Kada je bio kratkotrajni ministar kulture, Zlatko Hasanbegović otvoreno je (i neuspješno) ratovao protiv uspješne uprave intendantice zagrebačkog HNK Dubravke Vrgoč. Sada je, zahvaljujući neprincipijelnoj koaliciji sa strankom Milana Bandića u zagrebačkoj Skupštini (koja je maknula ime maršala Tita s trga na kojem se HNK nalazi, ali još nije uspjela dekapitirati već dekapitiranu bistu Ive Lole Ribara), ušao u Kazališno vijeće te matične kazališne kuće u državi.
Drugi predstavnik Grada u Vijeću koje politika čvrsto drži za rogove karizmatični je kazališni umirovljenik Duško Ljuština. Hasanbegović i Ljuština rame uz rame na zajedničkom poslu i na istoj misi pokazuju svu bijedu zagrebačke, sada već ozbiljno obezglavljene kulturne politike. Koji su njihovi zajednički interesi?
Koja su njihova stručna i ljudska ishodišta? Čiju će zajedničku kulturnu politiku njih dvojica provoditi u Kazališnom vijeću najskupljeg i, sada je to evidentno, najboljeg kazališta u državi? Tko je tu kome, u sam osvit čarobnog Božića, prodao dušu ili obraz? I da, tko će od 1. siječnja biti pročelnik (konačno) samostalnog i moćnog zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu?
>> Advent u Zagrebu 2017.
Zna li odgovor na to pitanje uopće gradonačelnik Milan Bandić koji ovih dana levitira između sudskih procesa i Starogradske vijećnice. Hoće li to biti, pojednostavljeno rečeno, Ljuštinini ili Hasanbegovićevi prijatelji? Ili netko treći, ako takav uopće u ovom gradu postoji.
bla bla.