Ma kakva kriza! Pa u Hrvatskoj gladuje samo četiri posto djece

U Hrvatskoj samo tisuću djece svakoga dana pojede jedan obrok, i to onaj školski, a tek četiri posto najmlađih je neishranjeno. Tako im i treba kad im roditelji nisu uspješni, a ni oni sami nisu se pobrinuli da si nađu posao. Dakle, nema drame, te su brojke, kao i sve druge, statistika što će prohujati ispred očiju da bi površnošću u zaborav odagnala tisuću drama koje uplašenih pogleda čekaju novi dan. I onda kažu da je kapitalizam efikasan.

Toliko se trudio svih ovih godina raditi na gladi pa ispada da su ljudi otporniji nego što se mislilo pa uspijevaju pronaći neke skrivene zalihe i neka tajna egzistencijalna oružja da svoje obitelji drže nosovima iznad uzburkane površine. Nekako se diše, ali sve teže, isprekidanije, grozničavije. Zbog toga možemo očekivati nove udare na ono što zovemo socijalni minimum, crvenu krpu pred očima pohotnih monstruma. Ovih su vam dana već vjerojatno stigli računi za vodu s iznosima kao da doma imate olimpijski bazen. Tu su računi za struju, plin, o benzinima se više i ne razgovara. Sustavnim presingom naviknuti smo na poskupljenja i nitko ne postavlja pitanja mora li sve to ići baš tako, nitko neće primijetiti da su svi ti energenti koje nam bezobrazno prodaju zapravo besplatni.

Kako nam uspijevaju prodati vodu, plin, naftu? Otkad je to postalo samo po sebi razumljivo? Djeca o tom pojma nemaju niti moraju znati. Ono što svakoga dana na svojim malenim leđima osjećaju jest “svijet gladi usred svijeta obilja”, paralelno supostojanje krajnosti, nepravda koja se valja preko njih i zbog koje će im odrastanja biti nepopravljivo traumatizirana. S jedne strane pretvaranje čovjeka u konzumenta, s druge strane neprekidno smanjivanje mogućnosti za kupnju. Kako grandiozan koncept. Uvjerenje da vrijedimo onoliko koliko imamo, a ne onoliko koliko jesmo, prihvaćeno je pa se na siromaštvo gleda s podsmijehom. Biti siromašan danas znači biti neuspješan. Kurvinska finta opkolila nas je i progutala i svi smo postali krivolovci uspjeha. Već se dulje vrijeme grčevito borim s vlastitom definicijom solidarnosti i što bi ona trebala biti prema onima potlačenima. Muči me i pitanje potlačenosti.

Najiskrenije, bez obzira na to koliko bešćutno zvučalo, ne znam trebam li uopće osjećati išta prema takvima, ne znam zaslužuju li to. Jesam li i sam među njima? Čekam li pokunjeno u redu? Solidariziram li se sam sa sobom? Nekada je kod onih koji su osiromašivali ostajalo ponosa. Možda su im uzeli materijalno, ali nisu dopustili da im posve i svima oduzmu dostojanstvo. Danas se u siromaštvo odlazi skrušeno, šutke, čini mi se svojevoljno, pa kako onda suosjećati s onima koji pristaju bez obraza potpisivati predaju. Koje se njihove interese može zastupati, što su uopće njihovi interesi, znači li biti solidaran s njima slijediti njihov model utapanja, znači li upozoravati ih da ne pristanu na ovakvu društvenu odmazdu, narušavati idiličnu insuficijentnost mozga i jaja. S druge strane, deklasirani suludim alibijima, koji ih guraju u bijedu, mislim si, i ne ostaje im previše slobode u upravljanju svojim životima. Premda osiromašena masa još uvijek može biti subjekt, itekako gladan i gadan, ako se motivira vlastitom kurčevitošću, ali osiromašena i neponosna pretvara se u puding koji se modelira i leluja podatno i pokorno kad god netko zatrese posudu u koju su ga ulili.

Pitanje svih društvenih pitanja u ovom trenutku jest – kako pomoći onima koji pomoć ne žele. Veličina socijalnih indiskrecija kod nas je tolika da je kristalno nejasno koji nas to mehanizmi još drže na okupu. Postajemo ravnodušni na bijedu, tješeći se da je to nužna posljedica koncepta u kojem je normalno da neki izgube u natjecateljskom sustavu, okrećemo glavu od toga da u takvom natjecanju nema ama baš nikakvih pravila, da je to golo razbojstvo za koje ti “neuspješni” jednostavno nemaju želudac. Ono što je nekad bilo moralno dno, u ovom su vremenu vrline. Sada se slave jer čovjek budućnosti “puno lakše izlazi nakraj s nečistom savjesti nego s lošim glasom”.

Ravnodušje potlačenih danas je iritantno, dudekovsko “je, a kaj znači”, tupavo i argumentirano samouvjeravanjem da se tu ništa ne može. I nije problem što ljudi ne prosvjeduju po ulicama, nego je problem što su se pomirili sa sobom, sa svojom bezvoljnom nemoći. Možda sebe i mogu u to uvjeriti, možda si mogu odgristi posljednji prst hrabrosti, ali kako djetetu svakog jutra objasniti da nema što jesti, da je to tako i da se neće promijeniti. Gubim suosjećanje prema takvima, napušta me solidarnost, plašim se da postajem svoj suvremenik. Uostalom zašto ne, u Hrvatskoj ionako gladuje samo četiri posto djece.