Bilo je to krajem ratne 1991. godine, prije Božića, kad je tešku tišinu koja se nadvila nad Dubrovnikom prekinuo topot kratkih i brzih koraka. Niz ulicu Prijeko u središtu granatama ranjenoga grada, grabila je malena prilika razbarušene plave kose, poput kakva anđela u tom ratnom paklu, vukući za sobom dva velika bijela kanistra.
Taj je prizor bio toliko nadrealan, da je vapio da bude zabilježen, zauvijek zaustavljen u vremenu. Zato se, valjda vođen kakvom nebeskom silom, upravo tada i ondje našao dubrovački fotograf Božidar Gjukić.
Dvadeset i jednu godine poslije ni sâm nije znao identitet dječaka, nije znao da je dječaka ikad snimio sprijeda i da ima tu fotografiju. Sve to doznao je prošli tjedan nakon otvaranja izložbe \"Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991. – 1995.\" postavljene u tvrđavi Imperijal na Srđu kad je pukim slučajem otkriveno tko je na najpoznatijoj ratnoj fotografiji grada – a to je danas 23-godišnji Alen Oršolić.
Stvarno je... nestvarno
– Bilo je to za opsade Dubrovnika, čudno vrijeme, ni psa na ulici. Jedini na ulici Prijeko toga dana bio je on, taj maleni čovjek. Pojavio se odjednom nasred ulice, u nekoliko brojeva većem kaputiću, vukući ta dva bidona (kanistra, op.a.) Išao je sporo pa sam potrčao za njim i brzo ga sustigao. S obzirom na to da je u blizini dominikanski samostan, pomislio sam da je išao tamo na gustirnu. Nisam ga pitao kuda ide i odakle dolazi, sjećam se da sam brzo zaokružio oko njega, podignuo fotoaparat i okinuo. Bio je malo zbunjen. Sve to stvarno, bilo je... nestvarno – kazao je Božidar Gjukić, tada tajnik Fotokluba Marina Getaldića.
Kako nije bilo struje, spajao se noću na agregat i razvijao filmove, a danju je hodao gradom i tražio motive za svoje fotografije. Bilo ih je posvuda.
– U danima bez struje i vode neki su skupljali kišnicu, čekali cisternu iako je neko vrijeme količina bila limitirana na dvije litre po osobi. Sve je ovisilo o tome koliko se pucalo po gradu i je li cisterna uopće mogla proći. Ljudi su čekali u redovima za humanitarnu pomoć ili pak ispred cisterni da bi se poslije okupali u tri četvrt litre. Toga dana gradom je vladala pustoš. I tada je naišao taj dječak – kazao je Božidar Gjukić.
Dodao je kako je fotografiju \"Dječaka s bidonima\" prvi put izložio 2008. godine u Kneževu dvoru, ali samo jednu: onu snimljenu sleđa dok u prevelikoj jaknici nestaje niz ulicu Prijeko.
Tek ovog ljeta, pripremajući izložbu \"Dubrovnik u ratu 1991. – 1995.\", kustos je na CD-u sa stotinama ratnih fotografija Božidara Gjukića pronašao i onu s dječakom, ali snimljenu sprijeda, za koju autor nije ni znao da postoji.
– Sjećam se, naravno, da sam fotografirao tog dječaka, ali sam bio uvjeren da sam ga uhvatio samo sleđa, a drugu fotografiju sam jednostavno zaboravio. Ugledao sam je prvi put na postavu izložbe i silno se iznenadio – otkriva fotograf pa dodaje kako su, odmah nakon otvaranja izložbe, neki dubrovački portali objavili njegovu \"fotografiju s licem\" i pozvali čitatelje da se uključe u potragu za dječakovim identitetom. Već istoga dana na PortalOko javila se dječakova tetka Vesna i otkrila da je na fotografiji njezin nećak – Alen Oršolić.
Majčin ratni dnevnik
Novinarima \"Večernjeg lista\" neki je dan rado dala telefonski broj 23-godišnjaka koji sada živi u Austriji. Zahvalan je na interesu i odmah priznaje da je ushićen otkrićem fotografije.
