Povod je bio tužan, a učinak zapanjujući: na vijest o smrti Laze Goluže, majstora kvizova i tvorca “Kviskoteke”, HTV je emitirao finale tog popularnog kviza iz lipnja 1995. I odjednom smo bili u vremeplovu, lansirani ne samo u neko drugo vrijeme nego i u neko drugo društvo, ono koje izuzetno cijeni znanje – i znalce.
Gledano s razmakom od četvrt stoljeća, mnogo je toga bilo fascinantno – ne samo da je “Kviskoteka” svojim formatom i kvalitetom odlično odoljela zubu vremena nego je u tom proteku vremena možda i najbolji dokaz koliko su se promijenili mediji i društvo u cjelini. Iz današnje perspektive fasciniraju nagrade na kraju cijelog ciklusa, pobjednik je osvojio 70 tisuća kuna što se, gledano iz današnje perspektive “Big Brothera” ili “Farme”, doima poput napojnice. No više od toga oduševljava činjenica da je novac bio sporedna nagrada. Glavna je bila šestomjesečni tečaj usavršavanja engleskog jezika u Kaliforniji, sa svim plaćenim troškovima. Dakle HTV, u to vrijeme, u osvit akcije Oluja, najvažniji hrvatski medij, ne samo da je promovirao znanje nego je i ulagao u znanje. Danas nam preostaje da se samo zapitamo: kamo su nestala ta vremena, kamo je nestao taj kult znanja i medijska slika važnosti znanja? Tog smo se vremena prisjetili s našim sugovornicima.
– Nije tada bilo satelitskog programa, nismo znali čega sve u svijetu ima. Mi smo tada imali domaće uratke, domaće autore i ludo dobru ideju. Vještim spojem igara i propitivanja znanja bilo je zaluđeno cijelo stanovništvo. Svi smo gledali ljude koji se natječu u znanju i divili im se kao što smo se divili glumcima ili sportašima. Govori to o vremenu u kojem smo živjeli, o tim osamdesetima, kada je “Kviskoteka” bila u punom zamahu, kada niste mogli biti sudionik nečeg važnog ako niste preslušali album o kojem se govori, pogledali film o kojem svi govore, pročitali knjigu, bili na nekoj izložbi, u kazalištu – govori Joško Lokas, i sam autor popularnog “Upitnika”, voditelj današnje “Potjere”, dok se prisjećamo vremena u kojima smo odrastali. A s “Kviskotekom” je u najdoslovnijem smislu odrastao Robert Pauletić, najmlađi pobjednik u povijesti tog kviza, dječak zbog čijeg je znanja Lazo Goluža prekršio vlastito pravilo da se natječu samo oni stariji od 18 godina.
– Mnogo toga u bivšoj državi nije valjalo, ali školstvo je bilo odlično. Uz to, uvijek je bilo one djece koja su htjela znati i više. Takve djece ima i danas, ali čini mi se da ih je u postotku znatno manje. Ja sam naučio čitati s tri godine. Potom su me osvojili grčki mitovi. S pet godina znao sam sve bogove, božice i heroje. Zamarovsky, junaci grčkih mitova, to je moja Biblija. Još imam tu knjigu, danas otpalih korica, i iz nje čitam mitove svojoj djeci. Sjećam se, gledao sam prvu seriju “Kviskoteke”, 1980., i shvatio da znam odgovore na gotovo sva pitanja. Imao sam 14 godina. Sljedeće godine, kad se organiziralo testiranje za novu seriju, prijavio sam se. Ne sjećam se više gdje je bilo testiranje u Splitu, ali vrlo dobro sjećam se trenutka kad sam otvorio omotnicu koju su mi poslali iz redakcije “Kviskoteke”. Pisalo je da sam primljen. Nisam znao kamo bih sa sobom od veselja. Lazo Goluža poslije mi je rekao da sam imao najbolji test od svih 200 splitskih kandidata. Zato su me i pustili na kviz – kaže Pauletić.
