Bilo je to jedne jeseni nakon što je Željko Sabo osvojio svoj prvi gradonačelnički mandat u Vukovaru. Duga se i tužna povorka vukla Vukovarom kako bi obilježila najdramatičniji i najtraumatičniji dan u suvremenoj hrvatskoj povijesti – pad Vukovara 18. studenog 1991. U povorci je među najvišim državnim dužnosnicima bio i gradonačelnik Vukovara, nova politička zvijezda SDP-a, čovjek koji je na lokalnim izborima 2009. pobijedio svoje protukandidate s desnice i neočekivano doveo socijaldemokrate na vlast u gradu iz kojega su praktično bili politički prognani još od svršetka Domovinskog rata. Bio je to dotad najveći politički i simbolični uspjeh postračanovskog SDP-a i njegova novog predsjednika Zorana Milanovića, koji je odnekle “iskopao” Željka Sabu, teologa, vukovarskog branitelja i logoraša, i postavio ga za gradonačelničkog kandidata svoje stranke u Vukovaru. Sabo se ubrzo prometnuo u svojevrsnu nacionalnu političku zvijezdu. Svojim je javnim djelovanjem – a vjerojatno i na onoj strani političkog života koja nije ni javna ni vidljiva – pokazao da zna umješno balansirati između desnice i ljevice, kao i između različitih političkih i osobnih struja u SDP-u, te da vješto izbjegava zamke koje su mu postavljali politički protivnici s desnice koja se nije mirila s političkim gubitkom Vukovara i spretno ignorira incidente koje su mu na nos nabijali pojedinci iz vlastite stranke ili, točnije, iz njezina lokalnog vukovarskog ogranka. Držao se naoko skrušeno, ali nije bio skroman. U javnim nastupima nekako je previše govorio o sebi i hvalio sam sebe i svoja djela. Ali tko smo mi da sudimo o ponašanju jednoga bivšeg ratnika i logoraša? Možda samo još u staromodnim romanima likovi suočeni s velikim životnim patnjama i iskušenjima doživljavaju nekakve katarze, pa kada prežive zlo što ih je snašlo na ovom svijetu, postanu neobično blagi, velikodušni i samozatajni. Život je, ipak, nešto drugo.
Svi koji su u životu pročitali previše takvih staromodnih romana misle i da se u trenucima kada tužna povorka sjećanja s jeseni prolazi Vukovarom šuti i pati, da se sabiru vlastite misli i prisjećanja na one koji su u tome nesretnom gradu na Dunavu stradali prije i poslije njegova pada. No stvarnost je obično grublja i surovija, ali i prozaičnija i bizarnija od knjiškog života. Pa kada pokraj mase koja čeka da vrh povorke prođe kako bi se ona svrstala na njezino začelje naiđu visoki državni dužnosnici, obično se čuju uvrede i psovke: “Izdajice, lopovi, prevaranti, bando... Prodali ste Vukovar.” Ništa neobično za hrvatski politički život u kojemu ljudi nerijetko daju oduška svojim strastima i u najneprikladnijim trenucima.
No kada je Sabo te godine prolazio pokraj mase što je stajala sa strane, netko mu je glasno i jasno, tako da su mogli razabrati svi koji su pratili izravan televizijski prijenos iz Vukovara, dobacio jednu neobičnu riječ: “Ljubavniče!” Otkako sam vidjela taj prizor i čula tu riječ, ne izlaze mi iz glave, kao da su se urezale u pamćenje zbog nekoga “višeg” razloga. Kad god bih vidjela Sabu na televizijskom zaslonu ili čula njegov glas na radiju, sjetila bih se tog prizora i te riječi: “Ljubavniče!” Kakva čudna, neprikladna, nedolična riječ, riječ gotovo opscena na tom mjestu i u tom trenutku. Tko se to bavi ljubavnim životom gradonačelnika dok Vukovarom prolazi tužna povorka ljudi koji se ni dvadesetak godina od pada svoga razorenog grada nisu oslobodili boli i tuge, nisu pronašli i pokopali svoje mrtve, nisu uspjeli izaći nakraj s vlastitim traumama i morama? I što li je Sabo učinio da je na sebe navukao takvu strastvenost da osobu koja mu je glasno dobacila tu riječ ne priječi ni trenutak ni mjesto da iskaže svoju ljutnju, bijes, prezir, što li već? Ili, možda, ipak nije posrijedi bila samo pojedinačna pogođenost nekim njegovim postupkom ili činom, nego izraz negodovanja zbog ponašanja koje je poprimilo šire društvene razmjere i dobilo “političko” značenje?
