja 1948. u Ljubuškom, u obitelji u kojoj se držalo do škole.
– Nas četiri sestre završile smo fakultete, brat nije. On je bio princ. Naš otac je imao filozofiju fra Didaka Buntića: žene treba školovati jer će školovane žene školovati svoju djecu – priča Ljilja Vokić.
Kao profesorica, ministrica i ravnateljica gimnazije prošla je svašta. Kad je 80-ih godina dobila premještaj u VII. gimnaziju, tadašnja ravnateljica iste škole Ljilju Vokić nije htjela primiti na posao pod obrazloženjem da je „iz ustaškog kraja". Zaprepastila ju je činjenica da netko tako gleda na ljude. A onda je jednostavno tužila školu i sudskim putem vraćena na posao. Nakon što je postala ravnateljica te gimnazije, Ljilji Vokić je za vrijeme rata, 1994., na vrata pokucala Maja Cimeša, danas profesorica hebrejskog jezika i židovske kulture i povijesti u židovskoj Osnovnoj školi Lauder-Hugo Kon u Zagrebu, zajedno s majkom. Nijedan ravnatelj u Zagrebu nije, naime, htio upisati u školu Maju Cimešu koja je došla iz Beograda. Dovela ju je majka koja je prije izišla iz Sarajeva. Ljilja Vokić ju je upisala u gimnaziju i naložila svojim profesorima da je pola godine uopće ne ispituju dok malo „ne omekša" beogradski naglasak.
Profesorica Cimeša u jednom je intervjuu kazala kako ju je Ljilja Vokića zaštitila i branila. – Kad sam pročitala njezin intervju, rasplakala sam se i nazvala je – kaže Ljilja Vokić. Te 1994. Vokić je imenovana ministricom prosvjete i sporta. Na tom se mjestu zadržala tri i pol godine. Bila je ministrica u vrijeme rata, akcije Bljesak i Oluja te u vrijeme mirne reintegracije Podunavlja. U to vrijeme Hrvatska je pripremala međunarodne ugovore sa Svetom Stolicom. Unatoč tome što se ugovori uglavnom pripisuju Juri Radiću, koji ih je u ime RH potpisao krajem 1996., za njih je najzaslužnija Ljilja Vokić. Sa svojim suradnicima i biskupom Marinom Srakićem najviše je radila na tom ugovoru.
"Nije mi jasno zašto nekome smeta vjeronauk"
– Naš ugovor je pohvaljen u Vatikanu kao onaj koji bi trebale slijediti sve države zato što dopušta slobodan izbor. Meni je došao biskup Srakić i rekao: "Napišite odluku." "Ma , oče biskupe, kakvu odluku?! Dođe netko drugi i promijeni odluku. Idemo mi raditi ugovore" – prisjeća se. U međuvremenu, posljednjih 15-ak godina, ateistička i vrlo glasna manjina iz nekih udruga želi reviziju tih ugovora sa Svetom Stolicom. – Nije mi jasno zašto nekome smeta vjeronauk. Moje je roditeljsko pravo hoće li moje dijete ići na vjeronauk. Na temelju ugovora sa Svetom Stolicom napravljeni su ugovori i s drugim vjerskim zajednicama. Ako ima dovoljno djece, dopušteno je u školi pohađati vjeronauk. Ako nema, djeca mogu ići u svoje vjerske zajednice, donesu potvrde da su pohađala vjeronauk i to im se upiše. To osim Hrvatske nijedna država nema – objašnjava Vokić. Kako je obično glavni prigovor i argument protiv vjeronauka da to plaćaju porezni obveznici, Ljilja Vokić uzvraća. – Nevladine udruge od države dobiju godišnje više od milijardu kuna. Što su te udruge napravile da bi mladi bili bolji? Imate nevladine udruge koje imaju izvršnog direktora. Tko je vidio da se u nevladinoj udruzi prima plaća, to je volonterski rad. Taj bi novac dobro došao za pronatalitetnu politiku. Milijardu dobiju nevladine udruge, a za taj novac sve žene u Hrvatskoj dobiju rodiljne naknade. Ne govorim protiv nevladinih udruga. I ja sam bila predsjednica nevladine udruge deset godina, ali svaka udruga treba biti podložna reviziji – mišljenja je Vokić.
