Manifest nove ljevice: Jurnjavu za privatnim profitom zamjenjuje briga za životni standard

Pitanje “Kuda ide ljevica u 21. stoljeću?” je pitanje kuda ide društvo u 21. stoljeću u uvjetima pandemije u kapitalizmu. Iako se zasad uglavnom održava postojeće stanje, s obzirom na trajanje pandemije sve će biti teže ignorirati neka proturječja kapitalističke ekonomije i iracionalnost načina proizvodnje isključivo orijentiranog prema stvaranju profita. Ono što bi nam pandemija, premostimo li negativne napore elita koje se trude stvari ostaviti netaknutima, mogla donijeti jest ideja i vizija pravednijeg društva – demokratskog socijalizma 21. stoljeća u kojem jurnjavu za privatnim profitom zamjenjuje briga za životni standard, radničku sigurnost, zdravlje, obrazovanje i dobrobit većine.

‘Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim’

Da citiramo Komunistički manifest: “Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim”, nema više ograničenja javne potrošnje, države ulaze u vlasništva poduzeća, privatnim se firmama određuje što trebaju proizvoditi, a proizvodnja se makar djelomično okreće prema društvenim potrebama. U samo par mjeseci pokazalo se koliko je važna i moguća proizvodnja za potrebe, a koliko je proizvodnja pokretana profitom neracionalna. U trenutku kada smo ostali bez nužne medicinske opreme poput zaštitnih maski i dezinfekcijskih sredstava postalo je jasno koliko je važno imati vlastitu proizvodnju medicinske opreme i lijekova, kao i Imunološki zavod koji je nekad bio u stanju proizvesti visokokvalitetne krvne pripravke, imunobiološke lijekove, antitoksine protiv zmijskog otrova, bakterijska i virusna cjepiva.

Video - Katarina Peović o stanju u Autotroleju

Video: Goran Kovacic/PIXSELL, ilustracija

Nezamjenjivi su postali zdravstveni djelatnici, liječnici i liječnice, medicinske sestre i tehničari, koji su prije manje od godinu dana masovno štrajkali i upozoravali na teške uvjete rada. A slično se može reći i za omalovažavane i medijski napadane nastavnike i nastavnice, koji su se brzo prilagodili uvođenju online i televizijske nastave. No istovremeno je takva tranzicija pokazala da bi u 21. stoljeću svima trebao biti omogućen pristup internetu – praktički je uvođenjem medijski posredovane nastave ukinuto besplatno obrazovanje jer roditelji za nastavu trebaju platiti televizijsku pristojbu i internet.

Pandemija je ukazala na važnost domaće poljoprivrede, mali OPG-ovi i virtualne tržnice brzo su se organizirali, no ostaje problem da u Hrvatskoj proizvodimo samo 50% potrebne hrane, da više od polovine prehrambenih proizvoda dolazi iz uvoza, iako bismo prema potencijalima poljoprivrednih površina mogli prehraniti milijune ljudi. Prva je lekcija korone i potresa u Zagrebu koji je mnoge ostavio bez doma da je potreban zaokret prema društvu koje zadovoljava temeljne potrebe – zdravu prehranu, stanovanje (bez ulaska u dužničko ropstvo), kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i pristup obrazovanju.

Istodobno, postaje očito da se bogatstvo zemlje ne mjeri bankovnim računima šačice najbogatijih, već kvalitetom života većine. U SAD-u je dosad zaraženo više od 1,3 milijuna ljudi, Velika Britanija prestigla je Italiju po broju umrlih kojih je sada gotovo 30 tisuća, Švedska svaki dan ima novih 700 zaraženih. Istočna Europa, po svim drugim socioekonomskim pokazateljima slabija od Zapadne Europe, ima bolju statistiku broja zaraženih i umrlih od koronavirusa. Iako se kalkulira zašto je tome tako – pa se kao element uključuje i nerazvijenost i neuključenost u globalne tokove – neupitno je da su istočnoeuropske zemlje dovoljno rano uvele pandemijske mjere fizičkog distanciranja. U Hrvatskoj, usprkos naporima tržišnih fundamentalista da privatiziraju i u svakom segmentu komercijaliziraju zdravstveni sustav – danas imamo 5,6 kreveta na 1000 ljudi, u Velikoj Britaniji samo 2,8, u SAD-u 2,9, a u Italiji 3,4 kreveta na 1000 ljudi. Nakon pandemije bit će teže i dalje neracionalno zagovarati privatiziranje i komercijaliziranje zdravstva.

