Boris Tadić u beogradskom tjedniku Vreme dotaknuo se susjeda

"Loše za odnose s RH ako Gotovinu oslobode zbog nedostatka dokaza"

Foto: AFP
"Loše za odnose s RH ako Gotovinu oslobode zbog nedostatka dokaza"
24.02.2010.
u 18:19
Srbijanski predsjednik kaže da će se susresti s Josipovićem nakon ozbiljnih priprema potrebnih zbog mnogih otvorenih pitanja.
Pogledaj originalni članak

Predsjednik Republike Srbije Boris Tadić dao je opširan intervju beogradskom tjedniku Vreme u kojem se dotaknuo i pitanja vezanih uz odnose Srbije i Hrvatske. 

– Novi predsjednik Hrvatske lijepo je istaknuo kako je za njih izuzetno važno da se Mladić nađe u Haaškom sudu, no ja bih dodao da je to mnogo važnije za Srbiju. Bramertz je rekao da današnju vladu Srbije nitko ne može optužiti da skriva Ratka Mladića, što se ne bi moglo reći za prijašnje vlade.

No, za Srbiju je važno i da Hrvatska u Haag dostavi sve dokumente u vezi s optužbom protiv Ante Gotovine. U njegovu slučaju riječ je o izvršenju teških ratnih zločina nad Srbima i ne bi bilo dobro da Hrvatska opstruira proces i otkrivanje pune istine time što se dokumente ne dostavlja sudu. Bilo bi uistinu nepovoljno ako bi se kojim slučajem dogodilo da Ante Gotovina bude oslobođen zbog tzv. nedostatka dokaza. To nipošto ne bi bilo dobro za naše odnose. Mi, podsjećam, imamo vrlo loše iskustvo u "slučaju Haradinaj", kada su ubijani svjedoci i netragom nestajali dokazi – rekao je Tadić.

Opširno je govorio i o nadi da će s predsjednikom Josipovićem ostvariti dobre i konstruktivne odnose. Podsjetio je i da se otprije znaju, no njihova susreta, čini se, neće tako brzo biti.

Znaju se otprije

Tadić je naime ustvrdio:
– Naš će susret imati smisla budemo li mogli nešto ispostaviti kao rezultat građanima i u Srbiji i u Hrvatskoj. Taj susret treba biti ozbiljno pripremljen, a ne da bude dio političkog dekora. Treba priznati te obostrane interese, obostrana prava, vidjeti gde su ti interesi zajednički, treba raditi na svim tim područjima i poboljšavati odnose. Josipović i Tadić bi, po željama srpskog predsjednika, trebali razgovarati o povratku izbjeglih Srba, poštovanju njihovih manjinskih prava, suradnji s Haagom i kažnjavanju optuženih za ratne zločine. U Vremenu se Tadić opet osvrnuo i na bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, za kojeg je često govorio da su prijatelji, a nedavno ga je pred Vijećem sigurnosti napao zbog izjava o vojnom presijecanju posavskoga koridora u slučaju referenduma o neovisnosti Republike Srpske.

– To što sam s nekim u korektnim odnosima, ne znači da podržavam sve stavove koje iznosi. Smatram iznimno štetnim stavove koje je Mesić iznio, o mogućoj upotrebi vojske u presijecanju zamišljenog koridora kraj Brčkog jer to su stavovi koji mirišu na devedesete godine. Pritom ne zaboravljam da je Mesić u Jasenovcu izrekao politički veoma važne stvari, koje nitko od hrvatskih dužnosnika prije njega nije izgovorio, o ustaškim zločinima koji su počinjeni u tzv. NDH – rekao je Tadić.

