Sprovod svoje 20-godišnje kćerke Zorica Ruman ne može organizirati. Preteško je, kaže majka 20-godišnje Anđele Ruman koja je u petak stradala pod ruševinama nadstrešnice novosadskog kolodvora, pokopati vlastito dijete. I dalje ne može probaviti to da je njezina mezimica jedna od 14-ero poginulih u tragediji koja je susjednu Srbiju zavela u crno.
- Kako da svoju kćer stavim u hladnu zemlju? Kako to jedan roditelj može napraviti? Danas sam bila s njom dok je ležala u lijesu. Nisam mogla vjerovati da je ona unutra. Vikala sam, derala se da se ustane... Rekla sam joj da ustane, da ne može biti mrtva... Kako ona može biti mrtva... Pa ona ima samo 20 godina, kao i Miloš. Ne znam, ne znam... Cijeli mi je život stao... Ne znam kako ćemo moći dalje. Suprug i starija kćerka su slomljeni. Hvala Bogu na dobrim prijateljima i rođacima koji nam pomažu u svemu. Ja ne mogu sama ništa, nije ostalo života u meni- ispričala je očajna Zorica Ruman za 24sata.
Anđela je u petak otišla do kolodvora kako bi se susrela sa svojim dečkom Milošem. Tog su vikenda zajedno trebali proslaviti njegov rođendan. Netom prije urušavanja nadstrešnice, govori Zorica, Anđela se javila sestri, a onda i tati da je tamo i da je sve u redu. Kasnije je pozvala i nju da joj se javi kako je sretno stigla. Kratko su razgovarale, a onda se poziv samo prekinuo. Zorica je isprva pomislila kako je signal ili da je stigao Miloš. Nije ni slutila da je u tom trenutku betonska masa pala na njenu kćer. Anđelin i Milošev život tog je jutra, nažalost, prerano prekinut.
FOTO Identificirane sve žrtve tragedije u Novom Sadu, otac stradalih djevojčica: 'Osjećam se užasno, nemoćno'
-Nisam se odmah uplašila, sve je bilo dobro. Ali i dalje je nismo mogli dobiti, a kad sam dobila Miloševog brata koji također nije mogao doći do nje, tad je nastala panika. Onda sam vidjela inicijale na portalima. Utrnula sam. Odmah sam sa suprugom krenula prema Novom Sadu. Stigli smo do kolodvora, ali nismo mogli dobiti nikakve informacije. Još se ništa nije znalo. Potom smo otišli do bolnice, ali ni tamo nam nisu mogli ništa reći. Počela sam ludjeti. Nisam mogla do svoje kćeri. Tad je muž ostao ispred bolnice sa svojom majkom čekati neke informacije, a ja sam s rođakom otišla do policije po informacije - ispričala je Zorica. Kada joj je policajac potvrdio da joj je kćer među poginulima, nije vjerovala da je to istina. Nije znala gdje se nalazi ni kako da reagira.
-Sve mi se izgubilo. I um i sve. Rekli su mi da je mrtva, da je moja kćer mrtva. Da je dijete koje je tek počelo živjeti mrtvo.Ona je bila anđeo, baš kakvo joj je i ime. Pravi anđeo... sad anđela više nema, nema ga više uz mene. Za mene nema više života. Otišao je s njom. Mi smo slomljeni. Ne mogu više niti disati, niti živjeti. A među poginulima je i moj Miloš, njezin dečko. Njega sam voljela kao svojeg sina. Ne mogu vam opisati bol koju sam osjećala. Djeca su mi mrtva. Samo mi je to prolazilo kroz glavu. Pa oni su za iduću godinu planirali svadbu, a njega smo danas pokopali, a moju kćer ćemo sutra. Djeca u dvadesetim godinama. Ne znam ni kako sam na kraju došla kući, sve mi je u magli- kazala je potresena majka.
VEZANI ČLANCI:
Na prepucavanja u javnosti o tome tko je kriv, kaže da su svi krivi, ali da je to za njih sada nepotrebno. Krivci ni njoj ni drugim ljudima neće vratiti njihove najmilije Svi koji su imali doticaja s tom zgradom su krivi, ističe Zorica, ali njoj to više ništa ne znači. Njezina kćer i njezin momak, koji joj je bio kao sin, su pod zemljom zbog korumpiranosti i aljkavosti, dodala je.
- Još uvijek mi ne može ući u glavu da mi nema djeteta. Da nema mog anđela koji će me pri izlasku iz kuće pozdraviti, kao i po dolasku. S kojom ćemo se veseliti njezinim uspjesima, s kojom ćemo slaviti rođendane i praznike, s kojom ćemo dočekati unuke... toga više nema, to je sve otišlo s njom u hladnu zemlju-. zaključila je Zorica za 24sata.
VIDEO Mnogi se okupili na prosvjedu u Beogradu, traže se ostavke: 'Zločin, a ne tragedija'
I još 1.180 ljudi traže Hrvati svoje najmilije iz Domovinskog rata... Mnogi od njih su mučeni, ubijeni i tajno pokopani baš u Vojvodini... I njih bi se netko trebao sjetiti