Lustracija u Njemačkoj i prigovor dvostrukih mjerila

Bila je to pljuska koja je ušla u povijest: 7. Studenog 1968. godine u Berlinu, na kongresu Kršćansko-demokratske unije (CDU), njemačka novinarka Beate Klarsfeld je ošamarila tadašnjeg zapadnonjemačkog kancelara Kurta Georga Kiesingera uzvikujući pritom: „Nacist! Nacist! Nacist!“. Kiesinger je članom nacionalsocijalističke stranke NSDAP postao još 1933., odmah nakon Hitlerovog dolaska na vlast, a od 1940. je bio u Ministarstvu vanjskih poslova u Odjelu za radijsku politiku zadužen za propagandu. On je bio i čovjek za vezu s Ministarstvom propagande kojem je na čelu bio Joseph Goebbels. Objašnjavajući svoju političku demonstraciju, kako je Klarsfeld vidjela pljusku kancelaru, ona je rekla da se tu radilo o „simboličkoj akciji mlade generacije“, o „akciji djece nacista protiv njihovih nacističkih očeva.“

Šamar tada vladajućem njemačkom establišmentu bio je dio angažmana generacije šezdesetosmaša u prilog „konačne i stvarne denacifikacije“ društva tadašnje Zapadne Njemačke. Pravog oslobađanja od nacionalsocijalističkog utjecaja naime, po mišljenju mnogih pripadnika te prve generacije rođene i stasale nakon Drugog svjetskog rata, nije bilo ni više od dva desetljeća nakon poraza nacizma. Ta generacija djece vojnika Wehrmachta i SS-a, imala je dojam, kako je to jednom rekao nekadašnji aktivist na barikadama i kasniji njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, da je „gotovo sveukupna elita zapadne Njemačke bila prožeta suradnicima i suborcima Adolfa Hitlera“.

Suočavanje s prošlošću: Nürnberški procesi

To međutim ne znači da do tada u Zapadnoj Njemačkoj nije bilo obračuna s nekadašnjim nacistima. U to je vrijeme u zemlji već bio održan čitav niz sudskih postupaka u okviru procesa „suočavanja s vlastitom prošlošću“ (njem. Vergangenheitsbewältigung). Odmah po okončanju rata Saveznici su u Nürnbergu organizirali prvo od ukupno trinaest suđenja preživjelim glavnim krivcima za ratne zločine.

Na njemu je između ostalih suđeno zapovjedniku zrakoplovstva Hermannu Göringu, načelniku glavnog stožera Wehrmachta Wilhelmu Keitelu te Ernstu Kaltenbrunneru, tada najvišem preživjelom zapovjedniku SS-a. Ukupno 11 osoba je osuđeno na smrt, a ostali na višegodišnje kazne zatvora. Samo troje od ukupno 24 optuženih su oslobođeni. Nakon tog procesa uslijedilo je dvanaest drugih u kojima se potom sudilo najvišim nacističkim liječnicima, pravnicima, industrijalcima i državnim dužnosnicima. Na njima su izrečene još 24 smrtne kazne, te brojne kazne dugogodišnjeg ili doživotnog zatvora.

Postupak denacifikacije

Paralelno s tim sudskim postupcima pokrenut je i opći proces denacifikacije društva. Radilo se o politici četiri okupacijske sile na području Njemačke s ciljem oslobađanja društva, kulture, medija, industrije, pravosuđa i politike od utjecaja nacionalsocijalizma. Saveznici su Njemačku željeli ponovo osoviti na noge, sada kao jednu demokratsku i demilitariziranu državu. Ukupno je samo u tri zapadne okupacijske zone do kraja 1949. godine sudski postupak denacifikacije prošlo oko 2,5 milijuna Nijemaca, od čega je više od polovice označeno sljedbenicima (Mitläufer), a 35 posto ih je oslobođeno svih optužbi. Više od 800 ljudi je osuđeno na smrt. No početkom 1950ih godina, usporedo sa zaoštravanjem odnosa između Zapada i Sovjetskog Saveza te nastanka tzv. Hladnog rata, dolazi i do promjene odnosa prema nekadašnjim aktivnim suradnicima nacističkog režima. Sve više sljedbenika i manjih prijestupnika ponovo je uključivano u državne strukture i nastavljalo svoju raniju karijeru: od pravnika, državnih službenika i nastavnika, pa sve do političara ili umjetnika. A već sredinom 1951. je denacifikacija i službeno okončana donošenjem „Zakona o završetku procesa denacifikacije“.

