Subota 13. kolovoza
Sinoćno sučeljavanje Milanovića i Plenkovića na HTV-u pokazalo je da su velika očekivanja predsjednika SDP-a bila promašena, jer ništa nije dobio. Plenković je i te kako dobio jer je doživljen kao superiorni predsjednik stranke koja se u nekoliko tjedana pod njegovim vodstvom gotovo preporodila.
Ipak, još nema otrova i bezobraštine kao Milanović, ali mu nedostaje i hrabrosti, a možda i informacija. Zašto, na primjer, nije pripremio katastrofalne brojčane podatke iz vremena Milanovićeve vlasti? Zašto, kada je spomenuta pravomoćna optužnica protiv Kalmete, nije jače naglasio da je Milanović na lokalnim izborima podupro dvojicu kandidata s pravomoćnim presudama, Vlahušića i Sabu (spomenuo je samo Sabu i Marinu Lovrić-Merzel, i to gotovo nečujno).
Zašto mu nije spomenuo brata koji je, po svjedočenju S. Linića, V. Lemić i M. Holy, pod premijerovom zaštitom prijetio i ucjenjivao u Ministarstvu financija i Hrvatskom državnom arhivu? Zašto mu nije citirao lijeve novinare koji su pisali da je Ranko Ostojić po njegovu nalogu pokrenuo uhićenje Milana Bandića?
Zašto mu na laž da je Josip Perković bio među osnivačima HDZ-a, osim što ju je opovrgnuo, nije odgovorio da je osnivač SDP-a Račan kao visoki partijski dužnosnik bio Perkoviću nalogodavac, po čemu je još veći zločinac. Netko bi ipak Plenkovića trebao “trenirati”.
Nedjelja 14. kolovoza
Matura i Vrljika rijeke kojima teče besmrtnost
Trenutačno sam u rodnom selu Zmijavcima, u imotskom kraju, gdje sam s vršnjacima proslavio 50. obljetnicu mature. Bilo nas je oko 30 od oko sto iz sva četiri četvrta razreda gimnazije. Neki su umrli, ali ima puno više živih.
Još želimo teći kao što teče vječna, prekrasna, božanski bistra rijeka Vrljika uz koju smo se našli. Kao ta rijeka, i mi imamo svoju vječnost, koju dijelimo s prijateljima koji su se preselili u nebesku vječnost, s prijateljima koji s nama dijele ovu proslavu.
Tako vrijeme i smrt protječu mimo nas, a mi, i živi i odseljeni, trajemo baš kao i onaj duh učeničkog zajedništva koji nas je vječno povezao. Prošlo je 50 godina, cijelo vremensko prostranstvo u kojem su se nastanili naše supruge i muževi, djeca, unuci i praunuci koji su potomci naše mature.
Nijedan događaj nije za naš život tako važan kao matura, iz nje niče, raste, razlistava se i cvjeta stablo naše budućnosti. Mi smo se uz Vrljiku vratili njegovu korijenju iz kojeg iznova raste osjećaj besmrtnosti bez koje bi život bio besmislen.
Ponedjeljak 15. kolovoza
Gdje su u socijalizmu bili moć i pendrek, bili su i Srbi
Milorad Pupovac vrisnuo je na izjavu ministra Orepića kako poslije brisanja lažnih prebivališta u Vukovaru neće biti 30 posto srpske manjine pa neće biti ni uporišta za ćirilične natpise: Naravno, i poslije te vriske Orepić je ostao pri svome stajalištu.
Pupovac baštini “prirodnu” naviku na povlastice Srba iz socijalističke Hrvatske u kojoj ih je na rukovodećim mjestima, u politici, u vojsci, miliciji, Udbi... svuda gdje su moć i pendrek, bilo u mnogo većem postotku nego što im je bio postotak u broju stanovnika.
Iz komunizma je naslijedio i naviku izmišljanja hrvatskih zločina, pa je u vrijeme rata izjavio kako je u katoličkim crkvama u Hrvatskoj prekršteno 11.000 srpske djece, za što je kao ratni huškač i ratni zločinac mogao biti osuđen na dugogodišnji zatvor, ali ga je, kako je poslije pisao ljevičarski Jutarnji list, “spasio Franjo Tuđman koji je procijenio kako bi proces bio politički kontraproduktivan”. Ćirilica kao Pupovčeva laž o prekrštavanju jučer, ćirilica kao laž o broju Srba u Vukovaru danas.
Utorak 16. kolovoza
Misle li o Jugoslaviji isto Martin i Sandra Perković
Otac našeg srebrnog veslača, hrvatski branitelj Boris Martin, sjeća se rata u Vukovaru: “Dogodi se – netko dogovori neko primirje pa kreneš iz jednog dijela grada prema drugom do kuće i strepiš, u istom podrumu su i mama i tata i supruga Dubravka s djecom, nemoguće je da ih od toliko granata ne pogodi, samo strepiš hoće li supruga reći da nemaš više jednog ili dvojicu ili da više nemaš oca”.
