Od redovite jutarnje i večernje molitve u roditeljskoj kući u Skoplju i u tamošnjoj hrvatskoj isusovačkoj zajednici, koja je među djecom širila priče o misionarskom radu u Indiji i Africi, do misionarstva Majke Tereze bio je samo jedan i neupitni put – put Isusa Krista. No ako je misionarstvo dar Duha Svetoga, po teološkom tumačenju, Majka Tereza bila je Božji dar čovječanstvu, Majka najsiromašnijih među siromašnima, što je postala prihvativši njihovu patnju i život kao vlastiti životni izbor, što je po svemu postala jednom od njih, shvativši zarana, u milijunskoj Calcutti, prenapučenoj sirotinjom čiji se miris bijede i bolesti nesnosno širio ulicama na kojima su se rađali, živjeli, bolovali i umirali, da se siromaštvo mora iskusiti ako se želi razumjeti siromaha. Na tom postulatu, empatiji čistoga srca, utemeljila je 1950. novi katolički red pod nazivom Misionarke ljubavi (Missionaries of Charity), Kristove zaručnice u pamučnom bijelom sariju obrubljenom plavom trakom, kakve su nosile najsiromašnije Indijke.
– Majka Tereza rođena je u Skoplju 26. kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhiu u dobro situiranoj albanskoj rimokatoličkoj obitelji – istaknula je mr. Renata Kutera-Zdravkovska, ravnateljica Memorijalne kuće Majka Tereza u Skoplju. – Otac Majke Tereze, Nikollë, osim upravljanja trgovačko-građevinskom tvrtkom, bio je aktivan u društvenom i javnom životu. Kao član gradskog vijeća inicirao je gradnju prvog kazališta u gradu, gradnju željezničke pruge prema Kosovu... Putovao je često u druge zemlje i stoga je, vjerojatno, posvećivao veliku pažnju obrazovanju svoje djece. Međutim, umro je iznenada 1919., ostavivši za sobom troje djece: osmogodišnju Agnesu, jedanaestogodišnjeg sina Lazara, četrnaestogodišnju stariju kćer Age i suprugu Dranu, koja je othranila djecu trgujući tkaninama i ručnim radovima.
Odlazak u samostan
Iako je krajnjim naporima uspijevala izdržavati djecu, Drana, predana i pobožna žena, bila je poznata u cijelom gradu po svom milosrđu. Kad god je mogla, hranila je sirotinju, vodeći sa sobom Agnesu, pokazujući joj ljubav na djelu, i govoreći: “Moramo dati Isusu jesti!” Bila je to druga presudna rečenica koja je obilježila život Agnese, buduće Majke Tereze. A kako ju je ona shvatila i poslije poučavala?
„Izvana vidite samo kruh, ali to jest Isus, izvana vidite samo siromaha, ali to jest Isus.“ Odnosno, Isus se susreće najprije u presvetom sakramentu, a onda u svakom siromahu, u svakom jadniku, patniku, bolesniku, napuštenom, odbačenom... Po njezinoj vjeri, siromasi su divni ljudi, Božji darovi, kao što su to općenito trpljenje i patnja. I Isusov vapaj s križa: “Žedan sam!” nije bila Njegova potreba za vodom, fizička, nego potreba za ljubavlju: Njega, kojeg su napustili čak i najbliži sljedbenici – osim apostola Ivana, majke i Marije Magdalene. Zbog Isusa, Majka Tereza je nerado govorila o sebi, misleći da tako oduzima od Njegova mjesta u priči. Cijeli svoj životopis ispričala je u četiri rečenice:
„Po rođenju sam Albanka. Po državljanstvu Indijka. Katolička sam redovnica. U onome što radim pripadam cijelome svijetu, ali moje srce pripada u cijelosti Isusu.“ Nositi tako bezuvjetnu, posvećenu ljubav, moglo bi se ljudski i stručno objasniti. Ali, način na koji ju je Majka Tereza učinila djelotvornom, kroz sva moguća iskušenja, možda samo – „prstom Božjim“, tj. Božjom prisutnošću, u što nikada, ni u jednom trenutku, nije posumnjala.
