Lučić: Pomoć nije stizala pa sam zubima na mobitelu otipkao 93

Frane Lučić, jedini vatrogasac koji je preživio kornatsku tragediju u kojoj je živote izgubilo 12 vatrogasaca, na Županijskom sudu u Zadru svjedoči na suđenju Draženu Slavici, bivšem zapovjedniku šibenskog JVP-a.

– Vatrena fronta bila je duga oko 200 ili 300 metara. Meni je izgledala beskonačno i zato sam prvo rekao da je bila oko dva ili tri kilometra – počeo je svoje svjedočenje Frane Lučić i dodao da ih je vatra sustigla, a bila je u obliku polumjeseca.

– Puhalo je jako jugo i bilo je puno dima. Vatra je prošla preko nas. Neki su ostali mrtvi na licu mjesta. Svatko je bježao na svoju stranu. Plamen je bio visok možda pola metra, najviše do visine bedara i meni je došao s leđa – opisao je događaje na Kornatu.

– Nisam čuo nikakav zvuk osim vikanje 'Upomoć!'. Imao sam kacigu na glavi i to me spasilo – dodao je i naglasio da je vjetar puhao velikom brzinom, a brzina vatre mogla je biti od 6 do 7 metara u sekundi.

– Vatra je iz kotline došla do brda gdje je bila kruška. Nije se moglo pobjeći, a svi smo bježali prema moru. Osjetio sam jaku toplinu koja mi je deformirala ruke prije vatre – prisjetio se Lučić pred sudom.

– Još sam mogao stajati na nogama i otišao sam do kolega koji su samo sjedili. Legao sam i podbočio glavu kacigom i čekao pomoć. Zvao sam 93, ali nije bilo signala – nastavio je svoje svjedočanstvo preživjeli vatrogasac objašnjavajući da je eksplozije možda i bilo u daljini, ali on je nije čuo.

"Ajme, dico moja, izgorili ste!"

Zaključio je da su njegovi kolege stradali jer ih je zahvatila gornja i donja fronta vatre, a kada je Joško Klarić došao do njih, zapomažući je vikao: "Ajme, dico moja, izgorili ste!"

– Taj dan, sjećam se, dobili smo dojavu za požar na Kornatu u 11.59. Rečeno je da ide pet ljudi iz Tisnog i, kada smo krenuli u Šibenik, nismo znali hoćemo li ići brodom ili helikopterom – rekao je Lučić i nastavio objašnjavati kako je maloljetni Marko Stančić završio na Kornatu.

– Sjećam se da je maloljetni Marko Stančić tražio da ide s nama. Zvao je mamu i molio da ide na požar, a ona mu je rekla da ne ide. Nazvao je potom oca koji mu je rekao da može ići, ali nisam siguran. Ne znam je li im rekao da ide helikopterom ili samo na požar. No on nam je rekao da može ići s nama.

Na ulazu u šibenski helidrom dočekala ih je kolona vatrogasnih vozila, a tada se u Franinoj priči pojavio i Dražen Slavica.

– Ivica Crvelin negodovao je zašto moraju ići i on i sin mu na požar, a sinu Anti rekao je: ''Ajde ća! Zašto da stradamo oba iz kuće?''. Poslije im je D. Slavica, kako sam čuo, rekao da ne želi o tome raspravljati. Prepirao se još s nekim i pitao ga: ''Što će ti to, ne ideš na skijanje?!'', ali ne znam na što se to odnosilo. Mene i Marka Stančića pitao je jesmo li položili za desant, pitao je i što imam u vreći u kojoj su mi bile voda, rezervna odjeća i hrana te mi naredio da sve to izvadim – opisao je Frane susret s optuženim Slavicom prije nego što se na Kornatu dogodila najveća vatrogasna tragedija.

