Male stranke velike ne trebaju

Na skorašnjim će se izborima uz HDZ i SDP, kao stranačke predvodnike oprečnih političkih blokova, pojaviti i relativno nove i sasvim nove stranke koje kane ući u Sabor. Sve ankete pokazuju da je velik broj birača još neodlučan i neopredijeljen, da je nesklon HDZ-u i SDP-u, odnosno političkim blokovima koje te stranke predvode. Slavonsko-baranjski regionalci Branimira Glavaša, laburisti Dragutina Lesara, pravaši Ruže Tomašić, Ladonja Plinija Cuccurina, Stijena Milana Bandića i HRAST skupine intelektualaca namjeravaju pokupiti glasove još neodlučnih i ući u Sabor. Uspiju li u tom naumu, mogao bi to biti Sabor posve drukčiji od svih dosadašnjih jer su te stranke, čini se, nesklone savezima s velikima. Sasvim je sigurno da HDSSB neće u koaliciju s HDZ-om. Sudbina Branimira Glavaša, nekadašnjega HDZ-ova veterana, a sadašnjega zatvorenika, isuviše je krupan razlog koji svaku suradnju Glavaševih prijatelja i pristaša s današnjim HDZ-om čini nemogućom. Način na koji je Glavaš za sanaderovske samovlasti izbačen iz stranke koju je nekoć osnivao, a potom strpan u zatvor, bilo je za nj odveć traumatičan a da za HDSSB ne bi i danas bilo ljudski i politički problematičan. HDSSB, kao regionalna stranka koja zastupa interese Slavonije i Baranje, a gdje je HDZ nekada bez muke pobjeđivao, mogao bi uzeti i većinu glasova koji bi inače, da nije bilo Glavaševa progona, bili za HDZ.

Kao što slavonsko-baranjski regionalci preziru mogućnost poslijeizborne koalicije s političkim blokom koji predvodi HDZ, a s lijevim neće “po prirodi stvari”, nesklonost i lijevoj i desnoj političkoj grupaciji pokazuju i druge nove manje stranke. Najvjerojatnije ni Lesarovi laburisti, zbog HNS-a, ne kane u tzv. lijevu koaliciju. Kao dugogodišnji haenesovac i sindikalni čelnik Lesar drži da su njegovi laburisti ljeviji, tj. socijalniji i “radničkiji” od HNS-a i SDP-a.

Kao nekadašnji sindikalni lider, Lesar ima čulo ne samo za “radničku klasu” nego i za širi sloj socijalno deprivilegiranih. Na uzgonu njihovih glasova, koji najvećma mogu biti “otkinuti” od lijeve koalicije, laburisti bi mogli postati parlamentarna stranka koju neće oličavati samo Lesar. Pravaši Ruže Tomašić također se nadaju ulasku u Sabor. Njihov bi izborni rezultat mogao ovisiti o tome koliko će njihova predsjednica uspjeti svoju etičko-političku prepoznatljivost protegnuti i na stranku. Izborni će pak rezultat HRAST-a najviše ovisiti o sposobnosti da se iz intelektualnog kluba transformiraju u stranku. S obzirom na broj glasova koje je dobio na predsjedničkim izborima, očekivanja Milana Bandića da će njegova Stijena ući u Sabor čine se posve realnima. Bandić se može nadati glasovima onih Zagrepčana koji su zadovoljni njegovim vođenjem Zagreba i drugih birača koji vjeruju da bi Bandić svoje zagrebačko lidersko iskustvo, ljudsku jednostavnost, radnu energiju i domoljublje prenio i u stranku, pa i u saborsku politiku. Milan Bandić u pokušaju ulaska u Sabor imat će potporu i brojnih hercegovačkih glasova, i u Hrvatskoj i u samoj Hercegovini. Sigurno je da ni Bandić nakon svih iskustava s SDP-om ne pomišlja na njihovo društvo. Na druženje unutar kluba SDP-HNS-IDS vjerojatno ne misli ni utemeljitelj Ladonje Plinio Cuccurin.

On, za razliku od velikog broja naših političara, nije u politiku ušao radi novčanog probitka i saborske mirovine. U politiku je ušao kao poslovno uspješan i bogat s namjerom da svoj model uspješnosti ponudi politici i gospodarstvu. Već je na početku ugrozio stečeni politički monopol dugogodišnjega istarskog župana Ivana Jakovčića. I na prosinačkim izborima ne krije isti motiv. Stoga ni priklanjanje Ladonje lijevoj koaliciji, u kojoj je IDS, nije za očekivati. U našoj se politici nešto promijenilo pa, eto, ni male stranke više baš i ne žele s velikima. Što, pak, doista želi veliki postotak još neodlučnih birača? Nove ili stare, velike ili male?