Roman 45-godišnje makedonske književnice Lidije Dimkovske “Rezervni život”, koji je upravo objavila Naklada Ljevak, privlači zanimljivom pričom o sijamskim blizankama koje odrastaju u Makedoniji, lako se čita, ali čitatelju puno govori, otvarajući brojna bolna pitanja. Makedonska književnica i pjesnikinja dobila je već niz nagrada za svoj književni i pjesnički rad, a posljednja je nagrada Europske unije za književnost za “Rezervni život”.
“Izjelice beskorisne, požderale ste svijet” govori otac u vašem romanu. Majka pak kaže: “Ne slušate nikog, zato ste se i našle u ovoj situaciji.” O odnosu roditelja i djece na Balkanu se šutjelo. Je li po vašem iskustvu takav odnos više pravilo nego iznimka?
U osamdesetim i devedesetim godinama sigurno je bilo više pravilo nego iznimka u malograđanskim strukturama društava na Balkanu, ali i ne samo na Balkanu. Roditelji su nerijetko svoje frustracije i traume iz djetinjstva rješavali preko svoje djece, sa psihološkim i fizičkim zlostavljanjem. Ali, zar je zlostavljanje prestalo? Tada se o tome nije puno govorilo, pa smo mislili da ga nema ili da je normalno. Sada se o tome govori. Dobro je da nasilni roditelj više ne može tako jednostavno projicirati svoje nasilje na djecu iako se to ne može potpuno spriječiti.
Umjesto ljubavi, neljubav, umjesto doma, nedom – to je ono što muči glavni lik, Zlatu. Kako nastaje neljubav i zašto je toliko zarazna? Odrasta li puno djece u neljubavi, u nedomu?
Ni sami ne znamo koliko! Na žalost, doznamo kad se objavi u crnoj kronici. Iskreno se nadam da je više voljene djece od nevoljene, ali tko zna? A u prošlosti je bilo i nešto drugo važno što mislim da sada za mlade generacije i nije više – što će reći narod, susjedi, rođaci?
To je mnogima bilo važnije od odnosa sa svojim djetetom. Djeca koja su bila drukčija, fizički ili mentalno, za malograđanskog roditelja najčešće su bila sramota. U današnjem, pak, “djetetocentričnom” društvu od djeteta ništa nije važnije, što je isto tako anomalija društva jer odgaja otuđene ljudi koji se brinu samo o sebi i svojim željama. To je druga krajnost, koja tek postaje zanimljiva za istraživanja i za literaturu.
Zašto ste izabrali sijamske blizanke za glavne likove?
Ideju sam dobila gledajući dokumentarac o sestrama iz neke arapske države koje su imale spojene glave i odlučile su se odvojiti operacijom, i to javno, na televiziji. Bila sam šokirana kad su obje umrle, a kirurg je rekao da je plakao u naručju žene cijeli dan i noć. Nikako nisam mogla zaboraviti scene iz filma, i poslije nekoliko godina počela sam pisati priču, ali u makedonskom kontekstu. A kada postavite likove u povijesno vrijeme i prostor, onda priča poprimi i druge atribute, na neki način i sama postane povijesna i politička. Zlata i Srebra prolaze tijekom vremena koje je obilježilo sve nas, od 1984. do 2012. Blizanke sa spojenim glavama tek su se u procesu pisanja romana povezale aluzivno s republikama i pokrajinama u bivšoj Jugoslaviji: želeći se odvojiti, i jedne i druge bile su žrtve “operacija” (kirurške ili ratne, svejedno). I svakako, kao književnicu uvijek su me zanimali neobični likovi, ljudi koji nose u sebi duboko neku čudnu ili čudačku istinu.
Puno jugonostalgičnih mitova razbijate u knjizi, no kakvo je vaše sjećanje na Jugoslaviju?
Kao djetetu nije mi bilo jasno kako to da u školi učimo jedno – da smo svi braća i sestre, a u realnosti to nije bilo tako. Teoretsko bratstvo-jedinstvo u Jugoslaviji i povezanost s drugim narodima bilo je divno, ali u praksi je bilo puno predrasuda i stereotipa, baš kao i danas. Jugoslavije se sjećam po njenim ljepotama koje sam otkrila na ekskurziji kroz Jugoslaviju: imala sam 13 godina i, kada sam prvi put vidjela Dubrovnik, Plitvice, Sarajevo, Beograd itd. pomislila sam: sve je ovo u mojoj zemlji! Voljela sam yu-muziku, yu-filmove, Kviskoteku, i najviše od svega yu-književnost, koju sam mogla čitati i na ćirilici i na latinici.