Lučić je prepričao i kako ih je Slavica, dok su vadili stvari iz vrećica, pitao za desant, a kad su mu objasnili da su učili kako ući i izaći iz helikoptera te izbjeći elisu, prema Lučićevu sjećanju zapovjednik je dodao da nije to ono što ga zanima, ali to ga nije spriječilo da maloljetnog Stančića pusti u helikopter.

Samo je pogledao Stančića

– Kazao sam mu da, ako ulazak i izlazak iz helikoptera nisu ono što traži, Marko to sigurno nema položeno, ali on ga je samo pogledao pa je ovaj ušao u helikopter – nastavio je.

– Meni je Slavica tada pomogao odjenuti vatrogasno odijelo i možda mi je stavio jednu vodu u opremu. Počeo sam trčati prema helikopteru gdje je bila velika gužva. Netko je rekao da je puno ljudi i dvojica su odustala, odnosno morala su ostati. Krenula su nas 23 – kazao je Lučić.

Opisao je i kako je let do Kornata trajao 20 minuta, a atmosfera među mladim vatrogascima bila je dobra. Bez problema su sletjeli i iskrcali prvih šest vatrogasaca, a  Lučić, iako se trebao iskrcati s njima, nije želio jer je nosio zalihe hrane za tišnjanske vatrogasce pa ga je, u dogovoru s Dinom Klarićem, zamijenio drugi vatrogasac.

Nakon nekog vremena helikopter se ponovno spustio na kamenitu ravan kraj maslinika koji je vatra već poharala. Pola sata njegova se skupina zadržala na ravni, a  helikopter je otišao po vodu. Dino Klarić zaključio je da oni tamo nemaju što raditi i pokušao uspostaviti vezu s JVP-om, ali nije uspio, kao ni kasnije kada ih je pokušao nazvati mobitelom. Joško Klarić, posvjedočio je Lučić, krenuo je na brdo, a ostali pripadnici DVD-a ostali su na ravni te su se pomaknuli desetak metara dalje kada im se približila vatrena fronta.

– Došli smo na ideju da potražimo bunar kako bismo tom vodom gasili požar. Odustali smo zbog jake sparine i juga. Nakon pola sata ponovno je po nas došao helikopter i ukrcali su se svi osim nekolicine koji su ostali jer su, kako sam kasnije doznao, izgubili mobitele – prisjetio se na sudu Lučić.

"Kruške nije bilo"

Helikopter je zatim vatrogasce prevezao do brda na kojemu je trebala biti kruška s vodom, ali Lučić tvrdi da je tamo nije bilo. Tri ili četiri puta neuspješno su se pokušali spustiti, a pilotu, koji je virio iz helikoptera, netko je preko slušalica pomagao, ali nikako se nije uspjevao izravnati.

– Kad se treći put spuštao, netko je iz pilotske kabine viknuo da se osjeti miris benzina, a jedan od vatrogasaca rekao je da se prolilo malo benzina iz pumpe. Tada su zatvorili ventil na pumpi i miris je bio slabiji. Opet smo imali problema sa slijetanjem i tada smo se svi uozbiljili. Na kraju smo se spustili na kilometar od kruške – objasnio je Lučić.

Po izlasku iz helikoptera svu su opremu izvadili. Kako su se iskrcali na škrapama, more nije bilo vidljivo. Okruživala ih je samo niska trava, a na horizontu nije bilo ni jednog stabla. Na ravan ih se iskrcalo 13, a Dino Klarić pokazao im je stijenu na kojoj je trebala biti kruška prema kojoj su, nakon namještanja opreme, i krenuli. Po kamenitom terenu jedva su se kretali, a Lučić i Stančić u nekoliko su navrata gotovo i pali na stijene. Kako je trebalo nositi i pumpu, pozvali su i Hrvoja Strikomana da pomogne, a Lučić je otišao po svoju vrećicu sa zalihama i zaostao. Vatra je bila na 30 metara udaljenosti, a Lučić je ubrzo osjetio strašnu vrućinu te je desnom rukom spustio vizir i primijetio da se nalazi samo dva metra od kotline.

