Lučić i Maškarin nisu dobili ni previše ni premalo, nego prekasno

U razmaku od nekoliko dana riješena su dva teška ljudska problema koji su se godinama intenzivno vukli po hrvatskim sudovima i po medijima, kao da su u pitanju dva drumska razbojnika, a ne mladići kojima je nečijom nepažnjom ili greškom promijenjen život taman kad su ulazili u najljepše životno doba.

Treba li se hrvatska država više ponositi time da je prekinula jednu tužnu, pa i ružnu, trakavicu koja je svuda oko sebe proizvodila samo negativne vibracije ili se sramiti što je propustila da životne drame vatrogasca Frane Lučića iz Tisnog i Rabljanina Miroslava Maškarina riješi na vrijeme?

Nema opravdanja što su se vlasti čitavu vječnost natezale po sudovima oko njihovih prava na obeštećenje; čak i da nisu bili u pravu, kao što su bili, trebale su im priznati olakotne okolnosti kakve bi dobili da su prouzročili kakvu prometnu nesreću – da nisu prebrzo vozili, da su bili vezani, da nisu razgovarali na mobitel, da nisu bili pijani, da su imali urednu vozačku dozvolu, dakle, da nisu ničim izazvali vlastitu kalvariju.

Potvrdilo se, na kraju, sve što se znalo od prvoga dana – da tišnjački vatrogasac nije na Kornatima bio na izletu, i da rapski mladić nije u riječku bolnicu dolazio na odmor: Frane Lučić spašavao je državnu imovinu od požara, a Miroslav Maškarin liječio se od zapaljenja slijepoga crijeva. Nije ni dalje jasno kako ih je država mogla tretirati s toliko neosjetljivosti kad se dobro znalo da su nastradali dok su radili za nju i bili na njezinoj brizi.

Državni stroj

Kako se dogodilo da 12 vatrogasaca pogine na Kornatima, i da požare preživi samo Lučić, o tome još uvijek tri vještaka imaju tri mišljenja, pa sud još nema svoga mišljenja. Možda bi se njegov slučaj još vrtio po sudovima da se Vlada nije odvažila ući u aranžman s DORH-om, mimo demokratske dogme o neovisnosti pravosuđa, i da Andrej Plenković nije procijenio da zbog nekoliko milijuna ne može nastavljati pravni spor koji su vlasti moralno već izgubile.

Da se lokalni vatrogasci nisu pred turističku sezonu digli na noge i zaprijetili da će montirati požar na Markovu trgu, nije sigurno da bi se kod vlasti pojavili tako jaki socijalni refleksi. Bolje ikad nego nikad. Zašto se, pak, dogodilo da poslije operacije koju liječnici smatraju rutinskom, Maškarin izađe iz bolnice s jednom nogom; vještaci se uglavnom slažu da se radilo o liječničkoj pogrešci, ali sud nije o tome donio svoj pravorijek.

Po lošem hrvatskom običaju, nitko u tome pitanju nije pravomoćno kriv: nastupila je zastara, kao da je mladić s Raba u pohlepi opljačkao poduzeće ili samu državu, pa mu je vrijeme postalo saveznik, a ne da je nečijom krivnjom izgubio zdravlje pa je vrijeme godinama njegov protivnik. Liječnička krivnja može zastarjeti; pacijentu rane ne zastarijevaju.

Nije država morala biti velikodušna da bi uspostavila pravdu poslije očiglednih nepravdi koje su njezine službe nanijele dvojici nevinih mladića; previše bi bilo očekivati od državnoga stroja lišenog emocija, koji od ljudi dijeli posvuda hladna birokracija i otuđena politička moć da ima razumijevanje za posljedice vlastite krivnje.

Dovoljno bi bilo da je država pokazala dvije osobine koju su joj i ustavno pripisane (i propisane) – da je socijalna i da je pravna, odnosno demokratska država; tad ne bi pustila Lučića i Maškarina da godinama proživljavaju novu agoniju. Ako se nešto u međuvremenu nije promijenilo, i vatrogastvo i zdravstvo spadaju među strateške državne službe; država se ne može izuzeti od odgovornosti što su njezine stručne službe učinile jednome vatrogascu i jednome pacijentu.