Sociolog Sven Marcelić, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru, danas je ne samo pasionirani kvizoman nego se ovom tematikom bavi i kao znanstvenik, ali bio je premlad za prve “Kviskoteke”. – Tek su nova inkarnacija “Kviskoteke” u devedesetima i “Izazov” bili formati u kojima sam zaista mogao sudjelovati, nastavnički rečeno, „s razumijevanjem“. Nisam nikad bio sklon nastupanju na TV kvizovima, iako ih redovito pratim, i tek je format pub kvizova bio onaj u koji sam se aktivno uključio jer sadrži elemente druženja i okupljanja kvizaške zajednice. Iz toga je nastao i moj recentni interes za detaljnijim upoznavanjem te zajednice, ali zbog svih problema povezanih s koronavirusom to je “na čekanju”. Ono što se ipak može preliminarno zaključiti je da su kvizaši iznadprosječno obrazovani i načitani u odnosu na prosjek populacije, a pritom i svjetonazorski prilično otvoreni – upozorava. Kviskoteka” je bila idealan TV format za promicanje znanja, a golema popularnost emisije tada, još u bivšoj državi, zaista je ostavljala dojam da je ona u javnosti uspostavila kult znanja.
Robert Pauletić se prisjeća: – Meni se bilo važno natjecati se, privlačila me igra, blještavilo pitalica, anagrama i mozgalica. Uopće nisam razmišljao o novčanim nagradama, iako sam te 1981. osvojio lijep novac. Mislim da je i većina drugih kandidata tako razmišljala. Bilo je to doba ljubavi prema znanju i igri. Pokojni Mirko Miočić, legenda kvizova, u jednom od posljednjih intervjua izjavio je da je u vojsci gledao mene kako nastupam na kvizu pa je tako i on dobio motiv da se prijavi. Poslije smo se i ogledali, u onoj najjačoj “Kviskoteci” ikad, u superfinalu superserije svih pobjednika iz 1986. Tada je pobijedio pokojni Radoslav Dodig, ja sam bio drugi, a Mirko Miočić treći, svi u nekoliko bodova razlike. Od nas trojice već sam godinama samo ja živ, a sada više nema ni našeg Laze. I da, “Kviskoteka” je apsolutno, unatoč dijelovima kojima je cilj bio zabaviti gledalište, bila idealna platforma za promociju znanja, a Lazo Goluža bio je mesija širenja znanja u Hrvatskoj. Tvrdim kako su za poticanje ozračja znanja u nas najvažnija dva Hrvata kojima prezime završava sa “ža”
– Krleža i Goluža i mislim da je Goluža svojim kvizovima čak i više oplemenio znanje prosječnog Hrvata – izričit je Pauletić. I Joško Lokas sličnog je mišljenja: – Sjećam se kada su mi Lazo i Maja (Jurković, supruga Laze Goluže i njegova suradnica na svim projektima, op. a.) govorili kako svi mi na životu održavamo ljude koji imaju golemo znanje, ali ga ne mogu kapitalizirati. Stvarajući kvizove ili game showove, mi prenosimo dalje tu ideju da je znanje najveći dostupan dar koji svi možemo dobiti. Znanje je sloboda, da bismo djelovali izvan bilo kakve prisile, potrebno nam je znanje. “Kviskoteka” je bila događaj. Njene završnice bile su na razini sportskih događaja. “Kviskoteka” je okupljala znalce, a mi smo htjeli konzumirati tu vrstu sadržaja. Ako malo bolje razmislimo, čak i u današnjem kontekstu, ljudi vole gledati kvizove, svi mi s vlastitog kauča volimo propitivati svoje znanje – upozorava. No kvizovi su se u međuvremenu promijenili baš kao i sve oko nas. Što je sa znanjem danas? Ima li ga i koliko u našem brzopoteznom vremenu i koliko je na cijeni? Tu se već mišljenja znatno razlikuju.
– Ne bih se složio da znanje više nije relevantno, jer živimo u društvu koje nikad nije više počivalo na znanju i dostupnosti nego što je to danas slučaj. Populacija u Hrvatskoj formalno je obrazovanija više nego ikad prije, a ekonomija se također u većoj mjeri oslanja na primijenjena znanja nego u bilo kojem prethodnom periodu. S druge strane, kvizovi su ipak format koji mjeri određene tipove znanja, prije svega opću informiranost, a ne treba smetnuti s uma ni da u doba kad je “Kviskoteka” bila na vrhuncu popularnosti nije postojao niz medijskih platformi koje imamo danas i koje polako preuzimaju medijski krajolik – objašnjava Sven Marcelić. S druge je strane Robert Pauletić znatno zabrinutiji za stupanj znanja u naciji.