Na sreću, nikoga iz obitelji granata nije pogodila. Otac kaže da sa sinovima o ratu nikad nije razgovarao, ali bi ako požele. Bilo bi dobro da ga čuje i Sandra Perković, koja je u Riju u izjavi za beogradske “Novosti” zažalila što se bivša država raspala jer “imali bismo više medalja od Nijemaca, Rusa...” te istaknula kako se druži s “Jugoslavenima”, pa i sa Srbima.
Naravno, ljudski je družiti se, ali pri olakom žaljenju za bivšom državom i pri tom druženju velika zlatna sportašica, kojoj na natjecanjima ne nedostaje patriotizma, trebala bi imati na umu da su preci njezinih olimpijskih prijateljica i prijatelja razorili Vukovar, razarali Hrvatsku, skrivili smrt 15.000 Hrvata, stotine ih tisuća protjerali, a njezina kolegu iz hrvatskog olimpijskog tima Damira Martina odveli u srbijanski logor.
Srijeda 17. kolovoza
Račan ga uljudio, Milanović SDP-u vratio petokraku
Ni izdaleka toliko reakcija nisu izazvali antifašistički grafiti i zvijezda petokraka na zidu Sisačke nadbiskupije kao ustašovanje marginalaca na nedavnoj proslavi obljetnice Oluje u Kninu. Premda je pod petokrakom napravljeno više zločina nego pod svim drugim totalitarnim simbolima, premda je pod njom izvršena krvava agresija na Hrvatsku, nikad se protiv onih koji je nose na okupljanjima u Kumrovcu, Srbu i drugdje nije povela istraga ili pokrenuo postupak.
U blagdanskoj propovijedi poslije koje su uslijedili grafiti i petokraka, biskup Košić pozvao je da se na izborima ne daje glas onima koji su u Saboru glasovali za lex Perković. Tim zakonom Zoran Milanović je više nego itko drugi u samostalnoj Hrvatskoj reafirmirao najstrašnije zločine počinjene pod petokrakom. To ne bi učinio ni negdašnji boljševik Račan niti je njega ikad u izbornoj noći dočekala omladina SDP-a kao Zorana Milanovića 2007. godine pjevajući zločinačke partizanske pjesme.
Račan je bio donekle deboljševizirao, uljudio SDP, Milanović mu je vratio najzloćudnija obilježja i spremnost da ponovi zla komunista koje je naslijedio.
Četvrtak 18. kolovoza
Srbija ista od Načertanija do ratova iz 90-ih
Srbiji su sve jača nastojanja, sada i u političkom vrhu, za rehabilitacijom Slobodana Miloševića, o čemu uvelike pišu i hrvatski mediji. Srbijanski ministar vanjskih poslova, Miloševićev nasljednik na čelu Socijalističke partije, kao i drugi, poziva se na nepravomoćnu presudu Radovanu Karadžiću, u kojoj se ne spominje “udruženi zločinački pothvat” srpskih lidera u Srbiji i BiH.
Nikakav zločin nisu počinili ni Milošević, ni Srbija, ni Jugoslavija, zaključuje Dačić. Novosadski povjesničar Milivoj Bešlin kaže kako je ta rehabilitacija počela nakon njegova uhićenja i izručenja Haagu, kad su svi Miloševićevi kadrovi ostali u sigurnosnim strukturama i kad je imao svesrdnu podršku građana.
Povijest Miloševićeve rehabilitacije mogla bi se protegnuti dalje u prošlost – na oduzimanje autonomije uz smjenu vlasti u pokrajinama i Crnoj Gori, na masovne mitinge s kraja osamdesetih, na ratove započete devedesetih, zatim na dvije velikosrpske Jugoslavije pa sve do Garašaninova Načertanija. Praktički, ni srpskim elitama ni sadašnjoj vlasti u Srbiji Miloševićeva rehabilitacija nije ni potrebna, one nasljeđuju miloševićevski duh i naume stare više od stoljeća i pol.
Petak 19. kolovoza
‘Tko o čemu...’ početak političke biografije HNS-a
Pisalo se da je predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak bivšoj ženi i bivšoj firmi kao ministar gospodarstva omogućio poslove s HEP-om vrijedne 150 milijuna kuna, da je smjenjivao članove vodstva u toj tvrtki zato što po njegovu diktatu nisu htjeli graditi neisplativu elektranu na plin u rodnom mu Osijeku, da je u imovinskoj kartici zatajio desetke četvornih metara luksuznog stana itd.
Njegova bivša predsjednica V. Pusić bila je više puta u sukobu interesa, a cio niz visokih dužnosnika HNS-a, počevši od glavnog tajnika Ferenčaka, ima pravomoćne i nepravomoćne presude za kriminal. Unatoč tome, predsjednik stranke koja je nedosezivi rekorder po kriminalu i aferama na početku predizborne kampanje izjavljuje: “Tko o čemu, lopov o poštenju, tko o čemu, HDZ o povjerenju” i zatim: “Milan Bandić je dokazano sposoban, samo što pravosudni organi to još moraju dokazati”.
U njegovoj su stranci pravosudni organi dokazali sposobnost za krađe i korupciju, pa se može reći da su riječi “Tko o čemu...” jako, jako “autobiografske”.
>> Zlatni, srebrni i brončani, odbijte svaku čestitku političara i ne idete na primanja