Tragedija odgovornosti

Čak da se na Kornatima radilo o neobjašnjivom prirodnom fenomenu, Frane Lucić stradao je na poslu, na radnom zadatku: da mu je plamen spalio mali prst ili da je slomio nogu dok se spuštao po ljestvama, pripala bi mu odšteta zbog ozljede na radu. Fizičke i mentalne posljedice takve su da su i jakom mladiću morale dolaziti najgore misli je li bilo teže sam preživjeti ili poginuti s prijateljima.

Čak da je u riječkoj bolnici sve izvedeno prema liječničkome protokolu, Miroslav Maškarin nije sam mogao zamijeniti zdravu aortu za bolesno slijepo crijevo, i odrezati sebi jednu nogu, da bi operateri, koji su skrivili njegovu nesreću, mogli bježati od svoje odgovornosti. Kao da je u operacijskoj dvorani sve bilo uspješno, iako je pacijent stradao, nikome nije pala vlas s glave, kamoli da je nekome oduzeta liječnička licenca? Kad odgovornost ne počinje od malih, ponekad banalnih stvari, završava često u takvoj tragediji.

Siromašne zemlje obično sve broje u novcu; ne samo duševne nego i fizičke boli dobivaju u Hrvatskoj sudsku cijenu. Ima li paradoksa u tome da se teže mjerljive ili nevidljive boli na sudu lakše identificiraju; za fizičke trebaju godine, dok suci procijene što znači gubitak noge, ruke, prstiju na tijelu mladoga čovjeka, za njegov život i za njegovu budućnost.

Vladajući duh surovog tržišnog kapitalizma izbacio je u prvi plan materijalnu stranu nagodbe i presude; iz takve priproste logike, lišene najnužnije etičke pratnje, izviru sumnje, čak i žaoke, da su nekadašnji mladići postali novi milijunaši, bogataši na račun svojih ozljeda. Čudi da će preživjeli vatrogasac dobiti od države pola kune više po glavi stanovnika nego što bi dobio nesretni Zdravko Pevec da može kunom od svakog Hrvata podmiriti dugove prema državi!

Tko pomisli da je to previše, morao bi u sebi dva puta duboko razmisliti tko bi mijenjao kvalitetu života za ikakav novac. Ne radi se, ustvari, o novcu: jedan mladić iz Tisnoga i jedan s Raba izgubili su 80-90 posto svojih fizičkih sposobnosti; novac im ništa neće vratiti, samo će im olakšati da do kraja života lakše žive sa svojim invaliditetom. Nisu oni stradali vozeći 300 na sat ili skačući s visokoga mosta.

Zna li se kako su stradali, postaje neetično uopće govoriti ili pisati o njihovu novcu: je li previše ili premalo? Treba žaliti što je sve ispalo prekasno, što su se desetak godina morali potucati od nemila do nedraga. Jesu li uopće trebali toliki sporovi u jednoj krajnje čistoj situaciji? I kome su koristili?

Baratati, poslije svega, milijunima koji bi trebali biti isplaćeni, zvuči neetično, ne samo neukusno, uzme li se u obzir kakvu su štetu pretrpjela dvojica mladića. Ne treba njima status žrtve; sa žrtvama se obično manipulira, one su vrijednost za druge, ili „roba“ s greškom kojom se dobro trguje.

Njihove bi nesreće trebale ostati intimne i individualne da ih različite vlasti u državi nisu razglasile, ne bi li uvjerile da se pravne bitke za štednju državnoga novca mogu voditi protivno moralnim i socijalnim standardima o posebnoj zaštiti najranjivijih članova. Sudski spor prerastao je u licitaciju, a licitacija u beskrupuloznost države: umjesto da obešteti svoje državljane, čak i da ne prizna krivnju, da nešto ostane sudovima, državne su se vlasti cjenkale kao da su na pazaru. Nije država bila štedljiva, bila je škrta na račun vlastitoga naroda.

