– Ma kakva Velika Albanija, sad ćemo svi u Europsku uniju i mlade ljude takve stvari više ne zanimaju – kaže mi 38-godišnji Albanac, vlasnik kamenoloma na Kosovu, na terasi hotela Alexander Palace u Skoplju, u koje je poslovno došao. Takav pristup, nažalost, zapravo nije realan jer Makedonija u Europsku uniju ne može, barem ne pod tim imenom, a zemlju stišću sa svih strana, svi susjedi posežu za nečim.
Bugari misle da Makedonci i ne postoje, da su i oni Bugari i da govore bugarskim jezikom te sviraju bugarsku glazbu, Grci neće ni čuti da se Makedonija nazove tim imenom, Srbi ne priznaju autokefalnost Makedonskoj pravoslavnoj crkvi, a možda je najteži problem s Albancima koji na zapadu Makedonije označavaju svoje područje albanskim crvenim zastavama s dvoglavim crnim orlom i zaista bezbrojnim džamijama koje su sagrađene i u najmanjem zaselku. Albanci su zauzeli i velik dio Skoplja, na lijevoj obali Vardara.
Kakvi su odnosi Makedonaca i Albanaca u Skoplju? Dobri su, kažu Makedonci. U čaršiji, u središtu grada, nema nikad izgreda, iako se uvečer svatko zabavlja na svoj način. No, to očito znači i da dodira između dvaju naroda i nema, nema ni prijateljstava ni brakova i najveći je uspjeh što nema ni izgreda, pa ni kad navečer na jednoj terasi Makedonci slušaju svoju, a na susjednoj Albanci svoju glazbu.
– Makedonci iz dijelova zemlje u kojima nema Albanaca ne vjeruju kad im kažemo da možemo normalno živjeti jedni uz druge – kaže mladi makedonski biznismen iz Skoplja.
Ni mafiju nemaju
Drugo zapravo Makedoncima i ne preostaje, no pitanje je kako će se stvar razvijati u budućnosti i hoće li Albanci ići dalje od prava koja su postigli Ohridskim sporazumom 2001. godine nakon kratkotrajnog sukoba. Najbolje bi svakako bilo da sve balkanske zemlje krenu prema Europskoj uniji, ali Grčka ne odustaje od veta na pristupanje Makedonije, zapravo formalno Bivše jugoslavenske republike Makedonije.
U igri su različite varijante imena, od Sjeverne, Gornje do Nove Makedonije, no možda bi najbolje rješenje bilo da Makedonija od Grčke dobije zeleno svjetlo te da bude određen neki razuman rok za rješavanje tog bizarnog pitanja. Takva ideja još nije u opticaju u međunarodnim krugovima pa i neke druge realne opcije, jer se čini da Makedonija zapravo i nema moćnih prijatelja u međunarodnoj zajednici.
– Što ćete, mi smo takav narod, nemamo čak ni svoju mafiju, za razliku od Albanaca – kaže mi zagrebački Makedonac. Kako bilo, Bill Clinton dobio je za života spomenik na Kosovu, SAD je svakako veliki i otvoreni pokrovitelj Albanaca na Balkanu, u SAD-u je i vrlo jak grčki lobi, Bugarska je članica Europske unije, Srbija je postala miljenica nakon Vučić-Dačićevog sporazuma s Kosovarima i samo Makedonci ostaju bez zagovaratelja makedonskih interesa, ali za to bi Unija morala pokazati više sluha kako se stvari u nekadašnjoj najjužnijoj jugoslavenskoj republici ne bi otele kontroli.
Naime, pritisak sa svih strana na mladu državu, koja je prvi put ugledala svjetlo dana 1944. godine pod komunistima, toliki je da nije neobično što u potrazi za identitetom Makedonci prelaze svaku mjeru pa središte Skoplja s desecima spomenika, nastalih u posljednjih nekoliko godina, nema pandana u svijetu. Temelj tog novokomponiranog identiteta oslanja se na Aleksandra Makedonskog, velikog vojskovođu koji nosi to ime, ali nema makedonska krvna zrnca. Po njemu nazvano je mnogo toga u Skoplju, od aerodroma do najboljega hotela, pa i mnogih Makedonaca, što seže desetljećima u prošlost.
– Jedini dopušteni nacionalizam u Jugoslaviji bio je makedonski – kaže povjesničar Ivo Banac. Zašto je Tito baš tamo dopuštao nacionalizam? Jer je bio usmjeren protiv Bugarske pa se u Makedoniji nije dobro gledalo na one koji su se osjećali Bugarima, a i danas u mnogonacionalnoj Makedoniji praktično nema Bugara. Ne spominju se Bugari ni u preambuli makedonskog ustava, koji nabraja Albance, Turke, Vlahe, Rome i druge. Odnosi Makedonaca i Bugara kreću se od toplih i bratskih pa do neprijateljskih i neprincipijelnih – komentira makedonski politolog prof. dr. Jove Kekenovski.
