Mark Twain je rekao da je ljubavno pismo najiskreniji i najslobodniji proizvod ljudskog uma. “Pisac takvog pisma ima bezgraničnu slobodu izraza, a bez straha da će to pročitati netko neželjen”, kazao je veliki književnik. Pa ipak, danas je “institut” ljubavnog pisma gotovo zamro. Zašto?
Odgovor bi trebalo početi tražiti od činjenice da uopće sve rjeđe pišemo pisma. Tko se još prepušta tom ritualu iz prošlih vremena? Tu su telefon, mobitel, e-mail, SMS i tko zna što nas još čeka, jer tehnologija nikad ne staje. A elektronička pošta, ruku na srce, nije isto što i papir u zapečaćenoj omotnici. Nikad ne znaš tko će je pronaći i od nekud “iskopati”, čak ako je i pošiljatelj i primatelj izbrišu!
No, jesmo li izgubili smisao za sentimentalna pisma u bilo kojem obliku? Sigurno nismo sasvim, ali vremena se nepovratno mijenjaju. Živi se brzo, pa tko će nadugačko pisati pismo, čekati danima da stigne i onda još danima da dođe odgovor. A SMS-om sve traje par minuta, da ne kažemo sekundi! Osim toga, nismo li sve manje romantični i skloni sanjarenju?
Karel Čapek je u svojem sjajnom tekstu o novinarstvu kazao da su ljubavna pisma novinara vrlo jadna. Nešto u skladu s onom “u postolara najgore cipele”. Novinari, rekao je Čapek, sve svoje najljepše riječi i misli čuvaju za svoju profesiju, pa su im privatna pisma, a među njima bogme i ljubavna, daleko ispod onog što bi se očekivalo. Slično možda vrijedi i za književnike. Ili ne?
- “Ljubavna pisma” danas su postala SMS-poruke, tragovi što se ostavljaju na Facebooku i Tweeteru - kaže književnica i kolumnistica Milana Vuković-Runjić.
- Sigurna sam da jako malo ljudi ovih dana uzima u ruke olovku ili naliv-pero i pokušava svoje osjećaje izraziti na papiru. Vjerojatno zato što je to prilično teško (i dugo traje, a vremena su takva da se nema vremena): uvijek je moguće potonuti u glibove patetike i dobro znanih fraza. Treba imati prilično literarnog talenta da bi se moglo napisati dobro ljubavno pismo, a danas nas hara prilično slaba pismenost s kojom se susrećemo čak i u medijima koji bi trebali biti bogovi gramatike - o stilu da ne govorimo. Ljubavna pisma, kao i pisma općenito, svoj su vrhunac dosegnula u 18. stoljeću i izumrla su s aristokracijom - drži Milana.
Zagrebački pjesnik, književni kritičar i urednik, a zvanjem novinar Davor Šalat u posebnom je položaju utoliko što je i njegova supruga Lana Derkač književnica, a živi u Požegi. Razmjenjuje li par pisma?
- Nikada nisam Davoru napisala ili od njega primila klasično ljubavno pismo - kaže Lana. - Priznajem da bi mi u vremenu u kojem živimo „velike“ riječi i patetične izjave djelovale neprimjereno. Uvijek su mi zvučali neuvjerljivo muškarci koji se naširoko razmahuju svojim olako napisanim obećavajućim ljubavnim izjavama. Naravno da SMS-ovi koje nas dvoje izmjenjujemo sadrže u sebi i taloge ljubavi, a ne samo razmjenu svakodnevnih informacija, kao što ih sadrže i poleđine razglednica koje šaljem Davoru ako (rijetko) nekamo otputujem bez njega. Sadrže ih i dugi telefonski razgovori. No ljubav sam sklonija iščitati iz „sitnijih“ riječi kojima se „ne maše“ da bi se na njih svratila pozornost, nego one nenametljivo, a uporno govore o postupcima koje mogu prepoznati kao ljubav i brigu za onog drugog. Radije ću iščitati nečiju ljubav u toploj izjavi koja ni ne spominje riječ ljubav, nego u samoj toj ispisanoj riječi - kaže pjesnikinja i prozaistkinja.
Ona dodaje da će radije iščitati nečiju ljubav u toploj izjavi koja ni ne spominje riječ ljubav, nego u samoj toj ispisanoj riječi.
- No, tko kaže da i poneki književni tekst nije svojevrsno ljubavno pismo, samo što iskazi ljubavi nisu upućeni onome na koga je adresirana knjiga? - razmišlja Lana.
A njezinu suprugu Davoru Šalatu u ljubavi je ipak najvažnije kad se stvari događaju uživo, a to ne može posve zamijeniti ni internetska, SMS pa čak ni telefonska komunikacija.
- Romantičnije mi je gledati lice voljene osobe, nego ga zamišljati. Zato ne doživljavam pisma kao neki starinski vrhunac romantike, već kao neki nadomjestak i odgodu za nezamjenjivi fluid osobnog susreta. Sve što bih napisao u pismu, Lani kažem uživo. Kad joj iskažem ili pokažem ljubav, nadam se da joj nije više nužno trčati na poštu vidjeti je li joj stiglo moje pismo. Čini mi se da danas mnogi skrivanjem iza raznih komunikacijskih pomagala zapravo pokazuju strah od punine životnog zajedništva - zaključio je pjesnik.