Nesnosna vrućina i dim

– Vrućina je bila kao da mi je netko uperio fen u lice. Vidio sam dim koji je bio bijel, crn, ali prema dnu i žućkast, a bacao je malo i na zeleno. Napravio sam korak naprijed i osjetio nesnosnu vrućinu. Okrenuo sam se 180 stupnjeva i počeo jako trčati. Stezali su me vrat i obrazi, dalje sam trčao, a sa mnom je trčao vatrogasac koji nije imao kacigu – opisao je kobni trenutak i dodao da mu je vatrogasac, za kojeg je shvatio da je Tomislav Crvelin, doviknuo da baci vreću.

Trčao je prema uzvisini, a u jednom trenutku učinilo mu se da je čuo huk vatre, šuštanje i pucketanje. Nastavio je trčati i tada je osjetio vrućinu koja mu je spržila ruke, a šake su mu se istog trenutka deformirale. Opet ga je stezao vrat, a onda i zatiljak. Sve je bilo vruće. Vidio je da neće moći pobjeći i primijetio da velika vatrena fronta dolazi prema njemu slijeva. Puhao je jak vjetar i vatra mu je došla do nogu i nogavica, kombinezon mu je praktički nestao, kao i sva odjeća do donjeg rublja. Čizme su mu se deformirale poprimivši oblik slova v.

Izgorjelo sve osim kamenja

– Počeo sam vikati: ''Ajme, izgorio sam, upomoć!'' Podigao sam vizir i temperatura je odjednom bila manja. Vidio sam tri vatrogasca 15 metara od sebe, ali i dalje je sve bilo zadimljeno. Tomislav Crvelin je rekao: ''Ajme, upomoć, dolazite!'' Vatra koja je prešla preko njih bila je visoka do koljena. On se skvrčio, a Josip Lučić okrenuo se prema meni. Otišao sam do njih i skoro sam pao jer su mi se čizme rastvorile. Sjeo sam na kacige, a kako me sve boljelo, legao sam i naslonio glavu na kacigu. Trava gdje sam se ja nalazio izgorjela je oko 80 posto, a oko njih je izgorjelo sve osim kamenja – opisao je stravične događaje koji su prethodili smrti njegovih kolega.

Kornat je odzvanjao jaucima i zapomaganjem, a vrijeme kao da je stalo. Prema Lučićevu izračunu, nesreća se dogodila pola sata ranije nego što je izviješteno, odnosno oko 15, a ne oko 15.30 sati, a pomoću položaja sunca zaključio je da su pripadnici GSS-a na otok stigli oko 18.45 sati. Činilo mu se da su čekali pet ili šest sati, a svaka sekunda pretvorila mu se u sate. Dok su ležali i čekali pomoć, na visini od oko 50 metara nadletio ih je helikopter i produljio prema drugom otoku.

– Bili smo strašno žedni dok smo čekali pomoć. Tomislav Crvelin i Ante Juričev otpuzali su do naprtnjače po vodu. Pili smo vodu u krug i brzo smo je popili, možda u roku od pola sata. Popili smo šest-sedam manjih boca vode, možda dvije ili tri litre. Ja sam bocu hvatao zglobovima jer su mi šake bile kao da ih peče struja. Isto mi je bilo s nogama, a bol u bradi i vratu bila je kao od udarca. Srce mi je kucalo sto na sat. Kada sam vidio da pomoć ne dolazi, zubima sam otipkao 93 na mobitel, ali signala nije bilo – detaljno je pred sucem i svima okupljenima opisivao događaje nakon stradavanja.

Ostali su na sigurnom i živi

Pomislio je da je prošlo puno vremena i hvatala ga je panika jer ga je sve boljelo i teško je disao. Tomislav Crvelin rekao mu je da se smiri i da će sve biti u redu. Kad su došli vatrogasci iz Zablaća, malo su se smirili, a snaga im je bila na izmaku. Još su se čuli jauci. Dvadesetak metara dalje ležalo je još vatrogasaca. Tek kada je došao Joško Klarić, primijetio je vatrogasca koji je ležao nedaleko od njih i predstavio se kao Karlo Ševerdija.