Ravnateljica Memorijalne kuće Majka Tereza u Skoplju mr. Kutera-Zdravkovska istaknula je u najkraćim crtama kako se Agnes Gonxha Bojaxhiu iz Skoplja otisnula na put koji će postati njezinim životnim, odnosno Božjim pozivom. Do Zagreba stigla je potkraj listopada 1928. u pratnji majke i sestre Age. Oprostile su se na kolodvoru, osjećajući sve tri da se nikada više u životu neće vidjeti. Obitelj majke Tereze preselila se u Albaniju, gdje su živjeli iznimno skromno, od plaće koju je na radiju u Tirani zarađivala sestra Aga. Brat Lazar završio je vojnu akademiju u Grazu i uspio je emigrirati u Italiju, gdje je 1960. u Rimu, poslije trideset godina, prvi put susreo mlađu sestru, tada već poznatu Majku Terezu i otad, pa do svoje smrti 1981., često je pratio po svijetu.
Iz Zagreba, Agnes je otputovala u Dublin i tamo se pridružila Redu loretskih sestara koje su u glavnom gradu Irske imale matičnu kuću, a bile su poznate kao misionarke u Indiji. Među njima je dva mjeseca učila engleski jezik i nakon toga brodom, pet tjedana, putovala do Indije, u koju se iskrcala 6. siječnja 1929. S pjesmom Oproštaj, koju je napisala tijekom putovanja, kao da se ispričava što ostavlja „milu kuću, dragi zavičaj, majku...“ jer je „srce vuče u daleku Indiju“ da služi „Kristu svom“. Unutar pjesme je i njezina skrušena molitva: Primi, Bože, žrtvu ovu/ U znak moje ljubavi/ Pomozi, de, stvoru svome/ Da ti ime proslavi. Sve što je poslije toga uslijedilo bilo je uistinu njezina „teška žrtva prikazana“ na palubi broda.
Novicijat je započela u Darjeelingu, gradu koji ju je nepreglednim livadama i obližnjim, vječno snježnim, obroncima Himalaje podsjećao na zavičaj. Tu je dobila redovničko ime Terezija, po svetici iz Lisieuxa (Mala Tereza), zaštitnici misionarki, koju je odabrala za vlastitu zaštitnicu. Privremene zavjete siromaštva, djevičanstva i poslušnosti položila je 1931., doživotne 1937. Istodobno je pomagala u bolnicama, podučavala siromašnu bengalsku djecu u Darjeelingu, a povijest i zemljopis predavala je bogatoj bengalskoj djeci u samostanskoj loretskoj školi u okrugu Entally u istočnom dijelu Calcutte, čija je bila i nadstojnica godinama.
Što se posla tiče, bila je žrvanj. Loreto joj je „značio sve“. Veliko, lijepo uređeno imanje, nekoliko stotina učenica, ljubav koju su joj pokazivali na svakom koraku... Ali, unatoč tomu, nije se osjećala smireno. Stalno se vraćala na majčinu rečenicu iz jednog od njezinih pisama: “Otišla si u Indiju zbog siromašnih ljudi, a ne da podučavaš djecu!” I što ju je još više mučilo, te ljude nije trebala daleko tražiti. Već iza samostanskih zidina nalazila se četvrt Motijhil, doslovno trule daščare s bijednim ljudima. Pogled i srce vukli su je k njima, iako tada još, ni približno, nije imala bistru sliku o životu na koji se naslanjao samostan.
