Kad bi mogla vratiti vrijeme, zaustavila bi ga 4. studenog 2010. godine. Bio bi to još jedan sasvim obični četvrtak u kojem bi njezina 20-godišnja kći otišla do Rudarsko-geološko-naftnog-fakulteta u Zagrebu, popila kavu s društvom u kojem je bila omiljena. Možda bi razgovarali o glazbi, o klaviru koji je svirala, o planovima za upis studija arhitekture ili dizajna... Sigurno bi se smijala. Pa njezina je Ivana, studentica druge godine, uvijek bila dobro raspoložena. Kada bi mogla vratiti vrijeme, onaj crni petak 5. studenog 2010. godine u životu obitelji Obad nikada se ne bi dogodio...
Ali, nije bilo tako.
Policijski fijasko
Ivana Obad tog je petka s ljubiteljem brzina, automobilističkim asom Marinom Čolakom, sjela u njegov ferrari 360 modena registarskih oznaka ZG MARIN-1 i iz Zagreba krenula put Rijeke, na kavu. U "nabrijanom" nissanu 350Z u isto je vrijeme i u istom smjeru krenuo Čolakov prijatelj, automobilist Dalibor Opačak s kojim je u vozilu bio Damir Nakić. Na benzinskoj crpki iza Lučkog našli su se nešto prije 11.30 sati. Majku Vinku koja je bila u Dubrovniku Ivana Obad nazvala je malo poslije, u 11.31 sat, odnosno oko šest minuta nakon ulaska na autocestu. Pitala ju je kako je teško bolesni otac Milan, kazala joj kamo ide... I da, bila je dobro raspoložena.
Četrdeset pet minuta nakon toga mati ju je ponovno počela zvati. Ivana je bila sa sobom odnijela ključ zagrebačkog podstanarskog stana koji je dijelila s mlađom sestrom Marijom. Sestra ju je zbog toga zvala, ali nije joj se javljala pa je nazvala majku da ona pokuša. Ivana i Vinka Obad bile su jako povezane, čule su se po nekoliko puta na dan i bilo je logično da će majci makar odgovoriti porukom da ne može razgovarati, da će se čuti kasnije. Ali, Ivana se više nije javljala. Mati se zabrinula i poslala joj poruku: "Zašto se ne javljaš, misliš li da se netko brine zbog tebe?".
Tek će kasnije Vinka Obad doznati da u tom trenutku njezine Ivane više nije bilo... I da je taj petak 5. studenog 2010. godine dan kad će se srušiti cijeli njezin svijet.
Policijsko-pravosudni fijasko koji je uslijedio samo je još dalje razbacao krhotine tog urušenog svijeta. Najprije je sama istraga nesreće trajala sedam mjeseci, zatim je u ladici Općinskog suda u Karlovcu spis ležao čak 323 dana pa je suđenje, umjesto da se privodi kraju, premješteno u Zagreb, zbog proteka vremena suđenje je bilo vraćeno na početak, na slučaju je radilo pet prometnih vještaka čiji su kontradiktorni nalazi stajali više od stotine tisuća kuna. U konačnici, prometni vještak Zvonko Ivašić, od kojeg se očekivalo da raspetlja je li za nesreću kriv Čolak ili Opačak, priznao je da mu je nalaz u kojem je ustvrdio da do nesreće ne bi došlo da Čolak nije ferrarijem skrenuo udesno – kriv...
Njegova grafička analiza temeljila se, objasnio je, na netočnoj policijskoj skici. "Kao da na očevidu nisu znali što točno slikati", kazao je vještak. Prije nekoliko dana, kad se očekivalo da će konačno biti izrečena presuda protiv optuženih za prometnu nesreću, sudac Milenko Đaković odgodio je donošenje pravorijeka, dao žestoku packu tužiteljstvu zbog traljave optužnice i poslao je na doradu.
I tako danas, pet godina nakon stravične nesreće kod Bosiljeva, još uvijek nema ni nepravomoćne sudske presude protiv Marina Čolaka i Dalibora Opačka, optuženih da su utrkujući se svojim bijesnim jurilicama na autocesti skrivili smrt lijepe studentice.
Nekoć bliski prijatelji Čolak i Opačak danas se susreću u sudnici u kojem su i jedan i drugi izjavili da se – ne osjećaju krivima za Ivaninu smrt. Točnije, Opačak je naglasio da se "nipošto ne osjeća krivim". A upravo je njihova divlja vožnja autocestom pri brzini od gotovo 200 kilometara na sat dovela do toga da Ivane više nema... Da ironija bude i veća, i sam je Čolak na suđenju kazao da su taj dan vozili i 230 kilometara na sat. U toj je jurnjavi došlo do kontakta dvaju automobila, ferrari je izletio s ceste, prevrnuo se i zapalio. Marin Čolak ispao je iz automobila. Ivana Obad ostala je zarobljena u buktinji.
– Pet godina, tko zna koliko ročišta, odgode zbog prijeloma noge, promjene odvjetnika... Sve se vidi u kojem to smjeru ide. Moju kćer nitko nije tjerao da sjedne u taj automobil. Ali u svemu ovome što se kasnije događalo nije bilo nikakve ljudskosti – kaže 48-godišnja Vinka Obad.
U tih pet godina agonije nema dana, a da mati Vinka ne pomisli na svoje prvorođeno dijete, na dane koje su provele skupa u svom domu na Lapadu, na dane koje su mogle provesti skupa... Nizat će se slike njezina odrastanja, školovanja u gimnaziji i glazbenoj školi. Odjeknut će u nekom kutku duše Ivanin zvonki glas... Baš kao što je nekoć odjekivao u crkvenom zboru mladih Sv. Mihajla i zboru Anđeli... I sve to prevrtanje po uspomenama Vinku Obad uvijek iznova jednako jako zaboli.
– Činjenica je da ne mogu ništa promijeniti ni na bilo što utjecati. A sve što se događa samo iznova vraća osjećaje na početak – kaže ova bankovna službenica iz Dubrovnika.
Po tko zna koji put zapitat će se ona kako je uopće moguće da tek sada isplivavaju propusti učinjeni još za očevida, kako je moguće da je trebalo proći pet godina da ih netko uoči.
– Sve bih učinila kada bih znala da to može vratiti moju kćer. Ali znam da ne može – ponavlja majka.
Kad već ne može vratiti i zaustaviti vrijeme, Vinka Obad može očekivati, i očekuje, da se ovo suđenje konačno završi. I ima pravo i vjerovati, i vjeruje, da se neće dogoditi to da za smrt njezine kćeri nitko ne bude kriv, kao što to tvrde oba optužena – i Marin Čolak i Dalibor Opačak.
Sniva skupa s ocem
Ivanin otac Milan Obad, invalid Domovinskog rata, nije dočekao kraj istrage prometne nesreće. Teško bolestan svoju kćer nije mogao ispratiti ni na posljednji počinak. Dva mjeseca nakon njezine pogibije pridružio joj se na putu bez povratka pa sad skupa snivaju u obiteljskoj grobnici Obadovih, u Prapratnici nedaleko od Neuma. Vinka Obad ondje ih posjećuje. Svakim danom nedostaju joj sve više i više...