Macron protiv Kurza – tko bi mogao preuzeti ulogu Merkel

Dok Angela Merkel polako silazi s političkog trona, doduše zasad samo s onog na čelu svoje stranke CDU i s namjerom da ostane na mjestu kancelarke do kraja mandata 2021., u vladinim i predsjedničkim palačama u vjerojatno svakom glavnom gradu Europe kao da se čuje isto pitanje: što to znači za Europsku uniju?

Odmah su se počeli javljati kandidati koju žele naslijediti Merkel u CDU-u, ali tko će je naslijediti u Europi? Tko će, ako itko, preuzeti taj tron s kojega je “kraljica Europe”, titula koja je kancelarki Merkel prišivena u polušali, davala ton praktički svakoj bitnijoj europskoj politici ili inicijativi?

EU mu uvijek u fokusu

Mogao bi to biti francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji vjerojatno ima najveću ambiciju od svih 28 članova Europskog vijeća, tijela sastavljenog od šefova država ili vlada država članica EU. On je, uostalom, izabran da vodi Francusku na temelju snažno proeuropske politike. On je, u noći izborne pobjede, izašao na pozornicu pred Louvreom uz glazbenu podlogu koja je prvo svirala Odu radosti kao himnu Europske unije, a tek onda Marseljezu.

U nešto više od godinu dana svog mandata Macron nikad nije gubio iz fokusa svoju želju da reformira Europsku uniju, ne samo Francusku. Iznosio je vrle nove ideje o EU, no bio je osuđen na čekanje: znajući da ne može reformirati EU bez njemačke kancelarke, prvo je čekao da Merkel odradi izbore i bude ponovno izabrana, pa je čekao neobično dugo da Merkel fomira vladajuću koaliciju, pa se pokazalo da ta koalicija nije toliko snažna i zainteresirana za udruživanje s Macronovom vizijom Europe, a sada je Macron, stalno nešto čekajući, dočekao da Merkel najavi svoj odlazak.

Sad Macronu ostaje čekati da vidi kako će uopće stvari u Njemačkoj funkcionirati s novim predsjednikom ili predsjednicom CDU-a: hoće li se ta osoba slagati s kancelarkom ili neće, i hoće li slijedom toga kancelarka Merkel vladati do kraja mandata ili neće. To je, uostalom, pitanje čiji rasplet čeka vidjeti cijela Europa, ne samo Macron.

Ali, iako Macron nesumnjivo ima ambicije nametnuti se kao najsnažniji i nezaobilazan lider Europe, njegova pozicija oslabljena je i kod kuće. Kako u novom broju piše britanski magazin The Spectator, Macron se “suočava s uobičajenim problemom u Francuskoj, gdje javnost stalno glasa za neku revoluciju i potom se redovito opire bilo kakvoj promjeni. Macronov problem s idejom reforme EU, osim problema da to nema s kime izvesti ako ga Njemačka ne prati u guranju te priče, je u tome što prvo mora pokazati uspjeh u reformiranju Francuske da bi bio uvjerljiv i da bi bio doživljavan sposobnim za reformu Europe.

Drugi potencijalni “kandidat” koji oko sebe i svoje politike može okupljati veći broj drugih aktera u Europskoj uniji možda je austrijski kancelar Sebastian Kurz. Trenutno njegova zemlja predsjeda Vijećem EU (nakon Austrije slijed je: Rumunjska, Finska, Hrvatska, Njemačka…), ali neovisno od te rotirajuće dužnost mladi Kurz pokazao je, i u usponu s mjesta ministra vanjskih poslova na mjesto kancelara, i u europskim i međunarodnim odnosima, da dobro pliva i da je sposoban savladati izazove koji nadilaze i veličinu njegove države i iskustvo njegovih godina.

No, sasvim je moguće i da imaginarni Merkeličin tron u Europskoj uniji ostane prazan: odnosno, da jednostavno na njemu ostane, sa slabijim utjecajem u EU ali ipak, sjediti ona sve dok je kancelarka, a nakon nje bilo koja druga osoba koja će je naslijediti na čelu Njemačke. Jer, taj tron, na koji je Merkel zasjela u EU pa ga iskoristila da ojača svoju lidersku i njemačku državnu moć i utjecaj na europsku politiku, uvijek će biti onoliko snažan koliko je snažna Njemačka. I kao država i, još više, kao gospodarstvo. A ono će ostati snažno i nakon Merkel.

Izazov europskih izbora

Moguće je da nikakvih promjena zapravo i ne bude. Slabljenje kancelarkine moći neki su u EU već i ranije namirisali. Ranjivost kancelarke Merkel na pitanju migrantske politike, što je bilo očito i u njezinom odmicanju (barem u praksi) od kulture dobrodošlice i prihvaćanja realnosti da vanjske granice treba čuvati i “zatvarati”, mnogi su drugi premijeri i predsjednici ukalkulirali u svoje računice.
Moguće je, dakle, da tektonskih promjena ne bude, no približava se kampanja za europske izbore u svibnju 2019. i tek treba vidjeti kakvih će tu sve biti iznenađenja.

Odlazak Angele Merkel s pozornice, pa makar sada bio samo s pozornice u CDU-u, a 2021. s mjesta kancelarke, mogao bi poslužiti populistima i nacionalistima koji se protive produbljenju EU kao argument da su oni budućnost Europe jer je Merkel, eto, prošlost. Potvrdi li se takav argument i na biralištima, to bi moglo poremetiti planove kancelarke Merkel da njezino povlačenje s čela Njemačke, a onda i iz vrha Europske unije, bude polagano, do 2021. godine.

Ipak, najprije treba vidjeti tko će je naslijediti na čelu CDU-a u prvom tjednu prosinca i kakva će biti kohabitacija između šefice ili šefa vladajuće stranke i šefice države.

Andrej Plenković i Angela Merkel