– Na tim je odnosima težak teret povijesti, a to stimuliraju nacionalistički orijentirani političari i neobjektivni povjesničari. Bilo bi zato dobro da se bugarski političari i povjesničari javno ograde od pamfleta Bugarske akademije znanosti iz 1968. godine u kojoj se negira postojanje makedonskog naroda, jezika i kulture pa i da priznaju makedonsku manjinu u Bugarskoj, da se oslobode stava da smo dvije države, a jedan narod i da podrže Makedoniju pri ulasku u Europsku uniju – predlaže Kekenovski, ističući kako bi bilo dobro da se Bugari oslobode straha od makedonskih teritorijalnih pretenzija i da se oslobode fantazme da je Makedonija najromantičniji dio bugarske povijesti. Što bi Makedonija dala zauzvrat?
Bugara nema u Ustavu
– Mogla bi u preambulu ustava uvrstiti i Bugare, Hrvate, uz Albance i ostale koji su već nabrojeni – kaže Kekenovski. Iako se u ovom trenutku potencijalno najopasnijim čine odnosi s Albancima u Makedoniji, prof. Banac misli da su najopasniji ipak odnosi s Bugarskom koja, kaže, vješto igra, Makedoncima daje državljanstvo i povlastice, privlači ih, infiltrira se u Makedoniju. Bugarska je bila jedna od zemalja koja je dobila dio Makedonije, uz Grčku i Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1913. godine Bukureštanskim ugovorom.
– Više je nego smiješna optužba da bi Makedonija imala pretenzije prema teritoriju sjeverne Grčke koja je nekad pripadala Makedoniji, to je Belomorska ili Egejska Makedonija. Tim je ugovorom Grčkoj pripao najveći dio makedonskog teritorija, 35.269 četvornih kilometara, a Kraljevini SHS 25.774 kilometra, a Bugarskoj 6798 – navodi prof. Kekenovski. Ipak, Makedonija je početkom devedesetih bila prisiljena u svoj ustav ugraditi neobičan amandman, kakav teško da igdje postoji: “Republika Makedonija nema teritorijalne pretenzije prema susjednim državama”. K tome, Makedonija se tada, 1992. godine, obavezala i da neće povrijediti ničija suverena prava i da se neće miješati u unutarnje poslove drugih država. Treba imati na umu da je riječ o državi od samo dva milijuna stanovnika, od čega su samo 1,3 milijuna Makedonci. Zemlja koja je najdulje ostala pod vladavinom Osmanlija danas je, zanimljivo, u dobrim odnosima s Turcima pa sad mnogi Turci koji su napustili Makedoniju, odnosno njihovi potomci, i koji žive u Turskoj uče makedonski, nostalgični prema nekadašnjoj domovini. Makedonija je od 1. do 2. svjetskog rata bila južna Srbija, tamo su beogradske vlasti kanile naseliti desetke tisuća Srba, ali planovi su bili preambiciozni pa su tamo slali činovnike po kazni. Ipak, Makedonci i Srbi imaju velik neriješen spor oko samostalnosti Makedonske pravoslavne crkve koju Srpska još ne priznaje, ali ni ostale pravoslavne crkve ni carigradska patrijaršija pod koju je 1767. godine potpala tada ukinuta Ohridska arhiepiskopija. Makedonska je crkva obnovljena u Titovo vrijeme, 1967. godine, pa su zapravo Makedonci i državu i crkvu uspjeli utemeljiti u doba Jugoslavije.
Voštane figure za povijest
No, to ih ne priječi da realno gledaju na ono što se događalo poslije 2. svjetskog rata pa je u skopskom Muzeju borbe za oslobođenje u kojem je 120 voštanih figura u prijelomnim scenama povijesti prikazan i žestok progon makedonskih komunista koji su zbog neslaganja s centralnom linijom bili izvrgnuti teroru sve do početka pedesetih godina. Nešto prije toga, krajem četrdesetih, iz Grčke su nakon građanskog rata morali pobjeći mnogi Makedonci koji su podržavali poražene komuniste, odlazeći u zemlje istočnog bloka. No, u Grčkoj je ostala imovina izbjeglica i moguće pitanje odštete u Makedoniji ističu kao razlog zbog kojeg Grci ne odustaju od veta na ime. U trenutku kad je Grčka ekonomski na koljenima, a raste krajnja desnica, poput Zlatne zore, ipak nije dobro prisiliti tu zemlju na uzmak kad je u pitanju sjeverni susjed, misli prof. Banac, i dodaje kako je grčki nacionalizam najjači od svih na Balkanu, pa i u tako žestokoj konkurenciji kakvu ima u drugim zemljama. No, što će dotle Makedonija, u čijem je glavnom gradu krajem 2012. godine euforično proslavljeno sto godina Albanije, s isključivo albanskim zastavama u publici?
– Umjesto da se poslije Ohridskog sporazuma Makedonija razvija kao multietnička država, postala je dvonacionalna. Makedonski političari, nastojeći zadržati vlast, popuštaju pred agresivnim i nerealnim potraživanjima makedonskih Albanaca. Makedonski Albanci, ministri u vladi, odgovaraju albanskom političkom lideru, a ne našem premijeru, pa je praktično riječ o federaciji i pitanje je kad će to biti i pravno – kaže prof. Kekenovski. Ističe kako je grčki veto jedini razlog što Makedonija ne napreduje na putu prema EU. Taj veto zaustavio je napredak nakon četiri pozitivna izvještaja, zadnji je bio u travnju 2013. godine, no u Skoplju ističu i probleme sa slobodom medija, ljudskim pravima, govorom mržnje...
>>Put u EU: Makedoniji \'samo\' preporuka, Srbiji i Kosovu odgoda