Upravo dok sam ovu mirnu nedjeljnu večer uz kavu sjedio na terasi Alessijine kuće i pisao ovaj tekst, u 21.22 sati tlo se snažno zatreslo. Osjećao sam se potpuno bespomoćno, a činjenica da sam na katu kuće i na balkonu nikako mi nije išla u prilog. Sišao sam dolje, a Alessija je već bila vani, zajedno s nekoliko susjeda. San Michelle de Bosco nalazi se nekih 40 kilometara od Concordije, mogli smo tek zamisliti kakav je ondje potres bio.
Pokušali smo mobitelima dozvati njene poznanike, ali prilikom svakog jačeg potresa mreža je kvaru. Na vijestima su pokazali kako se potres osjetio od Milana do Padove, a u Mantovi, 20 kilometara od nas, izmjereno je 4,8 stupnjeva po Richteru. Nakon prvog potresa, u idućih deset minuta još dva puta osjetili smo blaže podrhtavanje, ali smo ostali u kući i gledajući na vijestima shvatili da se nalazimo u sredini trokuta gdje se potres osjetio, drugi po jačini od početka ovog ludila. Između ostalog, to je bio četrdeseti potres danas u ovom području.
Na putu za Cavezzo
– Osjetim svako manje podrhtavanje i već nekoliko dana osjećam se čudno – rekla mi je Alessia dok smo se u njezinu malom Peugeotu 206 vozili prema Concordiji, prvom od tri mjesta koja smo posjetili te mirne nedjelje. Ono što sam prvo primijetio jest da su podignuti šatori u dvorištima uglavnom starijih kuća koje su pretrpjele veća oštećenja, a kako smo se približavali Concordiji, šatori u dvorištima bili su sasvim normalan prizor. U prometu je nastao potpuni kolaps i posvuda su upozorenja. Čak ni Alessia, koja stanuje u San Michelle di Boscu, nije mogla sa sigurnošću reći na kojoj smo cesti, pa smo upitali prolaznike. "Ravno i na idućem križanju lijevo, ali neće vas pustiti u centar, preopasno je" – rekao nam je jedan od njih.
>>Potres od 5,1 stupanj po Richteru pogodio sjever Italije, građani na ulicama
Ponio sam sa sobom kameru, fotoaparat i staru pressicu, ali vatrogasci nas nisu pustili unutar "crvene zone". "Morate dobiti dopuštenje talijanskih vlasti, a u ovom naselju vam ga može dati osoba koja nije tu. I da je, ne vjerujem da bi vam dala jer ste stranac" – rekao nam je jedan od vatrogasaca, što me pomalo razljutilo. Kako je bila riječ o običnom vatrogascu, Alessia i ja potražili smo glavnog vatrogasca i objasnili mu o čemu je riječ.
"Gledajte, pustit ću vas unutra, ali samo uz moje prisustvo, u redu?" – rekao nam je vatrogasac i pružio nam zaštitne kacige. Ulazeći u samo središte naselja, čija je jedna ulica potpuno uništena, osjetili smo sablasnu tišinu. Na cesti se i dalje vidi krv jedine žrtve potresa, muškarca koji je izlazio iz banke i dio zgrade se urušio točno na njega.
"Ja sam ovdje od utorka, ne znam kad će nas zamijeniti, ali već sam polako na kraju snage. Ne samo ja, svi moji momci. Baš u utorak, kad sam došao, bio sam u zgradi i pomagao jednoj obitelji da uzme što više stvari sa sobom, kad se tlo zatreslo. Taj trenutak, osjećaj nemoći i straha može se usporediti samo s ovom tišinom koja je ostala nakon potresa – pričao nam je vatrogasac, na čijem se licu vidio umor i strah. Na moje pitanje možemo li kako pomoći, rekao je da to zapravo i nije problem. "Ova regija je bogata, novac nije problem, koliko sam ja upućen i sve se može vrlo brzo popraviti. Neki ljudi su već počeli raditi na svojim kućama, ali ja im to ne bih savjetovao. Glavni problem je što ne znamo hoće li se potresi nastaviti, tako da je suludo raditi nešto što za koji dan opet može biti uništeno."
