Hrvatska javnost uživa kada u “gladijatorsku arenu” ubace njihove “bogove” iz politike, gospodarstva, sporta. Nevjerojatna je količina mržnje koja se s “tribina hrvatskog Koloseja” upućuje Sanaderu, Vidoševiću, Mamiću... Jednako reagiraju i Hrvati u BiH kada u tamnice zatvaraju njihove predstavnike. Još dok ih vode u pritvore, izloženi su javnom linču. Količina mržnje ovisi o njihovu društvenom statusu. Što je viši, veći su lopovi, i svi trebaju umjesto u luksuznim vilama, stanovati u Remetincu, Ćelovini, KPZ Zenici... Mamić je već “dosadan”, traže se novi spektakli. Priželjkuje se, primjerice, Davor Šuker. Nikoga ne zanima što je nekada proslavio Hrvatsku. Dapače! Uspješnost je razlog više za progon. Hrvatski jal.
Zdravko Mamić je, pak, u kontinuiranom sukobu s dijelom javnosti. Međusobno se vrijeđaju. Mnogi koji danas vode javnu kampanju protiv Mamića nadmašuju njegovu retoriku zbog koje se zgražaju. Iako je svako malo neprimjerenim riječima optuživao pojedince, ipak je država morala i njega zaštititi od uvreda velikog broja “nepoznatih počinitelja”. Po Zagrebu, pa i cijeloj Hrvatskoj, stotine je uvredljivih grafita. Već je postalo neobično ako na zgradi ne piše “Mamiću cigane”, a još je neobičnije ako se takve parole ne skandiraju na stadionima. Nevjerojatno je kako to kolektivno vrijeđanje pojedinca nisu uočili borci za ljudska prava. Mogli su bar tražiti da se izbrišu grafiti ili, pak, huliganima ne tepati da su oni navijači. Ako nisu htjeli zaštiti Mamića, trebali su Rome. Oni koji pogrdno pišu ili uzvikuju “Mamiću Cigane”, svakako, uz Dinamova izvršnog direktora, vrijeđaju i jedan narod. Zar su Romi zaslužili da ih se tako percipira. Nije li to rasizam. Čak je čudno što i Romi i Zdravko Mamić nisu tužili Zagreb i druge gradove za nanošenje duševne boli.
Kakvi su to ljudi koji se mogu veseliti tuđoj patnji
Uz rasizam, dio tog istoga društva pokazao je sadizam prilikom Mamićeva lišavanja slobode. Kakvi su to ljudi koji se mogu veseliti tuđoj patnji. Još je nevjerojatnije kada slike veselja stižu iz Sabora. Što god da je netko napravio, uvijek je ponižavajuće i tužno kada bilo koji čovjek gubi slobodu. Pa i zbog toga što mu je bilo omogućeno, dok je bio slobodan, izigravanje zakona. Prije nekoliko godina dojmio me se govor iskusnog visokog policijskog dužnosnika koji je savjetovao mlađe kolege: “Ne težite senzacionalizmu, teatralnim uhićenjima, ne uživajte kada nekoga lišavate slobode, već to smatrajte teškim činom profesije, više puta procjenjujte argumente i poduzimanje vaših mjera jer zadiru u slobode, u obitelj, u ljudsko dostojanstvo.” Mamićima i institucijama treba omogućiti ambijent za pravedan sudski postupak. U protivnom, stvorit će se dojam o montiranom procesu. Javnost, ili bar dio nje, već im je presudila iako prema pravnoj presumpciji nevinosti, nitko nije kriv dok mu se to ne dokaže. Nije li to pritisak na pravosuđe?! Ako su izbjegavali plaćati poreze, treba ih žestoko kazniti. Država, a ne ulica. Obrana tek proučava što im se stavlja na teret. Koliko je stručna i komplicirana porezna problematika nogometnih transfera, govori i činjenica da su inspektori Ministarstva financija, a ne policijski, radili na ovom slučaju. Stoga, ne može se zaključivati krivnja samo na temelju tvrdnje jedne strane (tužiteljstva). I obrana će imati svoje argumente. Javnost, pak, umjesto da čuje obje strane, presuđuje na temelju dojma. “Ulica” određuje krivnju prema simpatijama. U zaglušujućoj buci vrijeđanja ne čuje se ono pozitivno što je uradio Mamić. Koji je, recimo, od Dinama, ipak, napravio uspješan klub. Na koncu, mnogi proslavljeni nogometaši koji igraju u Europi završili bi u prosječnosti da im on nije menadžer.
Svaki domoljub zalaže se za pravnu državu. Treba inzistirati na nultoj točki tolerancije prema kriminalu. Kako bude jačala pravna država, tako će se smanjivati mogućnosti za krađe. Samim tim i zatvori će biti prazniji. U tako uređenom društvu vjerojatno će biti sve više onih koji se vesele tuđim uspjesima i sve manje onih koji uživaju u tuđim patnjama. Marquis de Sade, po kojemu je nazvan sadizam, umro je prezren. Njegova se obitelj toliko sramila da mu na grob nije stavila ime. Zato sadisti koji sada uživaju u Mamićevim nevoljama riskiraju da im, ako dokaže nevinost, na izlasku iz zatvora saspe u lice: “Niste uspjeli...”
‘Ocrnili su Davora’ "Znamo mi takve i iz aviona možemo vidjeti koje su im namjere. Ocrnili su Davora Šukera da bi ocrnili Hrvatsku jer je on, rekli smo već, najbolji veleposlanik Lijepe naše, Zlatna kopačka Svjetskog prvenstva 1998., najpoznatiji Hrvat u svijetu. Reče li netko: “Eno Davora Šukera, brzo sakrij srebreni beštek!”, to je uvreda svima nama u Hrvatskoj. Zamislite da nas na diplomatskim primanjima krenu ogovarati."