KRAJ ŽUTIH PRSLUKA?

Macron je popustio, ali ne zna se hoće li i prosvjednici

Foto: Reuters/PIXSELL
Macron je popustio, ali ne zna se hoće li i prosvjednici
05.12.2018.
u 07:00
"Mogli su odjenuti i crne ili crvene: politička boja u njihovu slučaju nije važna"
Pogledaj originalni članak

Francuski premijer Édouard Philippe objavio je da vlada uvodi moratorij na porez na gorivo koji je bio okidač velikim prosvjedima protiv vlasti posljednjih tjedana. Francuska vlada povlači se s bojnoga polja, zamrzava na šest mjeseci mjere koje su generirale nezapamćene nerede u zemlji i poziva prosvjednike na dijalog; umjesto antibiotika u obliku izvanrednoga stanja, Emmanuel Macron se odlučio za obične aspirine i hladne obloge ne bi li prekinuo groznicu.

Nije sigurno da će se i prosvjednici povući sa svojih barikada i prepustiti vlastima da izvlače dividende iz vlastitoga krivog ulaganja.

Ozbiljnije od akcija sindikata 

Dio “žutih prsluka” već je objavio da se neće presvlačiti, da će nastaviti akcije sve dok ne dobiju više; ono što je za Vladu i previše – javno priznanje da se ogriješila o “glas naroda”, za radikalniji dio prosvjednika je premalo. Htjeli bi Macronovu “glavu”, što sasvim odudara od duha Pete republike.

Pod pritiskom, predsjednici su mijenjali svoje vlade; nisu davali ostavke. Najviše što je mogao, ili morao, učiniti neiskusni Macron jest da odgodi posjet Srbiji: to dođe kao vanjsko priznanje izvanrednog stanja u zemlji, koje će njegove vlasti pokušati vratiti u prvotno stanje.

Dok su njegove reforme osporavali sindikati, francuski predsjednik nije morao biti zabrinut: sindikalni je pokret usitnjen, istrošen u tolikim borbama protiv vjetrenjača.

“Žuti prsluci” pojavili su se kao sasvim nov moderni oblik osporavanja, oduzme li se vandalizam, koji se može okrenuti protiv njih. Njihova je akcija, i marketinški i politički, bila jako uočljiva: vizualno i sadržajno u nekoliko tjedana nametnuli su se kao partner, a onda i protivnik vlastima; to što su prešli u nasilje, ili ga nisu mogli obuzdati, moglo bi im se osvetiti, pogotovo nakon napada na neke nacionalne institucije koje ni rabijatniji osporavatelji nisu devastirali.

Ako je samo taktički potez, povlačenje Vlade na početne položaje, dok ne provjeri žele li građani skuplje gorivo i struju (!), moglo bi se protumačiti pobjedom prosvjednika; može ona završiti Pirovom pobjedom ako “žuti” prsluci” ne budu znali što će s njome. Dio je zaluđen uspjesima i prijeti vlastitim aktivistima koji bi pregovarali s Vladom!

Prosvjedi su lakše prešli u nasilje nego što će nasilje moći biti vratiti u prosvjede. Uskoro bi se moglo vidjeti je li to poraz Emmanuela Macrona: šef države želi dokazati da vlada zemljom, da situacija nije izmaknula njegovoj kontroli. Iako nudi ruku primirja, a onda i pomirenja, prosvjednicima, pravosudnom batinom on istodobno udara po razbijačima: za pljačku, palež i drugo nasilje prvog radnog dana 70 je nasilnika izvedeno pred sud, a 18 brzopotezno upućeno na izdržavanje zatvorske kazne, najviše od tri mjeseca.

Iz prosječnog profila razbijača – mladi, nezaposleni ili privremeno zaposleni, neškolovani, više iz provincije nego iz Pariza, obučeni za nasilje i opskrbljeni alatima za nasilno djelovanje, zaključuje se da su se oni samo maskirali u “žute prsluke”; mogli su odjenuti i crne ili crvene: politička boja u njihovu slučaju nije važna.

Vlada nije ni imala izbora

Šahovski rečeno, partija je prekinuta u boljoj poziciji za izazivače; njima je Vlada vratila privremeno ono što im je htjela trajno uzeti. Objektivno, nije ni imala izbora, osim da i ona nepopustljivošću ne postane suodgovorna za nerede u zemlji.

Ostaje pitanje je li “žutim prslucima” to dosta ili će se masovnije svrstati iza svoga radikalnog krila koje ne priznaje ni Macronovu vlast ni njegov legitimitet. U tom slučaju, nikakvo primirje ne može stupiti na snagu poslije žestoke borbe koja dijeli naciju.

Za francuskog su predsjednika najopasniji oni koji se ne izjašnjavaju: u okolnostima kibernetičkog rata nije ni lako ustanoviti na kojoj su strani svijeta, ili u kome dijelu Francuske, skrojeni “žuti prsluci”. Ako je dosad sumnjao, dobio je jake dokaze da se u nastavku karijere mora više čuvati od – prijatelja.

U očekivanju novih iskušenja, Emmanuel Macron pokušava zadovoljiti kriterije razumnosti u politici, kako ih je definirao Mark Twain: “Razuman čovjek prilagođava se svijetu; nerazuman uporno pokušava prilagoditi svijet sebi samome.” Ako s nasiljem nije isteklo vrijeme razumu.

VIDEO: Marš za životinje

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 6

Avatar Mi sami
Mi sami
09:35 05.12.2018.

Stari udbas galic opet glumi novinara.

LU
Lujo123
07:22 05.12.2018.

marcon i merkel su shizofreničari i to ih nemre "popustiti"! Nisam znal kak posljedice pedofilskog zlostavljanja mogu biti tak pogubne!

OB
ObrenM
07:24 05.12.2018.

Politicari ne razumiju glas naroda,ali uz svu zastitu policije razumiju glas sile.100%-ucinkovito.Mozemo li se i mi sloziti?