Biti u politici, a ne biti čelnik, pročelnik ili gradonačelnik znači i ne biti osobita faca. Premda stranaka ima kao kusih pasa, čelničkih je mjesta premalo. Ima li ta ambicija bitne veze s tim da sve više političara postaje gradonačelnicima?
Ili je to samo posljedica političarskog realizma, činjenice da gradova ipak ima više od stranaka? No unatoč tome, osim u Zagrebu, gradonačelnikom se ne postaje lako i tek tako. Kako je mučno njime postati, a teško ostati, ako nisi Milan Bandić, osvjedočili su se njegovi stranački kamaradi Picula i Vidović, a potom i, uskoro možda već bivši, sisački hadezeovac Pintarić.
Dok je Bandić pobožno zabrinut za kreposan život novinara ovih novina upozoravao da vodi računa kako je "bilo i većih muda od njegovih", sisački je gradonačelnik, pošto je mukom to postao, kratkotrajan muk prekinuo tepajući Đapiću "vi ste pravi". Zbog te laske čelniku HSP-a i pokude "ovi moji nisu za ništa", izrečenih pred uključenim mikrofonima, Pintarić bi uskoro mogao znati svoga boga.
Osim što je ispao tehnički neznajša, sisački je ultrakratki gradonačelnik pokazao i slabo poznavanje ontologije politike, tj. da se njezinim "zlatnim dečkom" može postati samo ako se znade i pravilna upotreba silogizma šutnja je zlato.Ono što njegovi stranački "zlatni dečki" mogu bez imalo muke učiniti Pintariću, svi SDP-ovi ne mogu učiniti Bandiću ni uza stotine muka.
A mnogi bi to rado i s užitkom učinili. No ne usude se, jer su shvatili da za njega ne vrijedi "tri loša ubiše Miloša". Bandić nije gradonačelnik Zagreba postao voljom SDP-a, niti bi to ostao da je po njoj. On je već dugo zapravo sam svoja stranka. Nekoć ga u stranci nisu voljeli, ali su ga podnosili, sada ga ne vole i ne podnose ali mu ništa ne mogu.
Svjestan da stranačka ilegala protiv Bandića nije uspjela, a da bi Bandićevo izopćenje iz SDP-ova vjerničkoga kruga bilo i gubitak vlasti u Zagrebu, Račan je SDP-ovim "luteranima" i hajkačima na Bandića ponudio kiselo grožđe, teze o reformaciji.Kako više nema negdašnje ateističke katedrale na Prisavlju, Račan nije poput Martina Luthera mogao na njezina vrata zakucati svoje teze pa ih je preko modernih općila proglasio novom stranačkom biblijom!
Bandić jest vjernik, no ne može se povjerovati da će postati sljedbenikom reformacije, da će i on vjerovati u Račanovu bibliju, niti da Račan može biti novi Luther. Jasno, ne samo zato što Račan više fizički sliči Lenjinu nego vođi reformacije. Kao pravovjernik, Bandić ima dovoljno crkvene potpore. U Zagrebu koji je "furt" brundao "kaj ti Hercegovci" Bandić je zapravo kaštiga za tu purgersku nesnošljivost.
A kako je već odavno postao gradski svetac, grešnici mu mogu doći jedino okajati svoje protuhercegovačke grijehe, koje im on kao politički pragmatik obično velikodušno i otpusti. Na koncu bi i Račan mogao doći zanijekati svoje "luteranstvo". Uz besmrtnost Bandića još jedino Đurđa Adlešić i Đapić mogu biti mirni u svojim uredima, Jer, osim što su gradonačelnici, oni su i stranački čelnici. Ono što može lako snaći kratkotrajna sisačkoga gradonačelnika Pintarića, a ne može svetolikog Bandića, teško može spomenuto dvoje.
Uz Bandića te drugog kratkovječnog sisačkoga gradonačelnika Vidovića Đ. Adlešić, Đapić i Čehok shvatili su da je nekadašnji saborski uzvik osebujna i neobuzdana Šime Đodana kako je "iznad Sabora jedino Bog" samo zabluda i tlapnja. Oni su shvatili da su od toga đodanovskog boga mnogo moćniji lokalni bogovi. Od tada počinje hrvatski politički politeizam. Višeboštvo je dobilo ne samo na političkoj cijeni, pa bi i radi toga moglo postati političarskom novom vjerom.