Nekoliko godina poslije, nakon što je Željko Sabo osvojio svoj drugi uzastopni gradonačelnički mandat na ovogodišnjima svibanjskim izborima te postao saborski zastupnik i viđen član vladajućeg SDP-a, na vidjelo su izašle teške optužbe na njegov račun. Ne ulazim sada u to kakva je to osoba koja na razgovore s gradonačelnikom svoga grada – ili, uostalom, na razgovore s bilo kojom drugom osobom – nosi diktafon i potajice snima što njezin sugovornik govori. Ne ulazim ni u to je li netko Mariju Budimir, ravnateljicu vukovarske osnovne škole i gradsku vijećnicu HDZ-a, nagovorio da to učini i podučio kako se to radi – a sadašnje vodstvo HDZ-a puno je stručnjaka za takve poslove – a potom snimljeni materijal obradio i iskoristio onako kako je najbolje umio. I postupak Marije Budimir i potencijalna umiješanost gradskoga, županijskog ili državnog vrha HDZ-a u cijelu aferu odbojni su sami po sebi. Marija Budimir mogla je dokazati svoju političku dosljednost i časnost – u koju su, navodno, počeli sumnjati neki njezini stranački kolege i sugrađani zbog glasina koje su kolale gradom te se zato i odlučila na taj čin – na vrlo jednostavan način: glasujući u Gradskom vijeću Vukovara onako kako bi glasovali i ostali vijećnici HDZ-a. Bio bi to nepobitan dokaz da je nitko nije kupio i da se ona ne može ni kupiti ni potkupiti. No odlučila je postupiti drukčije: tajno snimati svoga sugovornika, a onda snimljeni materijal upotrijebiti u stranačke i političke svrhe. Marija Budimir možda još ne zna, ali će ubrzo saznati, da je time potpisala svoju političku, a uvelike i društvenu osmrtnicu u jednome malom gradu. No ona je u cijeloj toj aferi drugorazredan lik. Glavni je lik vukovarski gradonačelnik Željko Sabo. Jer, da Sabo nije izgovorio ono što je izgovorio, cijela bi afera s priprostom vukovarskom “špijunkom” pala u vodu: ne bi se imalo što snimiti, reproducirati, “montirati” i objaviti.
U cijeloj toj gnusnoj političkoj aferi osobno mi je najmučnija jedna “sitnica” – naoko bezazlena poruka koju je gradonačelnik poslao gradskoj vijećnici SMS-om: “Kako si danas Ravnateljice dominirala. Vidio sam te u odlasku.” Ta je poruka puna prikrivenih značenja: ona je pohvala, divljenje i ulagivanje (“kako si danas Ravnateljice dominirala”), ali i prigušena prijetnja, upozorenje, opomena (“vidio sam te u odlasku”). U njoj su isprepleteni osobni i politički motivi. U njoj se istodobno muškarac, onaj “ljubavnik” iz povorke sjećanja, obraća ženi koja mu se valjda sviđa i koju zbog nečega želi pridobiti, i lokalni politički moćnik, gradonačelnik iz povorke sjećanja, političarki koja se na hijerarhijskoj ljestvici nalazi ispod njega i ravnateljici osnovne škole čiji izbor ili reizbor uvelike ovise o njegovoj volji i moći. Te su dvije rečenice i spojive i nespojive, pa je njihov smisao moguće tražiti u nizu perverznih oblika: prijeteća pohvala, upozoravajuće divljenje, opominjuće ulagivanje itd. Ukratko, one su izraz jednoga od najpodlijih obrazaca društvene komunikacije. I da u cijeloj toj aferi nema ništa drugo doista sporno, kriminogeno i odiozno, Sabo bi trebao odstupiti s položaja vukovarskog gradonačelnika zbog tog SMS-a. Jer, takvi se SMS-ovi ne šalju muškarcima, nego samo ženama.
Nije pritom riječ samo o tome jednome incidentu, o nepriličnoj privatnoj poruci jednoga javnog djelatnika jednoj javnoj djelatnici, nego o cijelom kontekstu u kojemu se to zbiva. Sabo ni jednog trenutka nije smio zaboraviti da je on gradonačelnik grada u kojemu su potpuno nedopustive bilo kakve aluzivne poruke i obrasci komunikacije te vrste. U gradu u kojemu su žene tijekom rata iskusile posebne oblike verbalnoga, psihičkog, fizičkog i seksualnog zlostavljanja – a za koje se saznalo s priličnim zakašnjenjem i nelagodom toliko tipičnom za tradicionalistička inhibirana katolička društva u kojima se zla i nesreće prikrivaju i o njima se šuti kao da će tako nestati – posebno je nedopustivo bilo kakvo poigravanje sa spolnom ili rodnom pripadnošću u komunikaciji među političarima i političarkama, ali i u javnom životu uopće. Vjerojatno se taj moralni imperativ čini pretjeranim i prenapuhanim. Stoga se gradonačelniku Vukovara, po svoj prilici, neće dogoditi ništa. Neće se ništa bitno dogoditi ni u SDP-u i HDZ-u. U odnosu prema pričama o resursima, investicijama, rejtinškim agencijama, rezovima, dugovima, monetizaciji, fiskalizaciji, poreznoj agresiji i ostalim velikim temama, što je jedan mali “incident” te vrste? No taj se mali “incident” dobro uklapa u sve jasnije obrise one vrste politike koja ovih dana u susjednoj Italiji doživljava svoj klimaks ili antiklimaks, ovisno o tome kako tko gleda na aferu kojom se završava duga era vladavine Silvija Berlusconija. Tu su eru talijanski analitičari nazvali dobom “neuljudne politike”, među ostalim i zbog Berlusconijeva odnosa prema ženama. A neuljudna se politika polako uvlači i u sve pore hrvatskoga javnog života, prožima ga, truje, da bi ga naposljetku razorila. Zato je “afera Sabo” zlokoban znak loših vremena.
>>Slučaj Sabo: Marija Budimir i još jedan vijećnik pozvani u USKOK