Pa ipak, najteže i najstresnije razdoblje za Ljilju Vokić bilo je poslijeratno, vrijeme mirne reintegracije pa i reintegracije hrvatskog školstva.Ona je tada potpisala dokument da srpska djeca ne uče o stvaranju hrvatske države pet godina, dakle ništa o Domovinskom ratu, do 2002. Zbog toga su je napadali dežurni domoljubi.
Mučni pregovori
– Gospodin Gabriele iz Vijeća Europe pitao me možemo li se dogovoriti da srpska djeca ne uče pet godina o stvaranju hrvatske države, a da ja zauzvrat tražim što hoću. Tražila sam da sve škole u Podunavlju budu neutralne. Nema srpske osnovne škole. "Inteligentno", rekao mi je. "Ja za domovinu, a vi za novac", uzvratila sam. Iako smo ja i Peter Galbraith htjeli da djeca zajedno idu u školu, Srbi nisu htjeli. Htjeli su odvojene škole. Podupirao ih je Furio Radin. Tako su mi rekli – kaže Vokić. U mučnim pregovorima bilo je i smiješnih situacija. – Hrvatska i srpska delegacija dođu u Strasbourg, a Đuro Podunavac kaže: "Joj, bre, nemoj da se mirimo, pogledaj kako nas po svetu lepo vodaju". A kad je nakon mukotrpnog rada došla svečano otvoriti jednu školu u Vukovaru, profesori srpske nacionalnosti okrenuli su joj leđa. Nisu htjeli na svečanost otvaranja niti je došao pravoslavni svećenik.
– Srpski učitelji nisu htjeli doći k nama, nego su sjedili u jednoj učionici. Ušla sam i rekla: „Dobar dan. Ako su vas tako učili doma, ne dajte se smetati, ali ako budete htjeli plaću, okrenut ćete se. Ja vjerujem da vas roditelji nisu učili da se gostu okrenu leđa, vi znate da je potpisano i da ćete vi raditi pod patronatom Ministarstva prosvjete i pod vlašću države Hrvatske. Zašto okrećete leđa, vi ste obrazovani ljudi" – govorila sam im nakon čega su se ipak okrenuli i razgovarali. Tada je jedan Englez, predstavnik međunarodne zajednice, pitao ministricu Vokić zašto se jezik ne zove srpskohrvatski kako se zvao u vrijeme Tita.
"Pokojni Tito, pokojni srpskohrvatski. Zašto vi svoj jezik ne zovete englesko-njemački, pripadaju istoj skupini jezika. Dobro bi bilo da ga tako zovete", uzvratila je Ljilja Vokić i poučila Engleza da je Bartol Kašić, isusovac, još 1604. napisao hrvatsku gramatiku Institutiones linguae Illyricae. Ljilja Vokić je za svoj rad na reintegraciji dobila i priznanje i pohvalu međunarodne zajednice. Naime, tadašnji šef civilnih poslova Gerard Fisher, šest mjeseci nakon što je dala ostavku, ponudio je Ljilji Vokić da bude voditeljica UNICEF-a. "Promatrao sam vas. Isto se odnosite i prema hrvatskoj i prema srpskoj djeci. Unatoč tome što ste držali hrvatsku stranu, bili ste velikodušni i problem ste rješavali na lak način". No, Ljilja Vokić , unatoč visokoj plaći, nije prihvatila ponudu jer bi morala često biti izvan kuće i Hrvatske. Iako je dala veliki doprinos mirnoj reintegraciji Podunavlja, slavu su pobrali drugi. – Nikad me nitko, osim pokojnog predsjednika, nije upitao kakvo je stanje u Podunavlju. Predsjednik Vlade samo bi usput nešto pitao. Samo su gospodin Vujić i Đurđa Adlešič uime saborskog odbora otišli u Vukovar kad su s radom krenule dvije škole. Oni su onda pohvalili što je sve napravljeno. Nekoga je to ipak zanimalo", prisjeća se.