Virusu su svi jednaki, ali posljedice virusa neće svi osjetiti jednako

Za pandemije se kaže da ne biraju klasu – virus se širi jednako na bogate i na siromašne. No posljedice virusa sve će više ovisiti o politici i ekonomiji zemalja koje pogađaju. Iako Istočna Europa u samom startu stoji bolje od Zapadne, to se mijenja kako pandemija odmiče, a epidemiološke mjere ograničavaju privrednu djelatnost – u nas koncentriranu na uslužne djelatnosti s nižom stopom dodane/prisvojene vrijednosti. Našu okoštalu privrednu strukturu odlikuje deindustrijaliziranost, bez razvoja novih tehnologija i prilike unapređenja proizvodnih procesa, gašenje zadnjih izvoznih industrija i industrija u kojima smo imali “know-how”, ekonomski rentijerski model, dominacija sektora trgovine i usluga, kontinuirani vanjskotrgovinski deficit i stalno povećanje vanjskog duga, što za sobom vuče i povećanje strukturne nezaposlenosti.

Situacija pandemije stoga ukazuje da je zaokret prema ekonomiji za potrebe pogotovu nužan na periferiji EU gdje će se loši ekonomski trendovi samo produbiti. Sukob oko euroobveznica (“koronaobveznica”) učinio je jasnim činjenicu da bogatim zemljama ne odgovara bilo kakav oblik fiskalne unije gdje bogatiji pomažu siromašnima iako imaju itekako koristi od EU kao zajedničkog tržišta i monetarne unije. Negativni će pokazatelji zbog posljedica koronavirusa samo rasti. Kao i u prošloj krizi, teret će opet pasti na najsiromašnije, a “oporavak” će značiti daljnju unutarnju devalvaciju – niže plaće, otkaze, daljnje snižavanje standarda radne većine.

Osim nejednakosti između sjevera i juga i u svakoj pojedinačnoj zemlji će sve više rasti socijalne i ekonomske nejednakosti. Iako nam ponavljaju da smo svi “zajedno u ovome”, neki imaju, a neki nemaju privilegiju izolirati se i ostati kod kuće, neki su ostali bez posla, a neki imaju privilegiju da primaju plaću. Svima je jasno da nismo svi jednaki, no pitanje je hoćemo li to saznanje upotrijebiti da produbljujemo nepostojeću podjelu među radnicima privatnog i javnog sektora ili će se pokazati sve jasnije da je na djelu klasni sukob i da privilegirana elita, pa i potencirajući nepostojeći sukob između radnika, pokušava zadržati svoje privilegije. Može li se jasnije ilustrirati ova teza nego popisom onih koji su dobili pomoć od države jer navodno ne mogu isplatiti plaće svojim radnicima, na kojem su i Valamar Riviera (306 milijuna kuna dobiti), Super Sport kladionice (357 milijuna), Hanza media (23 milijuna), M San grupa koja je bila na trećem mjestu među najuspješnijim high-tech tvrtkama (više od 21 milijun kuna), kompanija generala Čermaka Crodux derivati – na sedmom mjestu kompanija s najboljim prihodima (115 milijuna kuna dobiti), Hanžeković i partneri (dobit od 56,87 milijuna), Grgić i partneri (13 milijuna) itd.

“Poduzetnici” nominalno tvrde da zagovaraju i radničke interese iako je sve jasnije da se njihovo djelovanje svodi na osvajanje što većeg komada kolača u doba kada je Vlada odriješila kesu. Slabo plaćena radnička klasa ne samo da nije dobila materijalnu pomoć, već sada radi u još težim uvjetima. Prodavačice u kioscima koje i ovako rade u objektima koji uglavnom nemaju sanitarni čvor su nakon zatvaranja kafića ostale i bez tog često jedinog toaleta, ogolivši davno prisutnu činjenicu da su radnici proizveli zaradu na čudan način – vlasnici firmi s višemilijunskim godišnjim dobitima nisu svojim radnicima osigurali osnovne uvjete za rad dostojne radnika u 21. stoljeću. Radnici u zdravstvu radili su tjednima u oskudici sa zaštitnom opremom, veliki trgovački lanci svoje su radnike izlagali zarazi bez dodatne plaće ili s bijednim dodatkom od nekoliko stotina kuna na mjesečnu plaću, radnici su slani na prisilne godišnje (a neće ih moći iskoristiti kada će im trebati).

Istovremeno poduzetnici koji svoje rasprave brzo stavljaju sa strane kada se organiziraju kako bi lobirali prema Vladi, zahtijevaju “više rada”, što znači više izrabljivanja radnika u zemlji u kojoj radnici u prosjeku rade više sati od ostalih Europljana, za plaće koje su pri dnu EU ljestvice. Isti argument koristi se u zabrani rada nedjeljom – iako su prije zabrane imali manjak radne snage, zbog čega su zapošljavali umirovljenike, sada veliki trgovački lanci prijete da će “biti prisiljeni” otpuštati radnike.