Krađe veći problem od potresa
San Possidonio, malo naselje na putu prema Mirandolu, mjesto je u kojem nismo mogli ući u sam centar jer se u trenutku našeg dolaska jedna zgrada urušila, ali na kraju naselja nalazi se ogroman kamp sa približno 500 ljudi, od kojih je većina ostala bez domova. Alessija i ja smo kupili namirnice i odnijeli u kamp, nakon čega nam jedan od vatrogasaca, uz njegovo prisustvo, dozvolio fotografiranje, iako nismo imali propusnicu talijanskih vlasti.
"Ovdje potresi više nisu glavni problem, sad imamo problema s krađama. Prije dvije večeri netko je lažno uzbunio ljude kako će uskoro biti potres, ljudi su izašli iz svojih kuća i došli u naš kamp, a lopovi su ih pokrali. Već četiri noći nisam spavao i nadam se da će se uskoro stanje stabilizirati, jer osim što je ovo velik problem za ljude koji su ostali bez domova, također je problem i za cijelo gospodarstvo. Mnoge tvornice su zatvorene, ljudi ne rade, ne proizvodi se, a obećana pomoć od države stiže sporo, ili uopće ne dolazi" – rekao nam je vatrogasac.
Kad sam pomislio kako je ovo najteže pogođeno područje, u Cavezzu smo upoznali Luku koji je ostao bez svega. "Zgrada u kojoj sam stanovao, zajedno s 15 obitelji, sad je napola uništena. Ostao sam bez kuće, novca, odjeće, moja obitelj živi u šatoru i nema nikakve naznake da ćemo uskoro dobiti bolji smještaj. Moji roditelji, koji su u mirovini, smješteni su u šator do nas, jer je i njihova zgrada oštećena. Država nam ne želi pomoći i, što je najtužnije u svemu ovome, traže novac od nas da sruše zgradu, jer prostor mora biti čist ako želimo nove stanove. Od čega da ja njima platim, kad nemam ni za obrok svojoj djeci? Nikada nisam plakao, nisam nešto emotivna osoba, ali ovo me je dotuklo. Imam 47 godina, kredit, nemam posao s kojim bih ga mogao vraćati, a moram sve ponovno." Iako je Alessia prevodila, na Lukinu licu i u njegovu pogledu vidio sam nevolju koja ga je snašla. Alessia mu je ostavila svoj broj i ako se nešto ubrzo ne bude promijenilo, ponudila je smještaj njemu i njegovoj obitelji. Ono što sam najviše mogao je stisak ruke, ali njegov pogled me dotukao i rekao sam Alessiji kako ćemo napraviti još jedan obilazak i to je to.
Nešto dalje od Lukine zgrade ljudi su otvorili šatore, zapravo, improvizirali su i na razne načine načinili smještaj u parku, iako su im kuće u blizini. Primijetio sam nekoliko mlađih djevojčica kako su brzo protrčale pokraj nas prema kamionu s namirnicama i nešto vikale volonterima. Gospođe su se pogledale i nije mi bilo jasno o čemu je riječ. Upitao sam Alessiju što su djevojčice tražile, a ona je neko vrijeme bila izvan sebe. "Kako da ti objasnim – čudno je zvučala – djevojčice traže donje rublje" – rekla je Alessija i tu smo oboje šutjeli i gledali prema djevojčicama kako odlaze od kamiona. "Ok, to je to, idemo doma" – rekao sam Alessiji i cijelim putem prema San Michelle de Boscu nismo progovorili ni riječi.
http://blog.vecernji.hr/hrvoje-juric
Potpuni kolaps koji su potresi napravili u ovom području Italije jednostavno se ne može izmjeriti u financijskom smislu. Baš kao što nam je rekao i vatrogasac, ogroman problem je što potresi ne prestaju i nema naznake kad će se zaustaviti, jer svaki potres potiče novi potres. Neke tvornice su uništene, mnoge su zatvorene, djeca ne odlaze u školu i javni prijevoz je usporen. Lažna obećanja političara da će pomoći jadnim ljudima nisu ništa novo, zapravo, bilo bi pravo čudo kada bi netko od njih, osim za slikanje, došao i pomogao.
Jadni ljudi-molim se bogu da to prestane.