Calcutta je desetljećima unatrag bila vrlo opasan grad, a svaki treći stanovnik beskućnik. Samo, sestre loretskog samostana, strogog reda koji je zabranjivao sestrama izlazak iz samostana, osim prijeke potrebe, npr. bolničkog liječenja ili odlaska na duhovne vježbe u Darjeeling, nisu ni slutile o kakvoj je gradskoj buci riječ. Pa ni kada su 1943. izbili oružani sukobi između hinduista i muslimana, u samostanu, naravno, nisu situaciju politički promišljali. Majka Tereza, poglavarica samostana, otvorila je vrata za ranjene, i jedne i druge, za što su je hinduisti kritizirali. Tri godine kasnije, 10. rujna 1946., iz vlaka kojim je putovala na duhovne vježbe u Darjeeling, ugledala je prvi put, u nizu, daščare i beskućnike, bolesne i umiruće na cestama. U dnevnik je zapisala kako je u vlaku čula Božji glas: “Napusti samostan, pođi k siromasima, brini se za njih, stanuj s njima, daruj im svoje srce!” Bio je to „poziv unutar poziva“, objašnjavala je uporno svećenicima s kojima je kontaktirala, nadbiskupu Calcutte, kojima se želja sestre Terezije, kako se tada još zvala, činila neostvarivom. Prvo, trebala je biti razriješena života u samostanu, zatim utemeljiti novi rimokatolički vjerski ženski red, čemu Katolička crkva nije bila sklona jer ih je već bilo previše.
Nemoguće? Za Majku Terezu? Sitnog diva, kako ju je nazvao Bob Geldof? Dan Božjeg poziva slavi se 10. rujna kao blagdan Misionarki ljubavi, jer one svoju povijest računaju od datuma kada je Majka Terezija u vlaku čula Božji poziv, iako ih je Vatikan službeno odobrio tek 1950., s tzv. probnim rokom, da od 1948. „sestra Tereza“ može živjeti i raditi izvan samostana, ali samo na području biskupije. S pet rupija, koje je dobila od nadbiskupa Calcutte, jedva je uspjela u četvrti bijede, Motijhilu, naći daščaru za sebe. Hranu je prosila za izgladnjele, lijekove u apotekama također. To je bilo najteže razdoblje njezina života i iskušenja. Sama samcata s obiteljima koje su pred njom umirale od gladi i raznih zaraznih bolesti. Prosila je za njih i za njihovu djecu otvorila „školicu“ ispod vedrog neba, u želji da ih nauči barem pisati i čitati, i to ispisujući slova štapom u pijesku. Tu je nazvana Majkom Terezom i odatle je počela širiti svoju Majčinsku ljubav prema najsiromašnijima među siromasima u Calcutti, a od 1965. i izvan Indije. Do smrti 1997. širila je svoje misionarstvo u više od 130 država, kroz 600-tinjak kuća Misionarki ljubavi, dječje domove, osnovne i srednje škole, ambulante, ljekarne, zadruge za uzgoj peradi...
Sve za Isusa
Njezin život i djelo sažeti su u njezino geslo: “Sve za Isusa!” S pojašnjenjem: “Bez Njega ne možemo ništa, s Njim možemo sve!” Beskrajna odanost mogla bi nositi njezino ime. Za svaku pohvalu, priznanje, nagradu, odlikovanje... koje je dobila neizostavno je podizala kažiprst desne ruke uvis govoreći: “To je Njegovo djelo!” Sebe je smatrala „olovkom u Božjoj ruci“, a Boga svojim „bankarom“. Nikada se nije brinula unaprijed, nikada nije vodila nikakve financije, uvjeravajući sve oko sebe da će se „Bog pobrinuti za to“. I, doista, uvijek je iznenada, i u teškim, ponekad i beznadnim situacijama, bljesnulo rješenje: kad je jednom svećeniku dala posljednju rupiju, znajući da sutradan neće moći kupiti ništa ni za sebe, pojavio se dobrotvor s pedeset rupija. Godine 1949. osjećala se često u Motijhilu bespomoćnom i osamljenom. I baš u takvom trenutku na vrata joj je banula bivša učenica sa željom da joj se pridruži u radu. U znak ljubavi i zahvalnosti prema Majci Tereziji uzela je njezino krsno ime Agnes i otad je bila Majčina desna ruka.