Voljela bih da HDZ podrži Borisa Jokića
Kao ministrica prosvjete i sporta Ljilja Vokić se susrela s mnogim važnim ljudima. Među njima su japanska princeza Masako Owada, Juan Antonio Samaran, bivši predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora. Međutim, njoj je u najljepšem sjećanju ostao slučajan susret u Londonu sa Shimonom Peresom, tadašnjim izraelskim premijerom. – Odsjeli smo u istom hotelu. Kad sam ga vidjela ujutro, htjela sam se fotografirati s njim. Jedna gospođa iz našeg veleposlanstva je otišla i rekla mu da sam hrvatska ministrica, a on se digao, prišao mom stolu i upitao na hrvatskom: "Kako ste?" "Otkud to?" Kaže on da je u Izraelu bilo dosta ljudi iz Zagreba koji bi, kad bi se sreli, jedan drugoga pitali: Kako ste? Oni su mu objasnili što to znači. Jako me se dojmilo što je na jedan džentlmenski način došao za naš stol i pristao se fotografirati. Pitao me koliko ću se zadržati Londonu, a ja sam njega pitala je li bio u Hrvatskoj, da mi je zadovoljstvo susresti jednu takvu osobu – prisjeća se. Bivša ministrica danas podržava reforme školstva koje predvodi dr. Boris Jokić.
– Došao je kod mene i pitao me hoću li mu pomoći. Rekla sam da hoću zato što je tome prionuo vrlo odgovorno. Drugo, Jokić ne obezvređuje hrvatsko školstvo. Pa svi smo mi prošli kroz te škole. Tko je nečemu naučio one koji kritiziraju? Profesori! Riječ je o reformi kakvu je upravo ona zamišljala.
– Samo što meni tada Vlada nije dala novac za reforme. Rekli su da je to preliberalno. Tad sam otišla, nisam imala podršku. Irelevantno je hoće li osnovna škola trajati osam ili devet godina, važno je stvoriti materijalne uvjete. Vi ne možete imati devetogodišnje obrazovanje ako nemate prostor za deveti razred. Svaka škola mora imati devet učionica više. Ljilja Vokić nada se da će Jokića podržati i buduća vlada. – Voljela bih da HDZ podrži Borisa Jokića. Program je dobro zamišljen. Naglašava da je najvažnije uvođenje izbornih predmeta u 3. i 4. razredu srednje škole čime će se djeca rasteretiti.
– Kad sam išla u ljubušku gimnaziju, ja sam u 4. razredu mogla reći da neću fiziku, ali sam dobila dodatne sate hrvatskoga jezika i povijesti. Smatralo se da ste u tri godine stekli opće obrazovanje. Ljilja Vokić se i danas protivi državnoj maturi koja je uvedena za vrijeme mandata Dragana Primorca. – Zašto polagati državnu maturu iz matematike ako će osoba ići na likovnu ili glazbenu akademiju!? Ja sam protiv državne mature koja je do sada "pojela" 270 milijuna kuna. Voljela bih da mi netko odogovori na što su ti milijuni potrošeni – pita Ljilja Vokić koja se zalaže za švedski model državne mature prema kojem se polaže matura iz slične grupe predmeta, prema afinitetu.
Za svoga mandata Ljilja Vokić uvela je alternativne i besplatne udžbenike. Budući da je tako razbila monopol i interes Školske knjige, ona se prisjeća nemoralne ponude te izdavačke kuće. Naime, ponudili su joj kuću ili stan od 250 metara četvornih i audi samo da odustane od besplatnih udžbenika. Kaže – odbila sam bez razmišljanja. Za nepunu godinu, kad ode u mirovinu, posvetit će se pisanju memoara. Nadajmo se da će u memoarima otkriti neke nepoznate detalje o tome što se događalo iza kulisa tadašnje visoke hrvatske politike. A jedan od najljepših trenutaka doživjela je, kaže, u Sinju kad je išla posjetiti časne sestre. Svratila je u trgovinu kupiti im bombonijeru i kavu. Pokraj trgovine na boćalištu bilo je nekoliko ljudi.
Kad su prepoznali "omiljenu ministricu", bez obzira što je već dala ostavku, jedan od njih je rekao prodavačici da joj da "najljepšu kutiju keksa, s čokoladnim preljevom". Ona im je uzvratila časteći ih s četiri piva. Ali, kad se pozdravila i ušla u automobil, emotivna "ministrica" se rasplakala .
>>Finci ukidaju predmete u školama, naši nastavnici za
>>Ljilja Vokić: Jedan od najvećih problema je nedostatak autoriteta
Tako je i moj otac sa dvije diplome mogao raditi jedino u skladištu jer je bio "nepodoban" hrvat, otišao u Njemačku na gradilište i kad su vidjeli da nije obični fizički radnik jer je na pauzi čitao knjige na njemačkom ponudili su mu posao u srednjoj školi.