Nećemo LNG terminal jer će onečistiti naše predivno more i uništiti jadransku floru i faunu. Nećemo naftu i ugljen zato što su teški zagađivači čije vrijeme prolazi.
Nećemo nuklearke jer su tempirana bomba. Nećemo hidroelektrane zbog negativnog utjecaja na riječni ekosustav. Nećemo vjetroelektrane jer su opasne za ptice i šišmiše te nagrđuju krajobraz. Nećemo solarne ćelije zato što je njihova proizvodnja izrazito nečista.
Ali ne bismo ni živjeli poput Amiša ili većeg dijela subsaharske Afrike. Želimo živjeti u suglasju s prirodom, ali tako da to uključuje puno apartmana za iznajmljivanje i to što bliže moru, televizor i klima uređaj u svakoj sobi, jeftino grijanje, iPhone za svakog člana obitelji i barem dva dizelaša uvezena iz Njemačke po kućanstvu. Mnogi Hrvati ekološki svjesni, dakako – podržavaju stožere za obranu sisačke rafinerije i kutinske Petrokemije, dok neki toliko vole prirodu da samo njoj mogu povjeriti svoj stari Obodin i raspadnutog Stojadina na trajno čuvanje.
Kakav narod, takvi političari. Primorsko-goranski župan Zlatko Komadina, veliki zagovornik plutajućeg LNG terminala iz vremena dok je kopneni još bio aktualan, preko noći se pretvorio u svog antipoda.
Čovjek koji je u predizbornim kampanjama isticao važnost izgradnje terminala – i to baš plutajućeg – sad predvodi otpor Kvarnera protiv tog rješenja. Prosvjeduje protiv samoga sebe skupa s ljudima koji su ga izabrali na platformi koja odjednom predstavlja ultimativnu izdaju.
Lokalna zajednica, naravno, ima pravo sudjelovati u planiranju i realizaciji ovakvih projekata zato što oni utječu na njezino zdravlje, ekonomiju i životnu dinamiku. Ima pravo i prosvjedovati. Svaki projekt u energetici ima i negativnih strana i one moraju biti uzete u obzir pri odlučivanju. No za sve, pa tako i za to, postoji primjereni trenutak, a u ovom je slučaju on odavno prošao. Lokalni su dionici – od župana Komadine do zelenih aktivista – davno podržali izgradnju plutajućeg LNG terminala, ovo je bio strateški projekt za sve hrvatske vlade, a nedavno nam je odobreno i 102 milijuna eura bespovratnih EU sredstava za izgradnju. Odustajanje od ovako kapitalnog projekta u ovako kasnoj fazi bilo bi krajnje neozbiljno i gurnulo bi Hrvatsku još niže na ljestvici zemalja u koje je poželjno investirati.
LNG terminal na Krku daje nam mogućnost izbora u opskrbi plinom, što je u trenutnim geopolitičkim okolnostima iznimno važno. Ruski plin jest osjetno jeftiniji, ali sad kad su se Berlin i Moskva dogovorilioko Sjevernog toka 2, čime Njemačka praktički postaje ekskluzivni distributer za Europu, dolazit će uz visoku političku cijenu. Želimo li kao narod sami donositi odluke o sebi i svojoj budućnosti, ne smijemo ovisiti o jednom dobavljaču jer tako svoju sudbinu stavljamo u njegove ruke. Partikularni interesi i oportunizam trećerazrednih političara ovdje ne smiju ugroziti nacionalni interes.
Budite sigurni, prosvjedima protiv LNG terminala na Krku najviše se vesele Angela Merkel i Vladimir Putin. Svesrdno ih podržavaju i nadaju se da će uspjeti potkopati projekt. Putinu srce naročito zaigra na transparente protiv NATO-a jer to znači da njegova propaganda u Hrvatskoj, državi koja je oduvijek okrenuta zapadu, pada na plodno tlo. Živi zid je, po svemu sudeći, u SDP-u dobio partnera u širenju antizapadne histerije i teorija zavjere. Najveća oporbena stranka pod Bernardićem je toliko odlutala da je završila u naručju Kremlja.
Žele rusi zaradit od prodaje svojeg plina i njemci od transporta ruskog plina preko svoje zemlje drugim zemljama i sve će napravit da Hrvatska ne napravi svoj terminal za dobavu stranog plina da može Hrvatska zaradit na tome