Svake godine časopis “Jezik” i Zaklada “Dr. Ivan Šreter” održavaju natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ i svake godine postignu isti kontraefekt – umjesto da potaknu ljude da riječima obogaćuju svoj jezik, izazovu lavinu sprdnje. Nažalost, uglavnom zasluženo, i to zato što su predložene riječi u pravilu nepotrebne, nerazumljive i loše tvorene.
Za pandemiju je predložena “velepošast”, što bi bilo dobro da riječ pošast znači isto što i epidemija, ali ne: pošast je više povijesna i prenesena nego suvremena, pa ćemo, recimo, za srednjovjekovnu kugu reći da je bila pošast, ili da su mobiteli “moderna pošast”. “Samoosama” za samoizolaciju bi isto mogla proći da su osama i izolacija isto, ali nisu: osamljujemo se sami, a izoliraju nas drugi.
“Zabranjenica” za tabu bi isto mogla proći, ali tabu je češće nešto prešućivano, nego eksplicitno zabranjeno, pa bi onda mogla biti i “prešućenica”. “Rukozborac” za osobu koja se služi gestovnim jezikom isto je promašeno jer ne zborimo, nego govorimo. “Novosnik” za newsletter je nejasno jer je zbog jednačenja po mjestu tvorbe ispao “t” pa riječ više podsjeća na neki osnik nego na novost. Zvati solarnu ploču “suncozor” je pogrešno, jer po uzoru na dalekozor mislimo da je to neka sprava za gledanje u Sunce. “Kartičnik” za etui za kartice je čak i nepravedno, jer što će biti s etuijem za naočale ili mobitel? Naočalnik i mobitelnik? O, pardon, sigurno se ne smije reći mobitel nego… kvragu… kako ono… pokretnobrzoglasnik? Hodoopćilo? Znam, pametnik!
Riječi su se mogle izmišljati u stabilnoj i sporoj Austro-Ugarskoj, kada je bilo malo medija, pa su nam Mažuranić i Šulek dali brdo korisnih izraza. Riječi su se mogle izmišljati u totalitarizmu Trećeg Reicha i NDH, i u rigidnom socijalizmu, ali uglavnom ih nisu nadživjele. Ali u današnje vrijeme digitalne umreženosti, kad svatko tko ima pametnik (vidite kako je lako izmisliti riječ?) može objavljivati na društvenim mrežama, kad su gradovi bez urbanističkih planova, vlada bez strategije, a država bez vizije – kako ćete i kome nametnuti neku novotvorenicu?
Nisu, dakako, sve nove predložene riječi promašene: korektor bi doista mogao biti “prebrisač” ili “prebrisnik”, komobirditet “subolest”, a respirator “disajnik”. Nešto drugo je promašeno: promašena je ideja da riječi treba pod svaku cijenu izmišljati, da ih trebaju izmišljati točno određeni ljudi, da te riječi trebaju amenovati stručnjaci i da još za to sve netko treba dobiti novac. Prvo, riječi ne treba izmišljati, one dođu i odu same, bez ikakve štete za hrvatski jezik. Sjećate se onih čuda koje smo zvali MP3i MP4? Još nijedan akademik nije za njih stigao izmisliti zamjenu, već su izašli iz mode, kao da ih nikad nije bilo. A ako ljudima treba neka riječ, spontano će je izmisliti sami. U svim fastfoodovima (brzogrizima) zaposlenici pomfrit zovu “pomes”, u pekarama se kajzerice nazivaju “kajze”, a u dućanima ona čuda s kojima zaposlenici manevriraju među policama, nakrcana robom, “kolica” ili “roler”; tih riječi nema ni u jednom rječniku, ali to ne znači da nisu žive i korisne. I besplatne!
To je ono čemu najviše šteti natječaj časopisa “Jezik” i Zaklade “Dr. Ivan Šreter” – prikrivaju da ljudi neprestano izmišljaju nove riječi, da to čine slobodno i iz užitka, i da tu nema ništa neprirodno.
Na webu je, recimo, dostupan Hrvatski rječnik stopljenica, zabavna online zbirka novih riječi koje su prikupili Ivan Marković, Ivana Klindić i Iva Borković. Unutra ćete naći balkanalije (ukusna i obilna balkanska jela), demokraturu (diktaturu naroda), banalitičare (banalne analitičare) i šanksonijera (Arsen Dedić). Nikome ne treba objašnjavati što je to gnuspojava, što vam se dogodi u zajebništvu, tko su tabloidioti i kako se živi s mizerovinom. A ima u tom rječniku i opasnih političkih zezancija. Križanac Klemma i Glogoškog, recimo, nazvan je “Klemmoški”, a tu je i Zorangutan, kerumotvorina, kutleraj i nova poslovica: Tko je jambio – jambio je. Umjesto takvih divota “Jezik” nam nudi “kihobran” – riječ predloženu “za sneez protector, stakloplastično pomagalo koje štiti od kihanja i ostalih kapljičnih napada”. Pa to je preglupo čak i za Akademiju.
Kako lijepo jezik može biti subverzivan, a ne u ovoj kastriranoj verziji “Jezika” i Zaklade “Dr. Ivan Šreter”. Pa oni nude riječ “šekspiriti” za “nekoga tko se na razmetljiv i neopravdan način pravi/prikazuje velikim piscem, tj. kad se netko neutemeljeno busa da je ravan čak i Williamu Shakespeareu”. Kakve to veze ima sa zemljom u kojoj se jedino “Šeks-piri”, i gdje je sva politika šeksualno iživljavanje, nakon kojeg se nešto ispije “na šeks”? A što se tiče kartičnika, zaboravili su da ni “karta” nije hrvatska riječ. Sjedi, jedan!
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
Po ovome ni dr. Šreter nije trebao mijenjati stari, dobro poznati (tada) i uvriježeni naziv "penzionisani oficir"? Nema ništa lošeg u poticanju ljudi na promišljanje o hrvatskim riječima kao zamjeni za tuđice. Ovaj natječaj ne potiče jezični purizam već da pametno i u duhu materinskog jezika pokušamo promišljati o hrvatskim inačicama stranih naziva. Nisu sve smišljenje riječi dobre ni upotrebljive, a neke neće nikada ni zaživjeti. Tvrdite da "pod svaku cijenu treba izmišljati nove riječi" - netočno! Jer nisu svake godine izabrane najbolje nove riječi, što samo potvrđuje činjenicu da ili nisu našle dostojnu zamjenu ili ih je bilo nemoguće prevesti. Tvrdite "da ih trebaju izmišljati točno određeni ljudi" - ponovno pogrešna tvrdnja jer se na natječaj može javiti svatko. A možda se autoru članka više sviđaju ovi influenceri ili performeri koji sve updejtaju, lajkaju, sheraju... Borise, sjedni, jedan!