Godinama nije davala dobar primjer solidarnosti i morala. Država je i u tome slučaju zveckala dukatima koje nema; kad ih je trebala iznijeti na vidjelo, koristila je sve moguće formalne i pravne smicalice da odgodi svoje prije svega financijske obveze prema dvojici mladića. Ne bi država propala da im je isplatila po nekoliko milijuna kuna, zato što su greškom u nekom mini-sistemu izgubili svoj fizički integritet; ne bi se ni spasila da je taj sitniš iz državnoga proračuna uspjela zadržati za sebe. Ima u zemlji još dosta rupa bez dna u koje se nemilice može bacati državni novac.

Baš kad je objavljeno koliko će Lučić i Maškarin dobiti na račun onoga što su davno izgubili, u zemlji se zaoštravao obračun koliko će se milijardi još ubrizgati u brodogradnju. Jedno je spašavanje radnika; država može biti od pomoći, barem u prvo vrijeme. Drugo je spašavanje brodogradnje; ni bogatije države ne bi ulazile u takav rizik da bacanjem velikog novca oživljuju mrtvaca. Novac je zaštićeni izvor svih nepravdi: dok na jednoj strani vlasti stišću, a trebale su davno popustiti, na drugoj i dalje popuštaju, iako su odavno morale stisnuti.

Koliko u zemlji ima dužnika koji mogu platiti svoje dugove; krivaca kojima bi se mogla odrediti krivnja; štićenika koji ne zavređuju zaštitu? Slučajno ili ne, objavljeno je u isto vrijeme kako je jedna manja banka otpisala jednom zvučnom klijentu toliko milijuna da bi se obojica naših mladića mogla iz toga naplatiti, i još bi i državi ostalo više od dobre provizije.

Kako su se vlasti prevarile

U neuređenim zemljama novac se ponaša kao jegulja: nema ga dovoljno, a izmiče između ruku i završava obično u krivome džepu. Financijske obveze u slučaju mladog vatrogasca i studenta trebale su od početka biti sporedne, čak i da se shvate na vulgarni način, kao „trošak“ iz državnoga proračuna.

S računalom u ruci, vlasti su se u tome sporu godinama pravile da štite interese poreznih obveznika, a ne oštećenih građana; prevarile su se u konačnome računu: s kamatama će platiti koliko je država na početku mogla platiti bez kamata i sačuvati čist obraz. Primjeri Lučića i Maškarina spadaju u onu zonu socijalne osjetljivosti i ljudske solidarnosti o kojima ni neosjetljive vlasti ne bi smjele licitirati po sudovima.

Riječ je o posebnom tipu pravde koja ne izvire samo iz zakona, čak ni iz samoga morala, nego stoji kao „kategorički imperativ“ koji je njegov autor (I. Kant) uvjerljivo branio: „Ako propadne pravda, ljudski život na zemlji gubi smisao“! O takvoj se pravdi radi(lo) u slučaju Frane Lučića i Miroslava Maškarina.

Dobro je i za moral u društvu i za pravne standarde u državi da je njima dana sigurnost, a ostalima nada da će se od zakona tržišta izuzimati ljudske drame najviše, i najteže, kategorije. Ako je nekome oduzeta mogućnost da se sam brine o sebi, pogotovo kad se zna da za to nisu krivi, nastupa društvo, sa svojim moralom, i država, sa svojim aparatom; zato i postoji da organizira ljude da mogu biti sigurni, i u dobru i u zlu.

Odnos između države i državljana je masovni brak u kome nije dopuštena prijevara ni poligamija. Socijalni standardi u državama nisu vezani samo uz njihovo bogatstvo; oni koji ga imaju ponašaju se uglavnom nekršćanski, da je sirotinja i Bogu teška. Oni su sebi bradu stvorili; dok se briju, ne misle što je i drugi nemaju. Nikad u svijetu nije bilo jednakosti, ni u jednom sistemu i ni u jednom režimu; obećanja o jednakosti bila su ludima radovanje.

Ni revolucije ni restauracije nisu mogle, ako su i htjele, uspostaviti harmoniju: jedni su uživali bogatstvo za života, drugi su se nadali da će siromaštvo s ovoga prolaznoga svijeta nadoknaditi kad se presele u vječni svijet. Kako je ondje, ne možemo znati: tko vjeruje, može vjerovati da će uživati plodove svoga ovdašnjega siromaštva. Svijet i društva u kome živimo nikad nisu bili bogatiji i nikad nisu neravnomjernije dijelili svoje bogatstvo.

