Prije pola tisućljeća, kad se ideja pojavila u Veneciji oko 1450., mora da je mnogima zvučala potpuno suludo. Senat Mletačke Republike uvjeravao je vrhunske majstore koji su proizvodili staklo na otoku Muranu da odaju tajnu svog zanata cijeloj javnosti.
Nije teško zamisliti da se našao više nego jedan staklopuhač koji se zapitao: a zašto bih ja odao tajnu svoga uspjeha, zašto bih konkurenciji doslovno nacrtao tajnu svog proizvoda, pa da me svi drugi kopiraju? No, Senat nije od njih tražio samo da podijele svoje tajne nego i zauzvrat nudio zaštitu od konkurencije. Ali zaštitu u ograničenom vremenskom razdoblju. Kad to razdoblje istekne, zaštita se ukida, ali u međuvremenu genijalna ideja je iz domene nečije tajne ušla u domenu javnog dobra koje svi mogu naučiti. Senat je nekako uspio u svome uvjeravanju. Bio je to jedan od prvih, ako ne i prvi patentni sustav na svijetu.
Da se stvari nisu tako razvijale u Veneciji, tehnologija koju su razvili muranski staklopuhači možda ne bi ostala sačuvana u tolikim generacijama, a tolike crkve u Europi možda ne bi imale tako lijepe vitraje. Kako su Mlečani putovali i trgovali po cijelom znanom svijetu, širili su ideju patentnih sustava. Ono što je u početku zvučalo kao suluda ideja, pretvorilo se u sustav koji konstantno potiče inovativnost, donosi ekonomski rast i podiže kvalitetu života ljudi.
Ubrzajmo vrijeme, i pola tisućljeća kasnije i vidjet ćemo Europski patentni ured. Osnovan 1977., danas broji 38 država, i omogućuje inovatorima da zaštite svoje patente u cijeloj Europi. U 2014. obradio je 274.174 prijave patenata, što je najveći broj u povijesti EPO-a. Jedan je od 5 najvećih patentnih ureda svijeta (uz američki, japanski, korejski i kineski). I pretprošloga je tjedna, 11. lipnja, u Parizu deseti put dodijelio godišnje nagrade najboljim europskim inovatorima današnjice. Bio sam u Parizu i vidio sam budućnost. Točnije, razgovarao s ljudima koji su vidjeli budućnost. To su ljudi koji su patentirali genijalne zamisli, od kojih će Europa i svijet uskoro imati vidljive koristi u obliku poticanja gospodarskog rasta i poboljšanja života ljudi. Možda je pogrešno reći da su to ljudi koji su vidjeli budućnost. Oni su osmislili budućnost. I evo kako ona izgleda...
Pustimo još komaraca
U budućnosti nema dalekovoda. Šveđanin Gunnar Asplund umjesto izmjenične struje (AC), usavršio je visokonaponsku istosmjernu struju (HVDC) i omogućio da se dalekovodi, koje danas vidimo iznad zemlje, zamijene podzemnim kabelom čiji promjer stane u šaku odrasle osobe.
– Zahvaljujući tome, moći ćete skuhati jutarnju kavu strujom iz Sahare, ručak strujom sa Sjevernog mora, i večeru strujom iz Skandinavije – kaže Asplund.
U budućnosti neće biti dosadnih, ubojitih komaraca. Britanski znanstvenik Luke Alphey (na slici) smislio je način kako postići da se ne razmnožavaju.
– Najbolji način da kontrolirate komarce jest da pustite u okruženje još komaraca – kaže Luke Alphey. Na prvi mah zvuči suludo, no komarci koje on želi pustiti među ostale genetski su modificirani: u njihovu DNK dodan je gen koji se prenosi na njihovo potomstvo, a taj gen sprečava da dožive reproduktivnu dob. Luke Alphey svojom metodom cilja na točno određene vrste komaraca, azijskog tigrastog komarca i komarca Aedes aegypti, koji prenose denga groznicu, nakon malarije drugu najrasprostranjeniju bolest među ljudima koju prenose komarci. Iako nije tipičan za Europu, azijski tigrasti komarac prvi je put u Hrvatskoj otkriven 2004. i od tada u nekim dijelovima Hrvatske agresivno potiskuje domaću vrstu. Pitam britanskog znanstvenika što bi hrvatske javnozdravstvene ustanove trebale učiniti kad bi željele isprobati njegov patent.
– Nazovite me i razgovarajmo! Da vidimo što možemo učiniti – odgovara. Ipak, njegova ideja najveći učinak može imati u drugim dijelovima svijeta, ne u Europi, gdje denga groznica i komarci koji je prenose nisu autohtona vrsta. Njegov patent trenutačno se testira u stvarnim uvjetima u Brazilu, Maleziji i na Kajmanskom otočju.
Sljedeća stvar koje u budućnosti neće bit radovi su na cesti. Okej, ne baš svi radovi kao takvi, ali nema čestih popravaka infrastrukture poput tunela, mostova, kanala, cesta i svega građenog od armiranog betona. Nizozemski mikrobiolog Hendrik Marius Jonkers dio je tima sa Sveučilišta u Delftu koji je patentirao biobeton – beton koji sam od sebe zacjeljuje. Kako? S pomoću bakterija koje su umiješane u betonsku mješavinu. Taj izum trebao bi znatno produljiti vijek trajanja zgrada, mostova i cesta jer bakterije mogu "spavati" unutar konstrukcije i do dvjesto godina te se "probuditi" kad se pojavi pukotina i zapuniti je tako što se pretvore u vapnenac.