Tvrdokorni status quo

Pandemija jasno ukazuje na tvrdoglavost vladajućih i s njima povezanih interesnih skupina da se zadrži postojeće stanje, dok stvarnost ukazuje na potrebu i mogućnost promjena – planirana i racionalna proizvodnja za potrebe je moguća. Bogata manjina onih kojima promjena ne odgovara trudi se ubrzano vratiti stvari u “normalu”, iako ovaj put – ako je vjerovati uobičajenim procjenama da će cjepivo protiv koronavirusa biti pronađeno otprilike za 12 do 18 mjeseci – to neće biti lako.

Praksa održavanja status quo sve će manje imati smisla kako će vrijeme odmicati. Hoćemo li nastaviti javnim novcem pomagati celebrityje čiji su pojedinačni odjevni predmeti nekoliko puta skuplji od iznosa potpore, hoćemo li nastaviti pomagati kumove i klijenteliste koji ionako žive dobro od javnog novca? Što ćemo s turističkim tvrtkama i tvrtkama bogatih vlasnika čiji sezonski radnici nisu ni mogli primiti pomoć jer su mjesecima nezaposleni? Hoćemo li održavati turizam u ovom opsegu koji predstavlja opasnost za ukupnu privrednu stabilnost zemlje (zarada od turizma čini i više od 20% BDP-a) ili ćemo se orijentirati prema racionalnijem i demokratskijem načinu proizvodnje i zadovoljavanja potreba većine?

Antikrizne mjere HDZ-ove Vlade zasad zadržavaju promjene podržavajući bogataše čiji su poslovi u aktualnim uvjetima postali neprofitabilni. Neke vlade, za razliku od naše, ne daju novac poreznih obveznika samo tako – čak i kapitalistička Njemačka ulazi u vlasništvo tvrtki koje traže pomoć, nacionalizirajući ih. Također, neke vlade direktno pomažu radnike – pomoć uplaćujući izravno na njihove račune, zaobilazeći tako mogućnost zloporabe državne pomoći. Jedna četvrtina onih koji su u nas primili pomoć snizili su plaće radnicima, a zabilježene su razne druge manipulacije. Sada HZZ tvrdi da su vlasnici firmi imali pravo otpuštati radnike bez obzira na to što su primili pomoć. Država umjesto onima koji imaju, uzima onima koji nemaju (osobama s invaliditetom je uzela gotovo pola milijarde kuna). U mjere nije uključila mnoge koji su ostali bez ikakvih izvora prihoda, kao što su mnogi sezonski i prekarni radnici. Umjesto osiromašenja većine, država bi trebala posegnuti u džepove bogataša. Oko 51.000 bogataša u Hrvatskoj na bankovnim računima ima oko 75 milijardi kuna. Bilo bi potrebno u fondove za saniranje krize preraspodijeliti sva sredstva u bankama koja premašuju iznos koji garantira Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju bankarskog sustava, što iznosi oko 700.000 kuna.

Država bi svakako trebala uvjetovati potporu obustavom isplate dobiti uz mogućnost transformacije firmi u zadruge. Naravno, elite će tvrditi da je sve to nemoguće učiniti, jer su na svaku ideju boljeg i pravednijeg društva ionako oduvijek odgovarale s “nema drugog načina”. Neki od prvih dokaza da to nije istina je borba za desetosatno radno vrijeme i prve radničke tvorničke kooperative u 19. stoljeću. Kada je prvi put radnička borba postavila ograničenja tržištu i kapitalu postalo je jasno da se ono što je moguće i nemoguće ne može određivati izvan društvenog demokratskog procesa i radničke borbe. Za društvo solidarnosti, jednakosti i blagostanja ključna je ideja da je moguće organizirati društvenu proizvodnju prema racionalnom planu umjesto da se predamo slijepom djelovanju tržišta.

Osnovno je pitanje želimo li iz pandemije izaći tako da sve ostavimo kako jest – da održimo okoštalu ekonomiju, nedovoljno radnih mjesta, i to u prekarnim i nesigurnim radnim uvjetima u sektorima koji radnike maksimalno eksploatiraju za najnižu moguću cijenu rada – ili pandemiju želimo iskoristiti za organiziranje društvene proizvodnje tako da svi imaju zadovoljene temeljne potrebe. Umjesto održavanja postojećeg stanja u Hrvatskoj u kojoj je većina obespravljena, jedna trećina živi u uvjetima siromaštva, više od polovine umirovljenika je siromašno, preko 300.000 djece živi u siromaštvu, 14 posto radno sposobnog stanovništva je iseljeno, gdje imamo najvišu stopu nesigurnih ugovora o radu (do tri mjeseca) – iz krize bismo mogli izaći stvarajući drukčiji odnos prema društvu, svrsi ekonomije, tehnološkog razvoja, prema radu i ekološkoj održivosti.