Majmunske boginje oživile su sablast AIDS-a, paradigmu za svaku novu pandemiju

Nova epidemija došla je točno po voznom redu. Ne zato što bi to organizirali sionski mudraci, CIA, iluminati i George Soros, nego zato što je to prirodno.

Godine 2002. izbio je SARS i trajao do 2004., zarazilo se 8000 ljudi, a umro je svaki deseti; 2008. Zapadni Bengal napala je ptičja gripa; 2009. svinjska gripa obuhvatila je 10-20 posto svjetske populacije i ubila između 100.000 i 500.000 ljudi; 2012. pojavio se MERS, smrtnost 34,4%; mortalitet od ptičje gripe 2013. bio je 39,3%.

Od 2013. do 2016. zapadnom Afrikom harala je ebola – od 28.616 zaraženih umrlo je 11.310, njih 40 posto; 2015. stigla je ptičja gripa u SAD, 25 milijuna umrlih ili usmrćenih kokica i purica; 2015. i 2016. Latinskom Amerikom vladala je groznica zika, izazvavši 3500 slučajeva mikrocefalije; 2016. žuta groznica izbila je u Kongu i Angoli, smrtnost 4 posto; 1200 umrlih od ospica 2018. na Madagaskaru; iste godine nipa virus u Kerali, smrtnost 90 posto; od 2018. do 2020. Kongo je mučila kivu ebola, kada je od 3470 oboljelih umrlo 2280; potom je stigla korona, a sad kad se s njom pomalo opraštamo, osim u Kini, stižu nam vijesti o majmunskim boginjama.

Ironijom sudbine, njihovu širenju doprinio je uspjeh medicine: budući da su velike boginje bile savladane, prestalo se ljude cijepiti, a to je cjepivo sprečavalo i ovu bolest; bez cijepljenja izgubili smo imunitet za majmunske boginje. Uništenje jednog virusa otvara put drugome, i zato se nikad nećemo osloboditi opasnosti.

Čini se da je AIDS postao paradigma za svaku novu pandemiju. Nije to čudno. Pojavio se na prijelazu iz 1970-ih u 1980- e, baš kad je i objavljeno da su velike boginje istrijebljene – vladao je optimizam i čovječanstvo je mislilo da je sigurno od zaraznih bolesti. I baš se tada otkrila bizarna pošast: bolest koja nema vlastitih simptoma, nego koristi tuđe da bi izazvala kolaps organizma; virus protiv kojeg se ne možemo braniti jer uništava baš našu prirodnu obranu; i konačno, širi se krvlju, zbog čega napada naše tabue i opsesije seksa i droge. Majmunske boginje oživljavaju tu sablast: i one su, kao i AIDS, prešle na čovjeka s majmuna; i one se šire iz Afrike zahvaljujući intenzivnom avionskom prometu; i one diraju u spolne slobode jer su se sada, kako sumnjaju njemačke zdravstvene vlasti, barem neki slučajevi proširili s Kanarskih otoka gdje je 80.000 ljudi sudjelovalo na Povorki ponosa.

Svaka je nova zaraza udarac samosvijesti čovjeka na Zapadu. Netočna parola, da je čovjek gospodar svoga tijela, koja se proširila zbog pro choice agitacije, utječe i na naše držanje prema virusima. Otprilike tri četvrtine ispitanika u Hrvatskoj protivi se na anketama zabrani pobačaja, a toliki otprilike postotak ne vjeruje ni u epidemiološke mjere te ih ne poštuje; iako je tema različita, ideja je ista – svatko je “svoga tela gospodar”, kako glasi naslov poznate pripovijetke Slavka Kolara, po kojoj je snimljen i izvrstan film.

No ideja da vladamo svojim tijelom, implicira opasnu zabludu: da postoji neko “ja” koje je izvan tijela i odvojeno od njega. Međutim, moderna znanost ne prihvaća tu tezu. Ne samo da ne postoji duša, nego zapravo ne postoji ni njezina moderna zamjena nazvana “psiha” – sva istraživanja pokazuju da ono što mi zovemo sviješću nije ništa drugo nego zbroj kemijskih reakcija i električnih impulsa u živčanom sustavu, koji se gase i smiruju pošto umremo.

Moderan čovjek ne može imati dušu i tijelo, pa čak ne može imati ni psihu i tijelo – on ima samo tijelo. On jest tijelo. Tim tijelom čovjek ne može nikako vladati, ni u društvu ni u prirodi. To je tijelo prisiljeno na rad, zaduživanje i potragu za užitkom, a kad više ne može zarađivati, sedira ga se, veže za krevet i eutanazira, brže ili sporije. Postmoderna smatra da možemo ignorirati i povijest i biologiju te konstruirati društvo i tijelo po volji.

Nažalost, virus ignorira postmodernizam, pa se hepatitis širi zagrebačkim školama. Jedva pratimo i pandemije, zbog čega nam promiču manje tragedije: 2009. epidemija hepatitisa B u Gujaratu, 49 mrtvih, ili 2014. hepatitis A u Odishi, 50 mrtvih. To što stare bolesti ignoriramo, ne znači da su nestale, od relativno rijetke legionele, koja i dalje svake godina uzima danak u krvi, do denga groznice koja kontinuirano buja zbog urbanizacije, rasta stanovništva i globalnog zatopljenja, pa godišnje zahvati između 50 i 100 milijuna ljudi.

Neugodno potiskujemo, tako da je već sada korona zaboravljena, iako ljudi i dalje umiru, kao i AIDS od kojeg je do danas umrlo 36 milijuna, a još je 38 milijun zaražen HIV-om. Tako ćemo i majmunske boginje ubrzo zaboraviti. Ali virus neće zaboraviti nas.