Susret je bio nabijen emocijama, dirljiv. Kako i ne bi: talijanski bračni par na njega je čekao cijeli život, kao i maleni Dado, svih svojih sedam godina. “Došli ste, konačno ste došli!”, povikao je grleći svoje roditelje koji su jučer ujutro doputovali u Zagreb – po svog sina. Danima je pakirao stvari, svjestan je da odlazi. I podjednako svjestan da njegovi mali prijatelji iz Dječjeg doma u Nazorovoj ostaju. Kao i njegove tete, koje su mu od rođenja bile i otac i majka. Taj posebni dječak, o kojem je Večernji list već pisao u nekoliko navrata, od rođenja boluje od cerebralne paralize i stoga bi potencijalni posvojitelji, kad bi čuli njegovu dijagnozu, brzo odustajali. Ovo dijete, čija je majka umrla na porođaju, a otac je nepoznat, ni jedan od stotine posvojiteljskih parova u Hrvatskoj jednostavno nije želio.
Nemaju biološke djece
Osim što ima zlatno srce, da je rođeni zabavljač i da je iznimno duhovit, u Domu je stoga, na žalost, bio “označen” i kao dijete koje je ondje živjelo najdulje od sve djece. S obzirom na tešku dijagnozu, djelatnici Doma pobojali su se da će tako i ostati. Sve dok u njegov život slučajem, kako to obično biva, nisu zalutali ljudi velika srca, otac oftalmolog i majka kućanica srednjih godina, sa sjevera Italije. Za njega su čuli od poznanika, pa su preko tamošnje agencije za posvajanje kontaktirali s domom u Nazorovoj. Kad su ga prvi put posjetili, dogodila se ljubav, uzajamna. Točno godinu dana nakon tog susreta, talijanski par srednjih godina koji, kako doznajemo, nema biološke djece, jučer je naposljetku zagrlio svog Dadu.
– Cijelog jutra bio je uzbuđen, uostalom, kao i danima prije. Vidjelo se da je jedva dočekao svoje roditelje, grlio ih je, ljubio, kao i oni njega. Priredili smo im doček, u našim mogućnostima, a uz Dadu su bili i prijatelji, dječica iz njegove skupine. Vezao se uz njih, ipak je ovdje živio gotovo osam godina. Oprostio se s njima i rekao im: “Vidimo se!” – prepričala je susret s roditeljima socijalna radnica Dragana Miletić s obzirom na to da je obitelj, posve razumljivo, zamolila da cijeli događaj prođe bez nazočnosti medija.
Od ravnateljice Dječjeg doma Jasne Ćurković-Kelave doznajemo da je dan prije odlaska Dado organizirao i “oproštajku” za sve svoje male prijatelje. Potom se prisjetila svih njegovih godina u Domu, truda koji je cijeli tim ulagao za njegovu dobrobit, od socijalnih radnika do sponzora koji su mu omogućili vrhunska kolica, djelatnika na Goljaku koji su pomagali u rehabilitaciji, gospodina koji ga je odvodio na terapijsko jahanje i, više od, svih, mlade volonterke Mateje Živković koja je svaki slobodan trenutak provodila s dječakom.
Emocionalna potpora
– Dijete je najdulje kod nas i svima nam je prirastao srcu. Doista smo nastojali da mu ništa ne nedostaje i da ima vrhunsku njegu. Sada smo jako sretni što je Dado napokon pronašao obitelj u kojoj će, sigurni smo, sretno živjeti – rekla je ravnateljica te dodala da je procedura posvajanja, zbog spore administracije, potrajala godinu dana, tijekom koje je dječak pomalo učio talijanski jezik i strpljivo čekao.
– Sve što znamo o toj obitelji govori nam da će s njima imati sigurnost i emocionalnu potporu. Vrlo su simpatični, pristupačni, pa su se lako zbližili s Dadom. Sretno se poklopilo da je u novoj obitelji i fizioterapeut, zbog čega se iskreno nadamo i vjerujemo da će uskoro prohodati – kazala je ravnateljica te dodala da će s Dadinim roditeljima svakako ostati u kontaktu. Ono u što su posve sigurni jest da će u 8 svjećica na rođendanskoj torti 15. srpnja Dado prvi put puhati – u svom domu.
Eto, to se zove lijepa vijest, i zavređuje više prostora, ne da smo već tjedan dana intelektualno maltretirani od strane agresivnih gejeva i polupismenih \'nazovi\' novinara, tipa Dežulovića i Tomića ili Klauškog, i ostalih likova