 Sličan se proces odigrao i u sovjetskoj okupacijskoj zoni. I tamo je neposredno nakon rata došlo do sudskih postupaka protiv suradnika režima, pri čemu je u tom dijelu zemlje često i samo članstvo u Nacionalsocijalističkoj stranci NSDAP bio dovoljan razlog da se nekoga proglasi krivim i zatvori. Više od 150.000 ljudi je bilo internirano u logore, između 50 i 80 tisuća je tamo ostavilo svoje živote – najvećim dijelom uslijed teških zatvorskih uvjeta i bolesti. No i tu su se već nakon nekoliko godina počela tražiti pragmatična rješenja, pa je sve više ljudi rehabilitirano. Djelomice i zbog akutnog nedostatka radne snage su oni ponovo integrirani u društvo, ali uglavnom nisu mogli nastaviti svoje ranije karijere, pogotovo ne ako se radilo o rukovodećim funkcijama – one su bile rezervirane za novu elitu sačinjenu najvećim dijelom od članova Komunističke partije.

Politika pomirenja društva sa samim sobom

Dok je na istoku zemlje sredinom pedesetih prihvaćena ideološka konstrukcija po kojoj su tu na vlasti komunisti koji su po definiciji antifašisti, te da je obračun s nacistima pobjedom socijalizma definitivno obavljen, na zapadu je okončanje procesa opće i temeljne denacifikacije te aktivno sudjelovanje nekadašnjih suradnika i sljedbenika nacističkog režima u političkom i društvenom životu zemlje s vremenom doveo do osjećaja da tzv. „smeđa elita“ i dalje upravlja zemljom. Posebno među mladima je prevladavalo uvjerenje kako bivši sukrivci za ratne zločine i Holokaust i dalje nekažnjeno uživaju u svojim privilegijama.

Mada je sudskih postupaka protiv suradnika hitlerovog režima bilo i kasnije, čitavim nizom zakonskih odredbi i sudskih presuda tokom 1960ih godina je pravosudni progon bivših nacista uglavnom sveden na procesuiranje pojedinačnih slučajeva izričitih zločinaca, dok je raniji sustav bivao pošteđen. Tako u poslijeratnoj Zapadnoj Njemačkoj nikada niti jedan sudac iz vremena nacizma nije pravomoćno osuđen zbog zloupotrebe zakona – čak ni suci za koje je nedvojbeno utvrđeno da su u okviru tzv. narodnih sudova izricali čitav niz smrtnih presuda protivnicima hitlerovog režima. Samo članstvo u NSDAP-u u Zapadnoj Njemačkoj nikada ni nije bilo kažnjivo, a faktički ni članstvo u ozloglašenim Specijalnim postrojbama NSDAP-a (SS) nije bilo zapreka za nastavak karijere nakon rata, mada je ta organizacija na prvom nürnberškom procesu bila označena „zločinačkom organizacijom“. Prema nekim procjenama su tijekom 1950ih godina više od dvije trećine službenika njemačkog Saveznog kriminalističkog ureda bili bivši članovi SS-a!

Dvostruka mjerila?