Za sva vremena vrijedit će ono što je odlazeći s dodjele Nobelove nagrade poručila: “Idite kući i volite svoju obitelj.”
Broj sestara povećao se na trinaest, što daščara nije mogla izdržati. I tada je hinduist Michael Gomes pustio besplatno sestre na kat svoje kuće. Kako se broj sestara povećavao, Gomes je smanjivao životni prostor svoje obitelji. Usto, pomagao je sestrama kad god je mogao. Opet jedan od primjera Božje providnosti. Majka Tereza nije imala ni grama brašna za siromahe, i dok se u kući još nije uspjelo postaviti ni pitanje što sad, stigla su kola krcata vrećama brašna. U sličnoj situaciji, indijska vlada poslala joj je neočekivano kamion mlijeka, kruha i marmelade. Majka Tereza pričala je osobito dirljivo o mladom hinduističkom bračnom paru koji se odrekao bogate svečanosti svadbe i sav imetak predviđen za to darovao najsiromašnijim među siromašnima.
Ubrzo, ni Gomesova kuća nije mogla izdržati sve pridošle sestre. Jedan od svećenika blizak Majci Terezi kružio je Calcuttom tražeći za njezin red odgovarajuću kuću. Razgovarao je s muslimanom koji se pripremao za preseljenje u Pakistan, što su iz političkih razloga učinili mnogi njegovi sunarodnjaci. Dati kuću? Zamislio se. Potom je zamolio katoličkog svećenika da ga načas pričeka pa, nakon povratka iz džamije, nasmijano rekao: “Od Boga sam je dobio, Bogu je i predajem!” Adresa Rower Circular Road i danas je adresa matične kuće Misionarki ljubavi, doživotno zavjetovanih na siromaštvo, čistoću, poslušnost i na “svesrdno i besplatno služenje najsiromašnijima među siromasima“. I to s osmijehom jer je Majka Tereza vjerovala da osmijeh unosi u „naše živote nešto od Božje stvarnosti“. Zato: “Ako se ne smiješ, nasmij se!” savjetovala je svoje sestre. “Jer nije stvar u tome koliko dajemo, nego koliko ljubavi ulažemo u davanje.”
Prema viziji Majke Tereze, misija njezine zajednice je: briga za gladne, gole, beskućnike, osakaćene, slijepe, gubavce, neželjene, nevoljene, oboljele od side, alkoholičare, prostitutke, trudnice koje ne žele zadržati djecu, žene koje su izvršile pobačaj... Od imovine Misionarke ljubavi mogu posjedovati samo prostirku, tri sarija, dva para otvorenih sandala koje nose bez čarapa, neovisno o tomu jesu li, npr., u Africi ili na ruskoj zimi. U hladnijim državama pripada im još i vesta. Tako je, bosonoga, u tankom pamučnom bijelom sariju i s vestom, Majka Tereza otputovala u Oslo 10. prosinca 1979., gdje joj je uručena Nobelova nagrada za mir. Osim toga, sestrama je strogo zabranjeno da jedu izvan kuće, kako ne bi došle u napasat da pojedu zalogaj namijenjen najsiromašnijem siromahu. Kao obranu od napasti mladih, lijepih i nasmijanih sestara, Majka je odredila kućno pravilo da na ulici uvijek idu zajedno po njih dvije. „Napast“ Majke Tereze bila je čokolada koju je voljela pojesti. A jedini „luksuz“ koji je uvela u kuće svojih sestara diljem svijeta jest telefon. Na nagovor bliskog svećenika da bi mobiteli, barem za poglavarice kuća, bili ekonomičniji, osporila ga je oštroumno, podsjetivši ga da njezin red ima „zavjet siromaštva, a ne ekonomičnosti“.