SAD je najbogatija zemlja na svijetu, a jedan postotak Amerikanaca drži gotovo 40 posto bogatstva; do vladavine Baracka Obame deseci milijuna njegovih državljana nisu uživali jedno od temeljnih socijalnih prava na zdravstvenu zaštitu. Nije isključeno da će Donald Trump, da bi Amerika u svemu drugome bila prva, oduzeti sirotinji Obamin poklon, pa je sasvim moguće da će na sljedećem izborima američki glasači odlučivati između konzervativnog kandidata, koji će zastupati obogaćenu Ameriku, i socijalističkog kandidata, Sandersa ili nekog drugog, koji će predstavljati osiromašenu Ameriku.

Tržište je svugdje pristrani sudac, jer sudi u korist moćnih i bogatih, kad mu država prepusti svoju vlast. Europski je socijalni model znatno blaži, osobito u Francuskoj koja je s De Gaulleom tako zabetonirala svoju socijalnu državu da Emmanuel Macron nema dovoljno buldožera da je sruši; moglo bi mu se dogoditi da sam završi ispod ruševina svoje reformske politike.

Tko ima, hoće još više

Posljednju krizu kapitalizma izazvali su i stanoviti strukturni problemi u gospodarstvima razvijenih država, pa i način raspodjele profita, odnosno bogatstva; u raspetljavanju krize nije došlo do ujednačavanja, nego do još većih nejednakosti: kapital, a ne rad diktirao je uvjete izlaska.

Tako su se socijalne razlike, ako to nije eufemizam za prevlast vlasništva nad radom, razvile do paroksizma, više izvan Europe, ali i u Europi, u nešto blažem izdanju. Globalizacija je išla na ruku interesima financijskoga kapitalizma, s njime se sve više afirmira ideologija „individualnoga uspjeha“, kako Raffaele Simone u knjizi „Umiljati monstrum“ kvalificira današnje društvo. Bogati ubiru i novac i slavu, a siromašnima što ostaje. Nitko ne govori koliko u komunističkoj Kini još ima sirotinje, ali svi znadu da je ona uspješna i po tome što ima više od stotinu milijardera, možda i s članskom knjižicom, da plate što veću članarinu.

Kastinska Indija još ima toliko siromaštva da joj ne bilo dovoljno ni stotinu majki Terezija, ali i ona ima više od 50 milijardera, koji pokreću tu veliku zemlju, pa i na jeftinome radu. Europa je nešto skromnija, s očitom i znakovitom razlikom između Njemačke, koja je po nekim zadnjim mjerenjima bogatstva po broju milijardera bliža Indiji, i Francuske koja je još bila na 15-ak slavnih bogataša.

Kapitalizam se ne bori protiv bogatstva, ni protiv bogataša, bogatstvo je jedna od zakonitih poluga kapitalističke države. Njegov je problem što ne može zaustaviti egoizam, koji je već izazvao jednu krizu: tko ima, hoće imati više. Socijalizam je izgubio planetarnu bitku s kapitalizmom i zato što nije imao jake unutrašnje pokretačke snage, ni individualne motive, da proizvodi više da bi mogao dijeliti pravednije. Više je mislio na raspodjelu bogatstva nego na proizvodnju novoga siromaštva.

Olako dana obećanja

Tranzicija u Hrvatskoj izložila je gospodarstvo izazovima, pa i rizicima tržišta u nerazvijenome gospodarstvu, a državu opasnostima da radničku klasu zamijeni vlasničkom klasom. To se baš dogodilo. Zatečeno i naslijeđeno društveno bogatstvo dijelilo se šakom i kapom, uglavnom između sebe, bez jamstava da će novi vlasnici, uglavnom bivši menadžeri koji su zamijenili članske iskaznice, moći održati proizvodnju i zadržati radnike.

