Mario Mandžukić istaknuo se humanitarnim akcijama ove godine. Za liječenje malene Stephanie Milde uplatio je 10.000 eura. – Ne pomažem baš svaki dan, ali pomognem kad osjetim da nekomu pomoć zaista treba. A njezin slučaj pratim, kazao nam je nogometaš velikog srca.
Tri i pol sata leta, pa tri sata čekanja drugog zrakoplova, pa još šest sati u avionu. Do Münchena. I onda automobilom do Zagreba, gdje je Mario Mandžukić došao do redakcije Večernjeg lista kako bi sjajnu godinu zaključio najvećim domaćim priznanjem – primanjem nagrade za nogometaša godine. I već danas Mandžo se priključuje Bayernovim pripremama. Nije tip koji će navijačima otvoriti svoju privatnost, čak je sakrio i egzotično odredište svog zimskog odmora.
– Bio sam u toplim krajevima, ne moram otkriti lokaciju. Pa nekoliko dana u Zagrebu i Slavonskom Brodu i u utorak putujem u München. Idemo na pripreme u Dohu i brzo se nastavlja prvenstvo (19. siječnja utakmicom s Fürthom, nap. a.). Ma još bolje, brzo ćemo krenuti i u ritam utakmica svaka tri dana – kaže Mario.
U godini na izmaku najviše pamti Euro.
– Sanjao sam da ću igrati na velikom turniru, prva dva gola Irskoj nešto su posebno, a i nakon ispadanja koje možda i nismo zaslužili, osjećali smo se kao pobjednici. A potom je došao potpis za Bayern.
Živi s djevojkom
Je li bilo izdašnijih ponuda? - Bilo je, ali to je nevažno jer čekao sam samo poziv od nekog većeg kluba. I kad me nakon EP-a Rummenigge nazvao, više nije bilo dvojbe, tim više što znam njemački jezik, sestra mi ondje živi... Znao sam i prije u Wolfsburgu da me Bayern prati, ali nije bilo konkretno.
Je li i pri tome pomogla tatina bubamara? Naime, uoči golova na EP-u otac Mato pohvalio se da mu se ukazala bubamara kao znak sreće i da je poželio da Mario zabije.
– Ha-ha, ne znam morate njega pitati.
Kakav je život u Münchenu? Opsjedaju li vas navijači?
– Dosta je drugačije, sad su me već i kad odem izvan Njemačke počeli malo previše prepoznavati. No, navikao sam se. A München je prelijep, blizu je Zagrebu, malo sam izvan grada...
I dalje živite u kući u kojoj je živio Olić? Nije li malo prevelika, njih je ipak bilo petero?
– Djevojka je sa mnom i nije nam kuća prevelika.
Bliži li se svadba?
– Nemam komentara.
Odgovara li vam Štimčev autoritativniji pristup od Bilićeva?
– On je vođa, ima pravo ponašati se kako misli da je najbolje. Vidjeli smo da se svaki igrač na utakmicama bacao na glavu. Nije baš toliko strože kao što se pisalo, ali drugačije je. Nije teško, profesionalci smo i moramo se privikavati na to.
Kako je raditi s Bokšićem?
– Dobro, zanimljivo. Zabavno je i može se svašta naučiti od njega. Kao igrač prošao je i nešto što mi još nismo.
A Šuker? Udijeli li i on kakav savjet iz bogate igračke karijere?
– Odnos je korektan, dođe, našali se, ali uz predsjedničke obveze nema vremena da bude više s nama.
Donirao 10.000 eura
Jeste li u kontaktu s Bilićem?
– Čuli smo se nekoliko puta, zvao sam i ja njega i on mene.
A sa Zdravkom Mamićem? Dinamov vas je gazda često kritizirao dok ste bili među plavima.
– Nismo se čuli, ali odnos nam je korektan. Tako sam odgojen, ne mrzim nikoga.
Istaknuli ste se humanitarnim akcijama ove godine. Procurilo je da ste za liječenje malene Stephanie Milde uplatili 10.000 eura.
– Pročitao sam u novinama o njoj i dođe vam trenutak kad vidite nešto što vam kaže da morate pomoći na bilo koji način. U slučaju Stephanie bio je u pitanju novac, nekad je dovoljno samo doći i pokloniti svoje srce, družiti se malo. Ne pomažem baš svaki dan, ali pomognem kad osjetim da nekomu pomoć zaista treba. A njezin slučaj pratim.
Jeste li u kontaktu s njezinim roditeljima?
– Nisam, još su u SAD-u, čuo sam da je dobro i kad se vrate i budem li imao vremena, nadam se da ću je moći posjetiti.
Koliko ste dresova podijelili?
– I previše, ali nije mi žao – zaključio je najbolji hrvatski nogometaš u 2012.