Moglo bi se reći da je Majka Tereza živjela misionarstvo na način kao nitko prije nje 1952., kada je podigla iz jarka ženu. Iako je umirala, odnijela ju je na rukama u bolnicu, sa željom da umre tamo u bolničkom krevetu, što su liječnici uporno odbijali zbog „beznadnog slučaja“. Ali, i Majka Tereza je uporno stajala, sve dok nesretnicu nisu legli u krevet gdje je ubrzo i umrla. Taj je slučaj Majka Tereza spominjala kad god su je novinari pitali ima li uopće smisla toliki trud kad se bijeda ne može iskorijeniti. Bila je izvrsna sugovornica, davala je jezgrovite i strelovite odgovore: “Da nisam podigla onu prvu ženu, ni jednom od tisuće milijuna ljudi koji su slijedili ne bi se pomoglo.” Na bilo kojem putu uvijek postoji onaj prvi korak. Razliku između socijalne službe i rada Misionarki ljubavi komentirala je najpreciznije što se može: “Oni rade za jednu stvar, a mi za jednu osobu.”
Prodala papin poklon
Iste 1952., uz pomoć šefa zdravstva, otvorila je u napuštenom hodočasničkom hostelu hrama božice Kali, po kojem je Calcutta dobila ime, Dom za umiranje (Nirmal Hriday). Isprva je sa svojim sestrama na tačkama dovozila s ulica umiruće, da bi, kako je govorila, oprani, siti i okruženi ljubavlju kao anđeli otišli Bogu. Poslije su umiruće dovozila bolnička ambulantna vozila. Premda je bila bez predrasuda, i s dubokom vjerom da smo svi djeca jednoga Boga, umiruće je pripremala prema njihovim religijskim obredima: hinduisti su dobivali svetu vodu iz Gangesa, muslimanima su čitani dijelovi iz Kur’ana, a katolici su dobivali bolesničko pomazanje. Isto tako, pokapani su prema njihovim vjerskim običajima, a troškove su plaćale Misionarke ljubavi. Tako je i danas. Ista pravila vrijede i za braću Misionare ljubavi, koje je osnovala 1963. I koji također djeluju diljem svijeta.
Sve za Isusa!, uzrečica koju je Majka Tereza vjerojatno najčešće izgovarala, pokretala ju je neprestano, ali i pomagala joj da lakše podnese „tešku žrtvu prikazanu“ na palubi broda kojim je doplovila u Indiju. Što dalje, za nju je značilo što bliže Isusu, pogotovo kroz djecu prema kojima će On, tumačila je, ponajprije, suditi ljudska (ne)djela. Godine 1956. otvorila je Dom za siročad (Shishu Bhavan); 1957. u središtu grada otvorila je Centar za liječenje gubavaca; zatim je raširila mrežu plavo obojenih ambulantnih vozila kojima su sestre pružale pomoć gubavcima skrivenim od očiju i odbačenima i, naposljetku, uz pomoć indijske vlade, od koje je dobila zemlju udaljenu 320 km od Calcutte, sagradila naselje koje je nazvala Grad mira (Shanti Nagar) za stotine obitelji oboljelih od gube, kojima je tako vraćen smisao života, vjera, nada. Tu imaju svoj dom i svoj posao u raznim radionicama od kojeg žive zadovoljno, u miru i uz njegu Misionarki ljubavi. Za to djelo Majke Tereze vezana je jedna od najljepših anegdota o ljudskom dostojanstvu i plemenitosti. Grad mira sagradila je novcem koji je dobila prodajom Rolls-Roycea, dara koji joj je poslao papa Pavao VI., nakon što se njime prevezao od zračne luke u Bombayu do središta grada, gdje se održavao Svjetski euharistijski kongres. Za tu prigodu, papi Pavlu VI. taj je automobil darovao jedan bogati Amerikanac. Upravo je papa Pavao VI. odobrio rad Majke Tereze izvan Indije, divio joj se i volio, isto kao i papa Ivan Pavao II. koji ju je 2003. proglasio blaženom. Papa Pavao VI. dobro je znao koliko je naporan njezin život, da svaki treći dan u tjednu putuje u drugi grad, državu ili na drugi kontinent, i mislio je da će joj na taj način uvelike olakšati, smetnuvši s uma da je Majka Tereza zavjetnica siromaštva. Stoga je ne dvojeći prodala automobil.
