Malo tko može razumjeti Anju iz kolone 1995. kao Katarina iz kolone 1991.

Govor koji je u Saboru uoči 25. obljetnice Oluje održala zastupnica Anja Šimpraga izazvao je lavinu reakcija, nažalost i onih uvrijeđenih samom činjenicom da jedna Srpkinja iznosi svoj osobna sjećanja. Ali, ovdje ističem jedan drugačiji odgovor koji mi je i osobno vrlo važan zato što se tiče cijeloga jednog ogranka moje vlastite obitelji koji je 1991. bio prognan iz Knina i Potkonja, ljudi koje je Oluja vratila kući.

“Posljednjih dana svi govore o Oluji, baš svi. Bez obzira na to koliko o tome doista znaju, jesu li proživjeli te ratne strahote ili su ih tek promatrali, bez obzira na to iz kojeg su kuta ili iz koje su je pripadnosti doživjeli.” Tako je svoj govor u Saboru počela Anja Šimpraga. Kninjanka Katarina Požar svoj je zapis na Facebooku počela na sličan način: “Došlo je ono vrijeme u godini kada moj grad puni naslovnice portala ne samo u Lijepoj Našoj već i u susjedstvu, a da nitko od njih taj grad uopće ne poznaje.”

Obje djevojčice, i Anja, koja je 1995. imala osam godina, i Katarina, kojoj je tada bilo šest, govore o svome gradu i svojim životima. Anjino se nebo u augustu te godine smračilo, a Katarina 5. kolovoza 1995. “saznaje da ide kući, što je njezinoj maloj glavi potpuno neshvatljivo s obzirom na to da je tuđu kuću u kojoj je četiri godine odrastala smatrala svojim domom”. Njezin je povratak domu, koji nije poznavala niti ga se mogla sjećati, počeo tako da je napustila svoje prijatelje, koje je stekla u mjestu prognaništva, i “došla u grad koji nije poznavala”. Pa nastavlja kako je “u tom gradu krenula u školu, pronašla nove prijatelje među kojima je bilo i djece onih zbog kojih je morala otići iz svoje kuće, a djeci kao djeci to nije bilo bitno jer nama je bila bitna samo igra. U međuvremenu su dolazila neka nova djeca u razred, koja su se također vraćala svojim domovima iz tamo neke zločeste Srbije, što nama opet nije bilo bitno, već smo ih prihvaćali i zvali da nam se pridruže u igri”. Četiri godine poslije vratila se i tad 12-godišnja Anja i nastavila ići u istu školu u kojoj je jedna njezina rođakinja već bila postala Katarinina prijateljica.

“Bilo nam je lijepo i lijepo je što i danas traju ta neka prijateljstva iz školskih klupa. Ali žalosno je to što se sad viđamo jednom godišnje, i to, gle ironije, oko Oluje jer je u međuvremenu većina djece iz tih školskih klupa sreću otišla tražiti u Irskoj i Njemačkoj. O tome naslovnice ne pišu – a to je glavni problem našeg Knina. Od grada mladih pretvaramo se u grad starih”, napisala je Katarina.

Ali, prije opisa svog povratka, ona je također progovorila kao djevojčica iz izbjegličke kolone.

“Nama koji smo rođeni taman prije Domovinskog rata oduzet je privilegij da u njemu stječemo prva sjećanja, samo mnogi zaboravljaju kako su egzodus i etničko čišćenje Hrvata s naših ognjišta počeli 1. svibnja 1991. godine kada su Martićevi milicajci upali u hrvatska sela Potkonje i Vrpolje. Tada je i jedna djevojčica pred svoj drugi rođendan, s jednom vrećicom, u bratovu i sestrinu naručju, s troje odraslih, među kojima je bila i jedna trudnica i još troje djece, sjela u didov ‘tristać’ i otišla u nepoznato. Oca su njegovi dotadašnji prijatelji i radne kolege zatvorili jer je branio svoju djecu, suprugu, roditelje i svoju djedovinu... a torturu koju je prolazio u kninskom zatvoru nikada nismo spoznali. Otac je bio čvrst kao stijena i nikada o tome nije pričao, ali nas je učio kako dobrota čovjeka ne ovisi o njegovoj nacionalnosti. Djevojčica je skupa sa svojim sumještanima imala sreću u nesreći što su otišli odmah nakon napada na svoje selo jer, da nisu, Potkonje bi pogodila sudbina Škabrnje.”

A sada ono osobito bitno i važno. Katarina svoja vlastita i sjećanja koja su joj ispričali stariji ne iznosi zato da bi poručila Anji da mora šutjeti. Ona želi misliti na sutra, usmjeravati pogled češće prema 2050. nego 1991. godini. Ona zaključuje: “Vrijeme je da krenemo graditi zajedničku budućnost i društvo slobode. To bi htjele dvije djevojčice, i ona iz kolone 1991. isto kao i ona iz kolone 1995.”

No, pozdravivši i odluku potpredsjednika Vlade RH Borisa Miloševića da dođe na 25. obljetnicu Oluje u Knin, kao i odlazak ministra Medveda u Grubore, Katarina izriče i želju “da bilo tko iz redova SDSS-a dođe i zapali svijeću i u Potkonju i Vrpolju” jer bi “tim činom pokazali kako mlade generacije više nikada neće dopustiti ponavljanje prošlosti zbog koje smo najviše propatili svi mi kojima je oduzeto djetinjstvo”.

Anja je danas saborska zastupnica iz redova SDSS-a, Katarina s velikom ljubavlju prema svom kraju dočekuje goste, odakle god dolazili, u Nacionalnom parku Krka i aktivna je članica HDZ-a. Ja ću si dopustiti i jednoj i drugoj uputiti želju da ne čekaju da komemorativna paljenja svijeća organiziraju stranke, nego da to rade svi oni, još uvijek mladi ljudi, razmjenjujući, uspoređujući i povezujući svoja vlastita iskustva, priče i sjećanja, slušajući jedni druge s ljudskim razumijevanjem i zajedničkom željom za boljom i sretnijem zajedničkom budućnošću u slobodi.

Mnogi su u Kninu ovog 5. kolovoza izrekli riječi koje mogu poslužiti kao kamen temeljac toga novog društva. Splitski nadbiskup Barišić, spominjući “u šikarje obrasle domove i ognjišta izbjeglih građana Hrvatske, srpske nacionalnosti”, rekao je: “U ratu svi gubimo jer rat nikome nije brat. Bilo bi mi drago da se svi oni vrate na svoja ognjišta i u svoju domovinu Hrvatsku te da svojim radom i poštenjem zajedničku Lijepu Našu izgradimo još ljepšom.”

Anja će, siguran sam, prva razumjeti zašto je za Katarinu 5. kolovoza dan koji se slavi jer ju je vratio kući, kao što i užas Anjina augusta 1995. malo tko može razumjeti tako dobro kao Katarina sjećajući se svog svibnja 1991. To je ta arhitektura srca o kojoj je u Kninu govorio predsjednik Milanović, kultura srca bez koje nam nema života.