Točno je 500 godina otkad je Martin Luther podijelio Crkvu

“Kada je naš gospodar Isus Krist rekao pokaj se, htio je da cijeli život vjernika bude protkan pokajanjem.” Prva je to od devedeset i pet teza koje je svećenik Martin Luther upravo na današnji dan prije petsto godina, 31. listopada 1517., zakucao na vrata crkve u Wittenbergu i pokrenuo stvaranje Protestantske crkve.

Razjedinjeni tabori

Martin Luther, frustriran učestalom praksom otkupa grijeha novcem koje je u to vrijeme provodila Katolička crkva, proučavao je i tumačio Bibliju, došavši do spoznaje kako je grešnik koji vjeruje u Boga svemogućega ispravan u njegovim očima svojim vjerovanjima, a ne novcem i dobročinstvima. Ujedno, smatrao je kako vjernici mogu doprijeti do Boga molitvom, bez posredovanja Crkve ili svećenika, što je bila radikalna ideja koja se kosila sa stavom Katoličke crkve. Luther je zahtijevao da Crkva bude jednostavna, da bogoslužje treba približiti čovjeku i održavati ga na materinskom jeziku. Vjerovao je da vjerniku ne treba posrednik do Boga, niti treba štovati svece i relikvije. Ipak, osnova većine njegovih kritika odnosila se na tadašnje pravilo otkupljenja grijeha kojim su bogati novcem mogli kupiti oprost za svoje grijehe, grijehe svojih bližnjih, pa čak i za grijehe koje će tek u budućnosti počiniti.

U samo nekoliko godina Lutherova se doktrina, koja je vjernicima omogućavala prilično velike slobode, proširila dobrim dijelom Europe. No nije pokrenuta samo religijsko-teološka reformacija već je i stvorena politička situacija koja je još za Lutherova života dovela do stvaranja iznimno razjedinjenih tabora na području Europe.

Martin Luther u svojim propovijedima i govorima nije ni najmanje štedio papu kojemu je upućivao najgore uvrede. “Kurviš nad kurvišima” i “glavni crkveni kradljivac i lopov”, bio je samo dio njegova repertoara kada je govorio o poglavaru Katoličke crkve. Ujedno, mrzio je i Židove, kao i turske muslimane koji su u to vrijeme nadirali prema Beču.

Samo nekoliko godina nakon objave svojih teza ekskomuniciran je i proglašen otpadnikom, no uskoro ga je oteo i odveo u sigurnost saski kralj Fridrik III. Smjestio ga je u dvorac Wartburg gdje je, u sljedećih godinu dana, Luther preveo Novi zavjet sa starogrčkog na njemački, ali i odakle je širio svoj teološki nauk.

U sljedećih deset godina luteransku reformaciju odnosno protestantizam prihvaća i švedski kralj Gustav Vasa učinivši ga službenom religijom cijele zemlje. Protestantizam se širi diljem Njemačke, Danske, Norveške, ali i na prekomorske, novootkrivene zemlje... Zbog svojeg vrlo širokog shvaćanja religije, tijekom desetljeća počeo se širiti na cijeli niz denominacija. Danas je protestantizam izuzetno jak ne samo na sjeveru Europe već i u SAD-u, te zemljama Južne Amerike, Afrike i Australije, gdje su ga širili misionari.

Papa pozvao na pomirenje

Danas je protestanata oko 900 milijuna, a podijeljeni su na tisuće denominacija koje imaju drukčija pravila i poimanje vjere. Nekoliko je ključnih elemenata po kojima se protestantizam razlikuje od katoličkog kršćanstva. Prije svega, protestanti ne priznaju papu kao vrhovnog poglavara Crkve, a od protestantskih se vjernika očekuje da sami proučavaju Bibliju, da se mole i druže s drugim vjernicima tijekom nedjelje. Uz to, protestanti drže da ne postoji čistilište kao mjesto pročišćenja, već u raj idu svi oni koji vjeruju u Isusa Spasitelja, bez obzira na to kakva djela činili tijekom svog života.

Iako su u posljednjih pola tisućljeća Katolička i Protestantska crkva bile na suprotnim stranama, sve su češći pozivi za pomirenjem i suradnjom. Korak pomirenja koji je prije godinu dana ponudio papa Franjo povijesni je čin i vjerojatna prekretnica u dosadašnjim odnosima i samom ekumenizmu.

– Zajedno možemo popraviti povijest, odmaknuti se od prošlih sukoba i podjela. Mi smo dvije grane iste loze – poručio je papa Franjo, pozivajući na pomirenje katolika i protestanata.