– Lajkovi, pratitelji... to su gluposti i obmane. Mladi ljudi danas se i ne druže, nemaju strpljenja za čitanje knjiga, čast iznimkama, ali većina samo bulji u mobitel. Nevjerojatno su površni, ništa ih ne zanima. To mi je tužno. Mobiteli i društvene mreže, koji su kao ideja korisni i dobri, pretvorili su se u čudovišta što djeci i mladima truju mozgove, a čini mi se da stvari postaju sve gore i gore. Mislim da su mnogi iz ove nove generacije prikraćeni, jer nikad neće osjetiti užitak u čitanju dobre knjige. Pojeli su ih mobiteli i blesavi Instagram. Kad vidim mladog čovjeka koji ide u biblioteku i kojeg zanima svijet znanja, osjetim sreću i nadu da ipak nije sve propalo – kaže.
– Tako očito i treba biti. Danas živimo uz pojmove kao što su “like” ili “broj pregleda”. Algoritam je koliko kompleksan, toliko i jednostavan: sve dok ljudi dobro rade ono što rade, od toga će moći živjeti, kada posustanu, već je netko drugi na njihovu mjestu – tvrdi Lokas te time i donekle uspijeva pomiriti suprotstavljene strane. Kaže da je bio u ekipi koja je otkupila licencu i pripremala hrvatsku inačicu kviza “Tko želi biti milijunaš?” i kako su svi za boravka u Londonu bili iznenađeni činjenicom da Britanci za taj kviz nemaju audicije općeg znanja, koje su do tada u nas bile nezaobilazne. Autori su im tada objasnili da je glavni cilj “Milijunaša” da svatko na ovom svijetu tko gleda taj kviz pomisli da u njemu može sudjelovati. Naravno, to je princip na kojem je snimljen Oscarom nagrađeni film “Milijunaš s ulice”. Stoga Lokas nastavlja.
– Influencerima uopće nije lako. Razmislite: oni rade u ritmu koji nitko ne želi, a onaj tko to ne može pratiti vrlo brzo ispada iz igre. Zato su te karijere poput iskre i samo najvještiji to mogu materijalizirati. Pa moj najbolji prijatelj i ja nemamo nijednu društvenu mrežu, ali i te kako smo svjesni da je roba na “stalaži” sve dok ima kupca. Tu svaka priča prestaje. Što brže shvatimo da su ti mahom mladi ljudi iskoristili vrijeme u kojem žive, bit će nam jasnije da je oduvijek slično. Mi smo “dinosauri” ovog vremena kao što će influenceri biti “dinosauri” nekog budućeg vremena. Oni koriste alate koji su im dostupni, koriste se algoritmima koje su osmislili neki novi znalci. Mi smo koristili alate koji su nama bili dostupni pa ispada da je svatko pobjednik u svom vremenu. Facebook je već „adio“, Instagram se drži, Tik Tok je sve agresivniji. Danas ne morate imati televizor da biste imali kanal. Živimo u ludim vremenima, a osobno jamčim da dolaze još luđa. I jedva ih čekam. Sumnjam da ću moći aktivno sudjelovati, ali barem se nadam da ću im svjedočiti – najavljuje Lokas. Ta buduća, još “luđa” vremena, oko kojih se lako složiti, raspravu nužno vode k utjecaju današnjih medija i mogućnosti nekih novih superpopularnih kvizova.