Jako je dojmljiva slika u romanu kako su se ljudi u Makedoniji opredjeljivali za Slobodana Miloševića i protiv njega na temelju dojma, neke slike. Je li tako i sada kad se odlučuje na izborima u demokraciji?
Apsolutno! Kad bi sadašnja vlada u Makedoniji ukinula besplatne dane vožnje gradskim autobusima za umirovljenike, puno njih više im ne bi dalo glas. Ljudi, na žalost, prave bezbroj kompromisa, a mediji utječu na njih na sve moguće načine. Ako gledate provladine medije u Makedoniji, mislit ćete da u zemlji teče med i mlijeko, a polovica je naroda bez posla. I to je isto u puno drugih zemalja. Neki nikad nisu naučili pravila demokracije, a neki su demokraciju shvatili na način koji samo njima odgovara.
Raspad Jugoslavije još nije sasvim dovršen, a slični scenariji odvijaju se i u svijetu. Mora li u jednoj zemlji živjeti samo jedan narod? Je li moguća sloboda i u zajedništvu?
Ne postoje više zemlje s jednim narodom ma kako se političari trudili to prikriti. U razredu moje kćeri u Sloveniji trećina je djece dvoidentitetna. Može li se reći da je Slovenija zemlja samo Slovenaca? Ili bilo koja druga zemlja? To se odnosi i na nacionalne književnosti – zar postoje čiste književnosti kada u državi žive i pisci koji pišu na drugim, svojim materinskim jezicima? Potpuno je nepojmljivo u stoljeću nomadizma, izbjeglištva, migracija, govoriti o monokulturi, o monoliteraturi, o monodruštvu. Samo sloboda u pluralnom zajedništvu može biti dostojna za ljudski život.
U Makedoniji zajedno moraju Makedonci i Albanci, a tu je i problem imena države. Ima li izlaza?
Izlaz vidim u želji Makedonaca i Albanaca da žive zajedno, ne u tome da moraju. Kada osjete i zažele živjeti zajedno, a ne paralelno, ne svatko u svome kutu, tada ćemo moći govoriti o tome da je makedonsko društvo pluralno. A ime države je problem koji su izmislili Grci, ali iluzorno je da se ime države promijeni jer ime nije samo toponim nego i identitet povezan sa svim ostalim elementima koji određuju Makedoniju.
Koliko je u romanu vaših sjećanja? Koliko je vas u Srebri i Zlati, vašim vršnjakinjama?
Zlata i Srebra su rođene u 70-im godinama, kao i ja. Moja generacija, tzv. izgubljena generacija, odrastala je u Jugoslaviji, bila svjedok njena raspada, i rat joj se dogodio uživo. “Rezervni život” je apsolutno roman o mojoj generaciji i čitatelji mi kažu da su se prepoznali u likovima iz romana.
Živite u Sloveniji, pišete na makedonskom. Imate li i vi iskustvo kao Boris iz Ukrajine iz romana, koji kaže da narod kao živ organizam odbacuje strance koji se žele udomaćiti? “Velika Britanija me odbija, odbacuje, šuta nogom, ne želi me prihvatiti kao strano tijelo koje joj nudi novu perspektivu”, žali se Boris.
To što pišem na makedonskom još me određuje kao strankinju iako u Sloveniji živim već 15 godina. Ne slučajno, zauzimam se za književnost koju pišu manjinski i imigrantski pisci, a njih je više od 100 u Sloveniji. U tom kontekstu sam zajedno s drugim suradnicima, manjinskim i doseljenim piscima, uredila antologiju “Iz jezika u jezik” koja donosi autore koji žive u Sloveniji, ali pišu na svojim materinskim ili drugim jezicima. Svakako da se kanon slovenske književnosti ne otvara tako lako prema nama, vjerojatno će trebati dulje vrijeme da ljudi razumiju da te nitko ne ugrožava ako nije isti kao ti i da različiti pisci, i kad ne pišu na jeziku većine, obogaćuju, a ne osiromašuju tvoju literaturu i kulturu.
Ljubav je u romanu uspjela nadvladati nemoguće pa se jedna od sijamskih sestara udaje iako u krevet moraju utroje. Ima li takvih ljubavi i u stvarnosti?
Vjerojatno, ali ja ne znam za njih. Kad pišem roman, dokumentiram povijesne stvari samo ako su mi potrebne za priču, a nikada intimne i osobne. Njih mogu izmisliti. Pa se tako u mom romanu Srebra zaljubi u momka iako ima spojenu glavu sa svojom sestrom Zlatom. Ljubav ne poznaje granice, ili možda ipak? Ono što nije moguće u životu, moguće je u književnosti i uopće u umjetnosti.