– Tomislavu koji je bio pokraj mene izgorio je cijeli kombinezon i čelo do očiju, a majica mu je bila gotovo čitava. Josipu Lučiću izgorjela su leđa i bila su skroz crvena, a Anti Juričevu izgorjele su noge, bile su mu potpuno crvene, a izgorio mu je i spolni organ. O tome je teško govoriti i ježim se od toga. Glava mu je bila pola crna, pola crvena. Karlo Ševerdija cijeli je izgorio, noge su mu bile potpuno izgorene i ništa nije ostalo na njima. Imao je crnu jaknu na sebi, a lice mu nisam vidio. Ante Crvelin bio je potpuno crven i crn, a odjeću kao da nije imao. Marinku Kneževiću potpuno su izgorjele noge do koljena, a vidio sam da je na sebi imao jaknu. Ostale nisam vidio. U sebi sam govorio da su sigurno tu negdje i da su živi – teška je srca kazao Lučić kako su izgledali posljednjih trenuci koje je proveo s dugogodišnjim prijateljima i kolegama.

– Kada su došli pripadnici GSS-a, spustili su se iz helikoptera konopom. Jedan nas je pitao jesmo li što pili ili jeli. Vidio sam da je helikopter digao dvojicu vatrogasaca i jednog spasioca i išli su u pravcu Žirja. Helikopter se vratio ubrzo i ne znam je li koga nosio, ali mislim da tada nikog nije prevozio. Opet se vratio i spasilac me pitao boli li me što pa sam rekao da me steže u prsima. Pitao me mogu li se dignuti jer se helikopter nije mogao spustiti. Nekako su me uspjeli zakačiti, a rekao mi je da se držim za sajlu da se ne izokrenem. Helikopter me je digao 50 metara i vidio sam na tlu Tomislava Crvelina. Odletjeli smo i bojao sam se da ne padnem i osjetio sam jaku hladnoću. Spustili su me u maslinik i tamo su me otkačili i stavili da sjedim na velikom najlonu između dvije masline. Tu sam vidio Antu Crvelina. Helikopter se vratio bez sajle i, kada me podigao, ispale su mi čizme. U helikopteru sam bio deset minuta i onda su došli i rekli da me voze u Zemunik. Bilo mi je vruće i kada su me doveli oko 20 sati u Zemunik,  za pet je minuta došla hitna i izveli su me, pa sam pješke uz pomoć medicinskog osoblja došao do vozila hitne pomoći. Kada sam došao u bolnicu, jedna me je medicinska sestra upitala jesam li što jeo i rekao sam da sam samo marendao – rekao je u svom iskazu Frane Lučić.

Rasprava je potom prekinuta, a novo ročište na kojem će Frane Lučić nastaviti svjedočiti zakazano je za 25. listopada.

Otac poginulog vatrogasca: Dražen Slavica je ubojica!

Nakon svjedočenja Frane Lučića otac poginulog vatrogasca, maloljetnog Marka Stančića, novinarima je izjavio da mu Frane Lučić nikada nije govorio o njegovu sinu, a da je sada jasno da je, osim što je imao samo 16 godina, osam mjeseci i šest dana i zbog čega i nije smio biti na Kornatu, morao nositi i opremu.

Dinko Stančić nazvao je Dražena Slavicu ubojicom, a na suđenju je nosio majicu sa slikom svoga sina i natpisom da je njegov sin ubojicama bio samo nebitan broj. Čedo Prodanović, odvjetnik Dražena Slavice, rekao je da mu je Slavica demantirao Lučićevu tvrdnju da je Slavicu upozorio da ni on niti Marko Stančić nisu završili obuku za desant.