– Već je došlo do velike fragmentacije medijskog krajolika i publike. “Kviskoteka” je funkcionirala u medijskom okruženju u kojem se moglo pratiti svega nekoliko TV kanala. Danas prosječni gledatelj ima na raspolaganju puno veći raspon programa, specijalizirane pakete samo za glazbu, filmove, sport… A ne treba zaboraviti ni suvremenije medijske platforme koje već istiskuju i televiziju kao medij. Dakle, danas treba postaviti pitanje tko su oni koji gledaju kvizove. Istraživanja pokazuju da su takvi formati razmjerno popularni i među gledanijim emisijama. Na primjer, u listopadu 2020. jedna od epizoda “Potjere” bila je gledanija od svih reality programa, a slabija samo od vijesti i nogometa. Naravno, kvizovi danas nikad neće imati komercijalnu snagu nekih drugih emisija, ali ne možemo govoriti o kulturnoj kataklizmi kakva se često proriče. Povećanje broja medijskih izvora i sadržaja dovelo je do velike fragmentacije medijskog tržišta na kojem se često prenaglašava određene žanrove, ali treba uzeti u obzir i da je publika fragmentirana. Kvizove češće gledaju visokoobrazovani ljudi, skloniji čitanju i konzumiranju različitih drugih oblika kulturnih i medijskih sadržaja. Iluzorno je očekivati, s jedne strane, da će mediji imati nekakvu imaginarnu prosvjetiteljsku ulogu, ali i s druge strane jednako je malo vjerojatno da ćemo kao društvo propasti jer više ljudi gleda nogomet, nego kvizove. Sklonost kvizovima ima jasnu sociokulturnu odrednicu. Kvizaši su kao populacija bolje informirani, obrazovaniji i otvoreniji od prosjeka, a to su ujedno i karakteristike šire publike koja prati kvizove. I zato će kvizovi još dugo uspješno postojati, jer su i format i sadržaj koji dobro rezonira s ipak velikim dijelom televizijske publike – misli Sven Marcelić.
Mnogo mračniji pogled na sadašnjost, ali i budućnost ima Robert Pauletić: – Napredak tehnologije, ali u krivom smjeru, ubio je lijepi svijet želje za znanjem, pokidao knjige i rječnike, servirao nam mobitele i efemerne društvene mreže, poglupio djecu, a mediji su apsolutno sukrivci za takav krah društva. Kad potičeš u ljudima najniže instinkte, ciljano prikazuješ ridikule koji su lošiji od prosječnog gledatelja, uskoro dođeš do apsurda da taj ridikul postaje zvijezda, čak i uzor mladima. Istodobno, gledatelj kojeg hraniš najgorim TV junk-foodom gubi interes za bilo kakav ambiciozniji program. Komercijalne televizije važan su faktor općeg zaglupljivanja masa. No možda to političarima i odgovara, tko zna? Zatupljenim i neukim čovjekom puno je lakše manipulirati – izričit je.
– Nema tu jednostavnog odgovora – tvrdi Joško Lokas i dodaje: – Lani sam sudjelovao u projektu Lige znanja, koji je pokrenuo Toni Milun. Vrednovali smo znanje i nagrađivali, među ostalim, novim mogućnostima tog znanja. Sada se, meni osobno, zbog smrti Laze Goluže sve čini vrlo crnim. Samo zbrajam gubitke: 2017. napustio nas je Mirko Miočić, 8. studenoga 2020. umro je Alex Trebek, čovjek koji je od 1984. do svoje smrti vodio “Jeopardy” (“Izazov”, op. a.), po meni jedan od najboljih formata na svijetu. Čini se da odlaze svi koji su znanje održavali na životu, koji su nam prenijeli ljubav za tu vrstu formata. No još nas ima koji živimo kvizove i nagrađujemo znalce. Dolaze novi ljudi koji šire tu zarazu. Na svima nama je da nastavimo, zbog Alexa ili Laze, na kraju krajeva. Ima mjesta za sve, a selekcija će napraviti svoje. Bitno je da ustrajemo, da istražujemo i da guramo dalje. “Potjera” će 15. prosinca emitirati svoju tisućitu emisiju. Idemo dalje! – budi nadu Lokas.
Otkrio nam je Lokas da radi i na novim kvizovima: s Enisom Bešlagićem na projektu u kojem je znanje okidač za igru, s ekipom iz Clinice na projektu SOLO, koji propitivanje znanja koristi pomoću alata društva u kojem živimo, tj. alata IT sektora. A kada je povratak kulta znanja na televiziju u pitanju, najzanimljivijim se čini njegov plan o kojem je otkrio tek: – S Tarikom Filipovićem radim na projektu koji okuplja one najbolje, one, a takvih je sve više, koji ne mogu „zalutati“ u eter. Otvorit ćemo prostor najboljima, koje će izazvati novi najbolji – zaključuje Lokas.
Tarik je najgori, što to možete okupiti ?