Najpoznatija ravnateljica neke hrvatske škole i bivša ministrica prosvjete Ljilja Vokić, u utorak 16. lipnja posljednji je put ispratila svoje učenike iz zagrebačke Sedme gimnazije na zasluženi ljetni odmor. U sobi u kojoj je godinama obavljala svoje ravnateljske obveze, ali i koja je često bila utočište njenim učenicima, svojevrsna ispovjedaonica kad su imali problema i trebali pomoć, bilo je nekoliko buketa cvijeća.
– Poslali su mi prijatelji, donijeli roditelji djece – rekla je usput, dodajući kako joj je to dan kao i svaki drugi.
Na pitanje hoće li joj škola nedostajati, prilično hladno kaže:
– Neće. Zato što sam se možda zasitila.
– A jeste li ušli u razrede oprostiti se s učenicima? – pitamo uporno, a ona nam odrješito odgovara:
– Nisam. I neću jer bi mi rastanak teško pao. Sve do danas osjećala sam se tvrdo, ali kad njih vidim, postanem osjetljivija... I nekako ne bih mogla ući u razred sa spoznajom da neću više nikada – govori.
Volim svoje učenike
Dodaje da svoje učenike voli, a da vole i oni nju, iz godine u godinu pokazivali su maturanti noseći na svojim majicama njezinu sliku i objašnjenja zašto su se upisali baš u Sedmu gimnaziju.
– Bilo je poruka "Život damo, Ljilju ne damo", "Što radi Chuck Norris u Sedmoj – ono što Ljilja kaže", a ove godine ispod moje slike je pisalo: "Je li vam sada jasno zašto smo upisali Sedmu gimnaziju". To je dječji govor, tako oni kažu što misle o meni i gimnaziji – prepričava Ljilja Vokić, koja će 31. kolovoza, nakon 42 godine i sedam mjeseci, otići u mirovinu. S učenicima je uvijek imala dobar odnos.
– Obilazila sam razrede i rekla bih im: Moja su vam vrata uvijek otvorena. Jednom mi je učenica došla i rekla: Mogu li ostati kod vas? Fiziku će nas ispitivati, a nisam se spremila, pa vi recite da ste me pozvali. Rekla sam joj: Sjedi tu, ali sam i dodala: Više nikad. Bilo je i s drugima sličnih situacija – prisjeća se. Iako ju je pratio glas stroge ravnateljice, uvijek je bila na strani učenika. – Ma to su priče onih koji me ne poznaju. Samo tražim disciplinu i pristojnost i moji učenici su to znali. Rijetki od njih će vam reći da sam stroga – tvrdi.
Učeniku treba pomoći
I danas dobro pamti dva svoja učenika koja su već jednom nogom zakoračila na stranputicu, ali upornim razgovorima i pomalo "gledanjem kroz prste" uspjela je da oba završe fakultete.
– Jedan je danas profesor, a drugi, koji mi je pričao o obiteljskim problemima i drogi, koji me provocirao i pet subota nije došao u školu, zbog čega sam ga mogla bez problema izbaciti iz škole, na kraju me, kad je sve riješeno, pred cijelim razredom pozvao na maturalnu proslavu i da budem njegova krsna kuma – prepričava, kako kaže, dirljive zgode iz svog rada s učenicima.
– Želim poručiti svim mladim profesorima da je najlakše odgurnuti dijete, a puno je teže pružiti mu ruku i potruditi se oko njega. A to treba – zaključuje.
Podržava reformu kurikuluma i Borisa Jokića u poslu u koji je krenuo. Vrlo realno kaže da uspjeh reforme ovisi o novcu, a ne o političkoj podršci jer će nju imati.
– Na moju molbu predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko razgovarao je s Jokićem – kaže, naglašavajući da za visoko obrazovanje nije kompetentna, ali da ne bi dopustila toliki broj veleučilišta i visokih škola. – To sad već postaje lakrdija, mi smo mala zemlja a na svakom koraku je veleučilište – komentira.