Neće u NATO

Iako je napao Mesića zbog zazivanja vojne intervencije, Tadić ipak dijeli njegovo mišljenje o nedjeljivosti Bosne i Hercegovine. Ustvrdio je tako da bi Srbija pod njegovom vlašću bila protiv bilo kakva referenduma o podjeli BiH, bio on organiziran u Federaciji ili Republici Srpskoj. Tadić se pohvalio i kooperativnošću vlastitih sigurnosnih službi u istrazi ubojstva Ive Pukanića. Rekao je tako da su srbijanski  obavještajci reagirali na prvu informaciju o umiješanosti svojih građana u atentat iako Hrvatska nije dostavila sve dokaze. Tadić je komentirao i izjavu ruskoga veleposlanika da će Rusija priznati Kosovo uđe li Srbija u NATO. Rekao je da nema namjeru učlanjivati Srbiju, ali da želi napredak u Partnerstvu za mir.

– Smiješne su sve špekulacije o postojanju tajnog plana za učlanjenje. Ostajemo neutralni – zaključio je Tadić.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 428

DU
Deleted user
21:08 24.02.2010.

Jedono dobro što dolazi s istoka je.... sunce

AR
arsenije
21:45 24.02.2010.

@M@gic Pardon,RS je 2,5 puta veća od Kosmeta.Sever Kosmeta je u srpskim rukama a ostatak je natovski,

TC
tigar-cro
10:05 25.02.2010.

Došao je dan ispitivanja. Naređuju mi da izađem iz čelije. Skačem na desnoj nozi a stražar me udara po leđima. “Hajde brže mater ti jebem, brže. I vi bi do Zemuna a ne možeš ni ko čovek da hodaš”. Došao sam u hodnik gdje već čeka nekoliko naših branitelja. Stoje pred različitim vratima okrenuti prema na zidu s glavom dolje i rukama na leđima. Stanem i ja, mislim da sam bio peti ili šesti na redu. Čekamo i ne smijemo međusobno razgovarati ni pogledati se. Iz prostorija čuješ kako se deru četnici a naši jauču i zapomažu. Čujemo kako ih tuku a ja mislim “Bože ako trebam umrijeti, daj Bože da bude brzo”. Vrijeme prolazi a ulazi se jedan po jedan. U obrnutom smjeru izlaze pretučeni, krvavi, razbitih noseva. Jedva hodaju od bola. Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni. “Ma majku vam ustašku pa tko se onda borio?” Gledam ga i kažem da mi je to struka. Oni opet udri po meni. “Majku vam vašu ustašku pa svi ste vi tu kojekakvi kuhari, stražu čuvali, pa koliko je vojske onda bilo? Odgovaram mu da mi je i na regrutaciji za JNA upisano da idem u školu za kuhara. Ne vrijedi pa opet dobivam grdne batine. Padam i ostajem ležati na podu. Na to kapetan reče da sve štima ali gde sam bio kad si trebao ići u JNA 1987. godine jer me nema u evidenciji a sada sam se našao u HOS-u. Naredi da me odvedu u zemunicu. Podigli su me i tukli po nogama. “Ajde brže, skači!”, viče stražar. Popnemo se gore stubama tako da sam skakao na desnoj nozi. Izlazimo van na neko dvorište a vrijeme je bilo hladno. Skačem tako samo u dugim gaćama i kratkoj majci a vani ispod nule. Vode me kroz jedna vrata, pa kroz druga i tu ugledam nekakve križeve i neprepoznatljivu hrpa pokrivenu limom. Stražar otkrije lijevu stranu te čudne građevine pa me gurnu unutra. Pao sam nekome na glavu i preko još dvojce. Oni zajauču. Netko zapali žarulju jer je struju davao agregat i reče mi da si nađem mjesto. Sve je bilo mračno od slabe struje. Dopuzao sam do jednog našeg branitelja s kojim sam podijelio samo jednu deku kojom se pokrivaju konji. Sjedeli smo na bali slame, bosi i polugoli. Četnici su bili još iznad nas s uperenim puškama. Robijaši su mijenjali tri kante za koje sam kasnije doznao da je jedna za veliku nuždu, u drugoj je bila voda za piće a u treću su nam stavljali hranu. Nisam znao da ne smijemo međusobno pričati pa čak ni šaptati pa sam pitao brata do sebe da li je dugo tu. On mi je samo stigao reći “šuti” a četnički gad i smrad ispali rafal u njega i usmrti