Iz PU bjelovarsko-bilogorske su nam potvrdili da su još 2008. na osnovi Antonijeve prijave raspisali potragu. Zatražili su provjeru putem Interpola u Sarajevu i Crvenog križa RBiH od kojih su 2009. godine dobili odgovor da tražena Ruža Kuntarić kod njih nikada nije bila evidentirana po bilo kojoj osnovi, odnosno da na njihovu području nikada nije imala prijavljeno boravište ili prebivalište. Poručuju da o njoj i dalje nemaju nikakvih informacija te apeliraju na građane da im prijave ako o njoj imaju bilo kakvih spoznaja.
Antonio Rogić, 33-godišnji Bjelovarčanin, javnosti poznat kao osnivač Udruge Siromah pomaže siromahu, već godinama proživljava dramu pokušavajući doći do bilo kakve informacije o svojoj majci Ruži Kuntarić. Njega, mlađu mu sestru i brata, majka je ostavila još 1985. godine.
– Otac je jako pio i stalno je maltretirao i nju i nas djecu. Ona to više nije mogla trpjeti i jednog dana je jednostavno otišla – priča Antonio, prisjećajući se tih dana kada ga je kao osmogodišnjaka zajedno sa sestrom i bratom socijalna služba smjestila u udomiteljsku obitelj.
Nema pouzdanog traga
Nedugo nakon toga mlađa sestra i brat premješteni su u druge obitelji, što je njegov život učinilo još težim. Otac je, kaže, nastavio piti i rijetko ga je viđao. Ni majku nažalost nije viđao, iako je puno kasnije doznao da je u to vrijeme još uvijek živjela u Bjelovaru. Kad je već odrastao, doznao je da je majka 1989. godine trajno napustila Bjelovar i od tada joj se gubi svaki trag. Navodno je otišla s nekim vozačem kamiona iz Čazmatransa s kojim je tada bila u vezi, no on nikada nije doznao pravu istinu.
– Nikada nisam uspio doznati ime čovjeka s kojim je otišla. Navodno su se uputili u Bosnu, ali ja o tome nikada nisam dobio provjerenu informaciju – ističe sjetno. Kucajući na mnoga vrata pokušavao je, kaže, dobiti neki trag koji bi mogao slijediti, no nikada do njega nije došla prava informacija.
Raznijela se bombom?
Još 1991. godine u Centru za socijalnu skrb rekli su mu da mu se majka negdje u Bosni navodno raznijela bombom, no on u tu informaciju nikada nije povjerovao.
– Da je to istina. o tome bi netko negdje morao znati i o tome bi postojala službena zabilješka, no toga ni do danas nema i zato ja u to ne vjerujem – ističe razočarano. Njegova tužna priča prikazana je još 2008. godine u jednoj televizijskoj emisiji, no ni nakon toga Antonio nije dobio pouzdanu informaciju. Te 2008. godine majčin nestanak ponovno je prijavio policiji, no ni to nije dalo rezultata. Razočaran i tužan ovih dana razmišlja da se za pomoć obrati ministru Karamarku ili čak premijerki osobno, jer mu, kaže, ništa drugo nije ni preostalo.