– Slabo se sjećam tog dana, ali taj trenutak fotografiranja pamtim. Moje tete su davno pričale da postoji fotografija snimljena s leđa, ali ta s licem me veoma iznenadila, nisam znao da postoji. Nije ni fotograf, kako čujem – rekao je Alen u čijem sjećanju žive slike ratnog Dubrovnika viđene očima dvogodišnjaka.
– Sjećam se kako je dundo, s kojim sam često išao po vodu, uvijek govorio da se držim desne strane ulice jer odozgo gađaju snajperisti. \"Drži se desno, drži se desno,\" stalno je ponavljao. Pamtim sirene po Dubrovniku, sjećam se tog zvuka, i kako smo bježali u sklonište. Sjećam se i ratnog dnevnika koji je vodila moja majka koja je bilježila te trenutke i te dane. Upisan je tamo i moj jedini izlazak iz grada, bio je to odlazak u bolnicu na Korčulu po injekciju, i toga se živo sjećam. Kada danas razmišljam o tim vremenima, pitam se zašto, čemu taj rat koji nikome nije bio potreban. Te strahote nikome na svijetu ne bih poželio. Moja se obitelj izvukla, ali mnogi su osjetili teške posljedice rata. Neshvatljivo je to, ne ponovilo se – kazao je Alen, koji je s obitelji napustio Hrvatsku u posljednjim danima rata 1995. godine.
S roditeljima i mlađim bratom živi u Linzu gdje je završio školu za građevinskog tehničara, a s ocem danas vodi tvrtku za keramičke radove i igra nogomet u trećoj austrijskoj nogometnoj ligi. Ima djevojku Šibenčanku Luciju Rak, koju je upoznao na ljetovanju u Hrvatskoj, no ubrzo je, zbog ljubavi, pošla za njim.
Alenova obitelj kupila je nedugo nakon rata kuću u Poreču koju su potom prodali i kupili novu u Vodicama kako bi bili što bliže Dubrovniku jer im je ondje preskupo, ali od tog sna ne odustaju. Alen je zauvijek vezan za more, svoj Dubrovnik i Cavtat gdje još žive njegove tetke i dundo.
– Ako Bog da, spustit ćemo se jednog dana k njima na jug, a dotad ih posjećujemo svake godine. Evo nas i ove godine, ali nešto kasnije, na zimu. Đir po Stradunu i oko dubrovačkih zidina je obavezan. I, naravno, volio bih upoznati Božidara Gjukića – kazao je Alen.
Godine opasnog življenja
Naći će ga u Dubrovačkim muzejima gdje je zaposlen kao službeni fotograf. Uostalom, svi ga poznaju, svojim je objektivom ostavio dubok trag u novijoj povijesti grada, podigao generacije polaznika u svojoj fotografskoj školi, otvorio desetke izložbi s motivima iz života svoga grada, među kojima su možda i najvredniji oni iz ratnih devedesetih.
– Bile su to godine opasnog življenja. Sjećam se kad smo Miro Kelner i ja išli fotografirati oslobađanje Mokošice. Taman kad smo prelazili preko mosta na Rijeci rekao sam Miru kako je neobično da sad pada kiša iz vedra neba, a on mi je rekao: \"Vozi brže, to pucaju na nas.\" Vozio sam slijeva nadesno, a čini se da je za mitraljezom bio netko neiskusan jer je i on mecima vrludao za nama. Izvukli smo se i stigli u oslobođenu Mokošicu. To je samo jedan od opasnih događaja kojem smo bili izloženi dok smo fotografijama bilježili ratna razaranja i događaje – rekao je Božidar Gjukić.
Prisjetio se svog kolege iz kluba, dubrovačkog fotografa i branitelja Pave Urbana, koji je poginuo nedaleko od Orlandovog stupa pod minobacačkom paljbom fotografirajući žestoko razaranje gradskog središta, a bile su mu samo 23 godine.
– To su naši junaci, ti ljudi koji su ostali u gradu tijekom rata, i Pavo, i Alen, mali vodonoša. Nakon susreta u ulici Prijeko u prosincu 1991. godine nikada se nismo sreli. Volio bih ga ponovno sresti. Na istom onom mjestu, 21 godinu kasnije – reći će dubrovački fotograf Božidar Gjukić.
>> Donosimo detalje akcije Oluja – tako se oslobađala domovina!