Novac od Nobelove nagrade, 192.000 dolara, kao i sredstva predviđena za banket, namijenila je najsiromašnijima među siromašnima. Najznačajnije nagrade država svijeta koje je dobila, četrnaest počasnih doktorata najuglednijih svjetskih sveučilišta, priznanja počasne građanke SAD-a i Albanije, brojnih gradova, među njima i Zagreba 1990., ključeve San Franciska, pisma sada već povijesnih ličnosti i druge memorabilije držala je u običnim kartonskim kutijama, ne zato što nije držala do njih, nego zato što je to bio njezin životni stav ili, kako je, na sličan način, objasnila svoj odnos prema planetarnoj popularnosti koju je imala, prije svega, prema postignutom uspjehu: “Bog me nije pozvao da budem uspješna. Bog me je pozvao da budem vjerna. Ne trebaju poznavati mene. Ja sam tko jesam u Božjim očima. Važno je da ljudi poznaju siromašne.”
Međutim, malo je poznato s kolikom je poniznošću Majka Tereza, vrlo važnom u njezinom duhovnom životu, čuvala svoju vjeru. Godine 1985., na dan obilježavanja 40. obljetnice Ujedinjenih naroda, pozvana je da održi govor pred Općom skupštinom. Toga dana nalazila se u kući Misionarki ljubavi u Washingtonu. Ustala je po običaju u 4.20 sati, molila, pričestila se, što je činila svako jutro, pojela siromašni doručak, oprala WC, odvezla se starim automobilom u New York. Nakon što ju je tajnik Javier Perez de Cuellar predstavio kao najmoćniju ženu svijeta, podijelila je prisutnima ispisanu Molitvu za mir sv. Franje Asiškog, koju je osobito voljela – „zbog toga što su djela ljubavi, djela mira“ – sa zamolbom da je svi zajedno, u dvorani gdje se stvara globalna svjetska politika, izmole. Rijetko kad su svjetski moćnici bili dirnuti kao tada. Poslije molitve, u kratkom govoru apelirala je da u svom srcu, taj čas, donesu odluku o zabrani pobačaja u svojim zemljama. I ponovila ono što je više od dva desetljeća zagovarala i činila: “Ako netko neće dijete, neka ga da meni, ja ga hoću.” Odbila je sudjelovati na banketu. U drugim slično raskošnim prigodama tražila je da joj ostatke hrane spakiraju za njezine siromahe.
Zanimljivo, nikada je nitko nije upitao što može učiniti čovjek danas, u ovakvome svijetu, premda je ona, cijelim svojim životom to pokazivala i, na neki način, izazivala. A za sva vremena vrijedit će ono što je odlazeći s dodjele Nobelove nagrade poručila: “Idite kući i volite svoju obitelj.”
Majka Tereza umrla je 5. rujna 1997. u Calcutti, u obitelji svojih sestara. Pokopana je u njihovoj matičnoj kući. Cijeli svijet tugovao je za njom tjedan dana. Ispraćena je s najvećim indijskim državnim počastima i na kolima na kojima su vozili Gandhija i Nehrua. Nitko nije pitao što će biti poslije nje s njenim Misionarkama ljubavi. Jer ona je još za života ostavila nedvojbeni testament: “Isus nikada neće napustiti svoje djelo!”
>> Obilježili 10. obljetnicu proglašenja Majke Tereze blaženom