RIM – Tadašnji ministar unutarnjih poslova Giorgio Napolitano, koji je sada šef države, Ayali je kazao kako si ideju o tome da više ne bude u pratnji mora jednostavno izbiti iz glave. Giuseppe Ayala se konačno oslobodio policijske pratnje 2001.
- Nakon 19 godina blindiranog života pod pratnjom napokon sam bio slobodan. To je bio osjećaj koji i sada pamtim i uživam u tome što nemam tjelohranitelje, kazao je Giuseppe Ayala te pozvao ministarstvo unutarnjih poslova na reviziju pravila o tome kome treba pratnja.
Čini se kako je policijska pratnja postala za mnoge statusni simbol, a ne potreba. Ayala kaže kako o tome kome sve treba pratnja treba razmisliti baš sada, u vrijeme štednje. Spominje kako je više puta čuo za nekoga tko ima pratnju kako mu ta pratnja ne treba, jer tko je taj da bi ga trebalo ubiti. To što netko dobije prijeteće pismo s mecima u njemu ne znači da mu se prijeti ubojstvom. Uostalom, ni Falcone ni Borsellino nisu dobili pisma s mecima, pa ih je mafija ubila.
U Italiji ima najviše osoba koje su pod policijskom pratnjom u Europi. Riječ je o osobama koje čuva državna policija, dakle, o trošku države. Tu nisu uračunate one osobe koje same sebi, valjda zbog statusnog simbola, plaćaju tjelohranitelje. Dakle, oko 650 političara, sudaca, sindikalnih čelnika itd. ima policijsku pratnju. Svakodnevno je u njihovoj pratnji oko 2500 agenata, a to državu košta oko 100 milijuna eura godišnje.
Pa da, ako se nikome ne zamjeraš, neće ti niko ni biti za vratom. Zato valjda i primaš platu - da se ne zamjeraš nikome, pogotovo tajkunima i mafiji. U toj varijanti je najsigurnije da kao izabrani narodni predstavnik potajno raduckaš za mafiju. Koja kinta sa strane, \"money for nothing and chicks for free\". Zar to nije san svakog političara? Pa kome onda još treba obezbjeđenje?!