Ma kakve žice i ograde, pa kada biti čovjek ako ne onda kad ljudi bježe iz svog doma

Pratiti, služiti, zagovarati prava i potrebe izbjeglica, migranata i tražitelja azila... misija je Isusovačke službe za izbjeglice za koju živi i njezin član Šimo Marinović, bogoslov iz hrvatske provincije Družbe Isusove. Ovaj 26-godišnji Zagrepčanin ovih se dana nakratko vratio iz Rima, gdje zadnje dvije godine svjedoči izbjegličkom valu koji se preko Sredozemnog mora prelijeva u Italiju.

:: Kako su izgledali vaši prvi susreti s izbjeglicama?

Volontirati sam počeo 2011. radeći s azilantima u Kutini i zagrebačkim Dugavama, a tijekom toga vremena počeo sam gledati i Krista kao stranca u punoj svojoj ljepoti. Odlukom mog provincijala, 2013. otišao sam u “Centro Astalli”, rimsko središte Isusovačke službe za izbjeglice. Stigao sam bez znanja ijedne riječi talijanskog pa sam prva dva mjeseca svako jutro pohađao tečaj, dok sam popodne pokušavao shvatiti kako funkcionira centar. U prvo vrijeme radio sam u menzi, odnosno u podrumu naše zajednice koji smo prenamijenili u pučku kuhinju za izbjeglice. Bila su to teška dva mjeseca jer sam bio bez ikoga svoga, ali ubrzo sve se promijenilo. Kroz menzu su prošle tisuće ljudi, mahom iz Afrike, koji su nakon prelaska Mediterana i dolaska u Rim živjeli na ulici. Ja sam sa subraćom bio zadužen za njihov prijem, objed, higijenu, odjeću. Sporazumijevali smo se na sve načine, rukama i nogama.

::Zasigurno je bezbroj potresnih prizora koji su vam se urezali u pamćenje.

Nikad neću zaboraviti obitelj s petero djece, ono što se kaže, od uha do uha. Sjećam se te djece koja su veselo trčkarala ne shvaćajući koliku bol i patnju osjećaju njihovi roditelji u trenutku kada žele zatražiti azil. Zakasnili su podnijeti zahtjev, ne znajući da naš odvjetnik u jednome danu može primiti samo deset ljudi. Odmah sam otišao kod ravnatelja i rekao mu da moramo nešto napraviti i da ti ljudi moraju imati krov nad glavom, ali odmah jer ne bih volio da ijedno dijete provede noć na ulici. Neki od njih bili su premali da bi se jednog dana toga sjećali, ali ja to ipak ne bih dopustio. Inzistirao sam sve dok ravnatelj nije odobrio da ih ja vodim, pa sam otišao odvjetniku i rekao: ovi su vam prvi, pa sam otišao liječniku i rekao: ovi su vam prvi. Tu večer prespavali su u Help centru u Terminiju, što nije velika stvar, ali su dali i otiske prstiju u migracijskom uredu i policiji i već sutradan smješteni su u jednu od naših kuća. Tri mjeseca kasnije, majku te djece vidio sam na koncertu u čast papi Franji u našoj crkvi i tada mi se radosno smijala.

Odmalena s PTSP-om

:: Jeste li sretali izbjeglice koji nepoznatom zemljom tumaraju sami?

Sreo sam mnogo Kurda, pa i tog 22-godišnjaka, koji mi je rekao da cijeli život u Iraku nikad nije imao mira. Uvijek je bilo pucnjave i sve te borbe ostavile su na njemu veliki ožiljak pa je postao osjetljiv, napet i u stalnom borbenom stavu. Tom mladiću su ubili oca zbog neke sitnice, pa prijetili i njemu jer je Kurd, a u Iraku mu nitko nije mogao jamčiti policijsku zaštitu pa je morao bježati. Tako je dospio u Rim, bez ikoga i ičega, ali u toj stalnoj napetosti. To je zapravo PTSP od malih nogu.

:: Kakav osjećaj u vama izazivaju bodljikave žice i suzavac kojim neke europske zemlje dočekuju izbjeglice?

Vrlo je teško kad gledam te situacije jer osjećam tu našu sebičnost. Nevjerojatno je koliko čovjek može biti zao prema drugome. Ograditi čovjeka i dati mu manje značenje zato što si ti Englez, Mađar ili Nijemac, “uzvišeni” čovjek koji se usudi drugome zapriječiti put? Gdje si ti onda čovjek ako nisi u odnosu prema drugom čovjeku? Moglo se čuti ovih dana zašto bogate muslimanske zemlje ne pomažu njihove izbjeglice. Mnogi, naime, ne znaju da 86 posto izbjeglica zbrinjavaju zemlje u razvoju, zemlje Trećeg svijeta, a samo 14 posto njih bježi prema zapadnim zemljama. A onaj tko ide pješice balkanskom rutom i prijeđe četiri-pet tisuća kilometara... ne ide bez razloga. Čovjek danas ne prijeđe ni petsto metara bez nekog razloga. A tek oni koji grabe prema Italiji! Osoba koja prijeđe pustinju uz toliko muke i dođe do mora pa nastavi preko mora po cijenu života, ta osoba ima dobar razlog za to. Postoje ljudi koji će reći da neće primiti tog čovjeka jer je crn, jer je musliman ili štogod, pa istodobno otići na godišnji odmor, sjesti pod palmu i uživati u tom istom moru gdje plutaju stotine mrtvih ljudi. Koliko ti treba biti srce? Ja u to more više ne bih nikada zagazio, ali to je naša realnost na koju smo poprilično oglušili.

Zahvalnost se ne mjeri

::Koliko je vašoj životnoj misiji da se posvetite izbjeglicama pomoglo što ste i sami kao dijete izbjegli iz ratom zahvaćene BiH?

Iz Novog Šehera u okolici Žepča moja je obitelj otišla 1992. i tako sam sa samo tri godine stigao u Zagreb. Bio sam premalen i nesvjestan statusa izbjeglice, ali zbog svega što su moji roditelji proživjeli osjećam silnu sentimentalnost prema tim ljudima. Znam da je to teška kalvarija, moji su u Hrvatsku došli samo s vrećicama. Mi smo velika obitelj koja je, zahvaljujući djedu koji je desetljećima radio u Njemačkoj, dosta brzo kupila kuću blizu Sesveta u kojoj je živjelo nas čak 27-ero.

:: Što za vas znači pomoći drugome?

Osjećaj je poseban jer svaki put kada vidim da se poštuje dostojanstvo drugoga, da je dostojanstvo čovjeka obranjeno jer nije ponižen, raste i moje dostojanstvo kao čovjeka. Rastem kao čovjek jer sam ispunjen, imam mir i znam da sam dobro postupio.

:: Kako bi se Hrvatska trebala ponijeti prema izbjeglicama?

Kao prema čovjeku. Ako mi u našoj zemlji obranimo dostojanstvo čovjeka, vjerujmo da će i drugi obraniti naše dostojanstvo. Mi smo ne tako davno imali tešku situaciju, naši su ljudi odlazili pa i danas odlaze, poput moga brata koji upravo ide u Njemačku. Siguran sam da će svakome Nijemcu koji će ga saslušati ili barem pozdraviti uvijek biti zahvalan. Ta zahvalnost ne treba biti mjerena novcem, ta zahvalnost je ljudska. Prelijepa je stvar i što je Hrvatska poslala svoj brod “Andrija Mohorovičić” na Sredozemno more, pa da i mi konačno iskoristimo “oružje” da bismo činili dobro.

>> Izbjegličke rute i dalje mimo Hrvatske