– Nastojali smo oponašati prirodu, u kojoj imamo puno primjera samoizlječenja. Hobotnica može samoizliječiti krak, kod ljudi će rane zacijeliti same... Ali organizam mora osjetiti da postoji problem. U našem slučaju materijal također mora osjetiti problem, mora postojati okidač, a okidač je voda koja uđe u pukotine u betonu i probudi bakterije. A one zatim stvaraju vapnenac – objašnjava Jonkers dok razgovaramo u hotelu na pariškom bulevaru Haussmann. Problem kojim se Jonkers i njegov tim sada bave pokazuje da nije dovoljno imati genijalnu ideju, već je nužno ponuditi primjenu te ideje po prihvatljivoj cijeni. Sada je, naime, biobeton koji razvijaju dvostruko skuplji od običnog betona. Jonkers pokušava promijeniti hranjivu tvar koju koristi za bakterije, umjesto skupljeg kalcijeva laktata pokušava koristiti običan šećer, što bi, nada se, moglo spustiti cijenu njegova biobetona na najviše 10-20 posto veću razinu od običnog betona.
U budućnosti neće biti potrebne kemoterapije. Nizozemka Laura van 't Veer nagrađena je kao europska inovatorica godine u kategoriji malih i srednjih poduzeća, a nagradu je zaslužila jer je razvila genetski test koji omogućuje ženama oboljelim od raka dojke da saznaju trebaju li ili ne trebaju kemoterapiju nakon operacije. Na temelju analize tumora, MammaPrint test pokazuje postoji li rizik da se karcinom vrati u sljedećih 10 godina ili ne. Procjenjuje se da njezin izum može poštedjeti trećinu žena oboljelih od raka dojke od nepotrebnih odlazaka na kemoterapiju.
– Naše otkriće promijenilo je način na koji se dijagnosticira rak dojke. Ne oslanjamo se samo na podatke kao što su dob pacijentice i dijametar tumora, nego gledamo i u biologiju tumora i biologiju gena kako bismo shvatili je li karcinom agresivan ili spor – kaže Laura van 't Veer, koja je do važnog otkrića, zajedno sa svojim timom suradnika, došla još 2001., kada je identificirala 70 gena ključnih za donošenje procjene hoće li se rak dojke vratiti ili ne. S osnovanom tvrtkom i registriranim patentom, gospođa Van 't Veer je 2004. izašla na tržište i do danas je više od 40 tisuća žena u 34 države svijeta koristilo taj test, a njezina tvrtka ostvarila je u 2012. godini promet od 9,8 milijuna eura. Ova dobitnica nagrade za europsku inovatoricu godine lijep je primjer kako inovativne ideje registrirane kao zaštićeni patenti mijenjaju ljudske živote, potiču napredak i stvaraju gospodarski rast.
U budućnosti vjerojatno neće biti ni glazbenih CD-a jer ih je već danas pregazila tehnologija vezana uz internet, no nizozemski inženjer Kornelis A. Schouhamer Immink u Parizu je bio nominiran u kategoriji za životno djelo. Taj bivši zaposlenik Philipsa, naime, smatra se ocem CD-a, DVD-a i BlueRaya.
– Uvođenje kompaktnog diska bio je veliki prasak digitalne audio i videorevolucije. I drago mi je da sam toj revoluciji doprinio s više od tisuću patenata – kaže Immink.
Immink nije pobijedio u kategoriji u kojoj je bio nominiran, umjesto njega nagradu za životno djelo dobio je švicarski znanstvenik Andreas Manz, izumitelj mikročipa µTAS koji barem stotinu puta brže obavi dijagnosticiranje koje je nekad, u klasičnim laboratorijima, trajalo i čekalo se tjednima. Globalno tržište biočipova naraslo je sa 2,8 milijarde eura u 2010. na očekivanih 7,8 milijardi eura u 2016., ali još je puno prostora za rast i primjena Manzova izuma tek treba postati masovnija i vidljivija običnim ljudima. No, ni životno djelo "oca CD-a" Imminka nije još za bacanje: iako prodaja CD-ova konstantno opada od 2008., ukupan promet globalno iznosio je 4,7 milijarde eura u 2012. godini.
Radili trideset godina
I posljednji inovatori s kojima sam razgovarao, dobitnici nagrade u kategoriji najboljih inovatora u industriji, ne moraju objašnjavati ljudima da zamisle kako će njihov izum biti primijenjen u budućnosti. On se već primjenjuje. Franz Amtmann i Philippe Maugars u tvrtki NXP Poluvodiči usavršili su NFC čip, koji je već ugrađen u više od milijardu pametnih mobitela u svijetu. Zahvaljujući tom izumu moguće je platiti račun u trgovini s pomoću mobitela jer NFC čip u pametnom telefonu komunicira s čipom u blagajni i sve se odvija bez novčanika. Nove i nove primjene NFC čipa u svakodnevnom životu izmišljaju se neprestano.
– Drago mi je zbog nagrade jer konačno obitelj, prijatelji i susjedi mogu shvatiti što je to što smo radili proteklih 30 godina – kaže Philippe Maugars.