– Diplomiranim studentima uvela bi obvezu da u Hrvatskoj odrade onoliko godina koliko su besplatno studirali. Medicina je, na primjer, skup studij, puno košta hrvatsku državu, oni ga završe i odu iz zemlje. Mislim da trebaju odraditi ono što im je država platila – objašnjava. Osmaše bi u srednju školu upisivala na temelju rezultata na testovima koje bi pisali na kraju petog, šestog, sedmog i osmog razreda te ocjena koje su postigli u školi. Testove bi svi pisali u isto vrijeme, ali nimalo ne bi bili slični državnoj maturi protiv koje je otpočetka i koju, smatra, treba organizirati po područjima: umjetničkom, prirodoslovno-matematičkom, humanističkom i jezičnom.
Na pitanje što će raditi kad ode u mirovinu, uz osmijeh, koji joj zapravo rijetko silazi s lica, kaže: Putovati i čitati. Putuje s "frendicama", a od svih zemalja i gradova koje je posjetila najviše je se dojmila Andaluzija i Sicilija.
– Rekla sam da čovjek treba štedjeti i jednom dnevno jesti, ali da mora vidjeti Sevillu – objašnjava. U Rimu je bila 15 puta i smatra ga najljepšim gradom na svijetu.
– Iza njega je Lisabon, iako sam do Lisabona mislila da je to Barcelona – dodaje. U planu joj je putovanje u Petrograd, Litvu, Letoniju i Estoniju.
– To ću kad odem u mirovinu. Za 42 i pol godine rada dobit ću otpremninu od 9 tisuća kuna i tim novcima platit ću taj put. A neki drugi za 3-4 mjeseca dobiju milijunske otpremnine. Vidite što je prosvjeta – pomalo će ogorčeno. Osim putovanja, čitat će sve ono za što do sada nije imala vremena, a vratit će se, kaže, svojim najvećim književnim ljubavima, Meši Selimoviću i Ivi Andriću.
Zanimalo nas je namjerava li se vratiti u politiku. Odgovorila je kratko i odlučno:
– Ne!
– Zašto? – inzistiramo.
– Ne volim nametanja bilo koje vrste, ne volim stegu. Ako se nekome priključite, morate igrati po njegovim pravilima. Ja apsolutno podržavam HDZ, to je jedina stranka koju sam u životu odabrala.
– Tko će pobijediti na izborima? – pitamo.
– HDZ će pobijediti, bilo bi ludo da ne pobijedi. Prvo zato što narod voli promjene, a drugo što je u zemlji stvorena nezdrava atmosfera u kojoj čovjek počinje osjećati nelagodu od tih silnih suvišnih riječi koje se izgovore. Posebno mi smeta: Mi nismo kao oni. Nije na njima da sude jesu li, to će narod prosuditi – ističe.
Nikada, kaže, nije imala veliku plaću, jer je ministarska narasla kad je ona otišla iz Ministarstva.
– Ali, imat ću ministarsku mirovinu... I te, dužnosničke, dala bih samo onima koji imaju pun staž – ističe. Molimo je da se slika na školskom hodniku. Izlazi, a djeca dolaze:
– Nemojte ići, ravnateljice! Zar stvarno idete, zašto? – pitaju djeca pružajući joj ruku.
I strogoj ravnateljici suze krenu...
Može. Pod dva uvjeta. Prvi je da mi država osigura posao u struci odmah nakon diplome, a drugi je da mojim roditeljima vrati novac koji su uplatili na ime poreza, a za korištenje školstvu. Ne može država meni ili mojim roditeljima naplaćivati porez s kojim se financira besplatno školstvo, a onda mi reći sorry, al to ipak nije bilo besplatno. Bolje da školstvo (ako već moraju) naplaćuju od neuspješnih studenata i učenika, a ne onih uspješnih, diplomiranih.