U sumnjivim privatizacijama propadale su i zvučne tvrtke koje nisu morale propasti jer su imale i tržište, i radnu snagu, i tehnologiju, ali nisu imali dobre nove upravljače. Sudovi su imali posla da razdvoje pljačku od privatizacije, ali su malo privatizacijskih pljački doveli do kraja; još je jedna, jako o(zlo)glašena završena baš u vrijeme kad se rasplitao slučaj Frane Lučića i slučaj Miroslava Maškarina, kao i sve prije toga, bez zaključka o krivnji vlasnika.

Da se drži vlastite odluke da pljačke u privatizaciji ne zastarijevaju, mogla je država namiriti lijepa sredstva da se ne mora na sudovima sporiti s građanima koje su oštetile njezine službe: u jednome slučaju ostavlja sliku o vlastitome oportunizmu, da ne želi ići sama protiv sebe, a u drugome dojam o nedostatku socijalne empatije za svoje ugrožene građane. Ne zna se što je gore. Za malu zemlju, kakva je Hrvatska, ne treba puno da bi mogla svoje ljude učiniti zadovoljnima; ne jednakima, takva država nigdje ne postoji. Hrvatska je bogata zemlja da bi imala sirotinju.

Što joj sve nedostaje, vjerojatno se neće utvrditi ni na sljedećim izborima: je li problem upravljanja ili upravljača? Jedno je bilo mijenjati ideološku paradigmu, a drugo mijenjati katastar; jedno je bilo osnivati državu, a drugo pokrenuti njezine potencijale; jedno je bilo uvoditi nove političke stranke, a drugo uspostaviti demokraciju; jedno je bilo obećati konkurenciju sposobnosti, a drugo osloboditi zemlje podobnosti; jedno je bilo obećati društvo jednakih šansi, a drugo odbaciti poluge „kadroviranja“; jedno je bilo uvesti Hrvatsku u Europu, a drugo pustiti Europu u Hrvatsku.

Crkva bez dokaza

U slučajevima Lučića i Maškarina, Hrvatska je pokazala začuđujući nedostatak empatije: više se govori o tome što su oni dobili nego što su izgubili. Socijalni refleksi su otupjeli, s brutalnostima tržišta, ili s bezosjećajnošću birokracije. Što je značilo pustiti dvojicu mladića da čekaju pravdu kao da čekaju Godota, kao da su u privatizaciji i oni maznuli neko poduzeće.

Socijalna i pravna država pala je na mnogim ispitima prije nego što je, s velikim zakašnjenjem, dobila kakvu-takvu diplomu zrelosti. Svi vole isticati da je Hrvatska katolička zemlja; ni crkvene vlasti nisu ostavile puno dokaza da su se zauzele za mladiće, vjernike ili nevjernike, nije bitno, da ih obrane od bešćutnih vlasti. Svatko zna, mnogi i na svojoj koži, da je Hrvatska siromašna zemlja, da je po godišnjoj proizvodnji po glavi svoga stanovnika (26 tisuća eura) na sredini između Slovenije i Srbije, a da sve tri države nemaju zajedno koliko jedna Irska, s pet milijuna stanovnika, računajući i stalna pojačanja iz naše zemlje.

Nešto je problematično u Hrvatskoj kad ne može uhvatiti korak ni s europskim zemljama s kojima bi se mogla mjeriti. Sve dok više govori o identitetu nego o promjenama, dok pokazuje više sebičnosti nego solidarnosti, dok joj je važnije što je bilo nego što će biti, dok štiti one svoje članove kojima zaštita ne treba, a ne štiti druge koji se sami ne mogu zaštititi, odlazit će Hrvati u Irsku ili u neku drugu prosperitetniju zemlju.

Socijalna država izgubila se u bespućima divlje privatizacije kad su novi titulari stjecali vlasništvo bez novca, kad su vlasnici izbjegavali obveze da štite i razvijaju imovinu, kad su radnici završavali na bubnju, a profiti na Djevičanskim otocima. Zato su Frane Lučić i Miroslav Maškarin morali više od deset godina voditi borbu s vjetrenjačama, dok država napokon nije uvidjela da vjetar bezosjećajnosti ne puše u njezina jedra.

Spomen na žrtve požara na Kornatima

Video: Hrvoje Jelavić/PIXSELL/Instagram