Drugačije se međutim postupalo nakon pada komunističkog režima u istočnonjemačkom DDR-u te ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine. Istog 3. listopada, 1990., na dan kada je Njemačka Demokratska Republika (DDR) službeno pristupila Saveznoj Republici Njemačkoj (BRD), istočnonjemački pastor Joachim Gauck preuzeo je Ured povjerenika za dokumente bivše tajne policije Stasi – popularno nazvan Gauckov ured. Glavna zadaća je bilo sortiranje i davanje građanima na uvid njihovih dosjea s informacijama koje je prije toga desetljećima prikupljala istočnonjemačka tajna policija. Pritom se najvećim dijelom tu radilo o informacijama dobivenima špijuniranjem građana od strane njihovih prijatelja, susjeda ili kolega na poslu. Ti „amaterski špijuni“ su bili označavani kao „neslužbeni djelatnici“ (IM) Stasija i svaki je imao svoje kodno ime - tijekom četiri desetljeća aktivnosti tajne službe u arhivima ih je bilo zavedeno više od 600.000. Usprkos toj zaštiti identiteta najčešće se iz situacije koja je u dosjeu protokolirana moglo ustanoviti tko je policiji javljao što je na nekom rođendanu, izletu ili u pauzi na poslu kritički govoreno o državi i političkom rukovodstvu. Uz to je Gauckov ured i ciljano pokušavao otkriti identitet neslužbenih djelatnika, pogotovo kada se radilo o osobama zaposlenima u javnim službama odnosno o političarima.

Zakonski nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke ni članstvo u bivšoj istočnonjemačkoj komunističkoj partiji niti djelatnost kao IM Stasija nije samo po sebi proglašeno kažnjivo, ali to nikako ne znači da ona ostaju bez posljedica. Njemačka je ujedinjena priključenjem DDR-a zapadnom dijelu zemlje, čime su faktički preuzete ne samo ekonomske već i političke, društvene i ideološke vrijednosti Zapada. Odstranjivanje i službenih i neslužbenih djelatnika tajne policije iz javnih službi i ustanova se tumači kao „pitanje političke higijene“ i „poštovanja žrtava stasijevskog terora“. Opći je politički i društveni konsenzus, da „ljudi Stasija nemaju što tražiti u javnim službama“. Oni koji bivaju otkriveni se pritom ne zatvaraju, ali ih se šalje u mirovinu, premještaju se na slabije plaćena i manje važna radna mjesta ili im se onemogućuje napredak u poslu.

 Pritom se međutim pravi razlika s obzirom na poziciju. „Može biti prihvatljivo kada netko takav radi kao portir, ali nije prihvatljivo da te osobe imaju vodeće funkcije“, formulirao je svojevremeno socijaldemokratski političar i borac za ljudska prava Stephan Hilsberg. Slična se diferencijacija provodila i u školama: nekadašnji suradnici Stasija mogu biti nastavnici matematike ili strojarstva, ali ne i profesori političkog odgoja ili povijesti. Takvih primjera ima i u drugim javnim službama.

Provođenje „političke higijene“

Ukupno je dosada Uredu za Stasi dokumente postavljeno gotovo sedam milijuna zahtijeva za uvidom u dosjee, od toga oko tri milijuna privatnih osoba te više od 1,7 milijuna službenih zahtijeva za provjerom zaposlenih u javnim službama. Za sve zaposlenike na istoku Njemačke od razine srednjih upravljačkih funkcija naviše ta se provjera obavlja automatski – prema sadašnjim odredbama sve do kraja 2019. Koliko je dosada bivših suradnika Stasija u tim provjerama otkriveno i koliko ih je „očišćeno“, o tome točnih podataka nema.

Činjenica je međutim, da već i članstvo u nekadašnjoj komunističkoj partiji, a pogotovo aktivnost kao IM Stasija, predstavljaju društvenu stigmu. S izuzetkom Lijeve stranke, nastale na temeljima nekadašnje komunističke partije DDR-a, stasijevska prošlost uvijek znači i kraj bilo kakve političke karijere, a nisu rijetki ni primjeri sekretarica ili nižih referenata u komunalnim službama koji su bili otpuštani ili „sklonjeni na stranu“ zbog svoje prošlosti.