Manifest novih konzervativaca: Ne smiju dopustiti da ih se svodi na dva ili tri stereotipa

Prije svakih izbora političke stranke pojure po glasove različitih društvenih skupina uvijek istim klišejima i izlizanim obećanjima. Tako se i konzervativci redovno nađu metom nekolicine političkih aktera koji s nekoliko brzih parola, a koje više desetljeća ostaju neostvarene, nastoje osvojiti njihovu naklonost

U progresivističkom okviru moderne države, članice različitih nadnacionalnih asocijacija i potpisnice niza međunarodnih konvencija, konzervativna stremljenja svedena su na nekoliko stereotipnih pitanja koja se protežu iz izbora u izbore. Sva su ostala životna područja izvan dometa konzervativnih političara i u potpunosti su izručena domaćim i inozemnim revolucionarnim centrima koji stvaraju trendove koje hrvatska državna politika slijepo slijedi bez naročitog kritičkog odmaka. Okvir je definiran, a unutar okvira sve je manje prostora za manevar. Neovisno o tome tko od etabliranih opcija obnaša vlast, hrvatska država nastavlja zacrtanim smjerom, a konzervativna politika manifestira se kao puka reakcija na revolucionarne težnje koje, uz tiši ili nešto glasniji otpor, prije ili kasnije budu implementirane.

Da brzi vlak revolucije praktički neometano vozi dalje, samo na trenutke uspori, potvrđuje i to što je najdublji rov koji su konzervativci današnjice iskopali u obrani svojih vrijednosti onaj vezan uz zaštitu suvereniteta nacionalne države, inače ljevičarskog političkog koncepta koji je trebao poslužiti kao međufaza u potpunoj razgradnji tradicionalnog društva i institucija. U ovom smislu konzervativci u stvari brane rezervnu poziciju bez naročite dugoročne perspektive da okrenu kotačić povijesti nadajući se da će revolucionarni vlak zaustaviti na drugoj stanici. Još jedan veliki rov, barem u našoj državi, bila je ustavna zaštita braka koja se smatra najvećom pobjedom konzervativnih političkih snaga u modernoj Hrvatskoj. Čak i da nije u kratkom roku relativizirana donošenjem Zakona o životnom partnerstvu, koji je pojedinim svojim odredbama pobio volju naroda izraženu na demokratskom referendumu, pitanje je bi li ta pobjeda izdržala test vremena.

Naime, sama činjenica da je po novome brak, koji kao monogamna zajednica žene i muškarca stvorena radi prokreacije proizlazi iz naravnog zakona, definiran jednim političkim aktom otvara prostor za njegovu redefiniciju. Ono što je trebalo ostati potpuno izvan domene političkog odlučivanja tako je postalo podložno izmjenama, što dugoročno možda i odgovara progresivističkim snagama budući da predano rade na promjeni svijesti.

Trajni moralni poredak

Upravo je svijest najveće bojno polje kulturnog rata koji bukti na Zapadu, a nju se tek djelomično mijenja zakonskom regulativom. Represivne poluge države nedvojbeno omogućavaju vladajućim strukturama modeliranje ljudskog ponašanja na duge staze, ali nisu jedine koje na njega imaju utjecaj. Obitelj ima presudan utjecaj na formiranje ljudske osobe i zato je temelj svake konzervativne politike upravo očuvanje i jačanje obiteljske zajednice, dok s druge strane progresivna politika nastoji ojačati uologu javnih odgojno-obrazovnih institucija i smanjiti te u velikoj mjeri čak i relativizirati ulogu roditelja. Jačanje utjecaja države olakšava društveni inženjering, dok ga snažna i neovisna obitelj te institucionalna religija otežavaju i zato su upravo one najveća meta revolucionarnih težnji.

Iako, naravno, nije nužno da konzervativac bude i vjernik, on sasvim sigurno priznaje veliki utjecaj religije, u Hrvatskoj konkretno kršćanstva, na oblikovanje društva i njegovih moralnih normi. Konzervativci vjeruju u trajni moralni poredak, točnije da je moral nepromjenjiv, odnosno nije za prilagođavanje aktualnoj društvenoj klimi. Nemoralno ponašanje jednako je nemoralno danas kao i prije nekoliko stotina godina. Svaki čovjek sposoban je svojim srcem i razumom razlikovati dobro od zla, kako to kaže naravni zakon, a da bi se izbjegla krajnje subjektivna tumačenja moralnih normi, tu je objavljeni zakon, odnosno Božja objava koja nadopunjuje naravni zakon koji je u čovjeka usađen samim činom Božje kreacije. Sukob ljevice s institucionalnom religijom stoga nije slučajan i nema izvore u crkvenom bogatstvu i “robinhudovskoj” prirodi ljevice, kako se to često tumači, već je on nužnost da bi moral u društvu postao fluidan, lako prilagodljiv političkom trenutku i da bi revolucija mogla teći dalje.

Crkva i dalje igra vrlo važnu ulogu

Činjenica da institucionalna religija predstavlja dobrodošlu branu revolucionarnim stremljenjima ne znači da bi Crkva trebala upravljati državom ili izravno utjecati na donošenje zakona. To nije njezino poslanje. Odnos s državom oduvijek je bio, pa je tako i danas, dvosmjerna ulica. Crkva jest imala veliki utjecaj na europske katoličke monarhe, ali i oni su stoljećima birali biskupe, a Francuzi su išli toliko daleko da su oteli papu i preselili papinstvo u Avignon. Nezdravi odnos politike i Crkve bio je daleko od jednostranog kakvim ga se često prikazuje. Odvojenost državne i crkvene vlasti stoga nije protivna konzervativnim principima.

Dapače, uz ustavom zajamčene vjerske slobode Crkva na taj način dolazi u poziciju, neovisno o politici čuvati trajni moralni poredak i duhovno odgajati odgovorne građane koji će u potpunosti živjeti svoje vrijednosti, pa tako i na biračkom mjestu. Ali da bi to bila u stanju činiti, mora biti neovisna od države u svakom smislu – poglavito financijskom. Položaj Crkve u društvu možda se promijenio, ali odgovornost prema Istini i vjerujućem puku te mogućnost utjecaja na budućnost naroda nisu. U katoličkoj monarhiji vlast dolazi od Boga i on ju, posredstvom biskupa, predaje svom pomazaniku. U sekularnoj republici vlast proizlazi iz naroda i narod je taj koji bira političke predstavnike. Crkva možda više nema ulogu glavnog medijatora, ali ima veliki utjecaj na vjernike koji su dio naroda koji bira vlast.

To je temeljni razlog zašto se na ljevici izrodio agresivni sekularizam kao ideološki nasrtaj na vjerske slobode s ciljem potpune eliminacije vjere iz javnog prostora. Prognana u privatni prostor, vjera bi s vremenom bila označena kao nešto opskurno što se odvija daleko od očiju svijeta i za što nema mjesta u političkom životu i na biračkom mjestu. Na taj bi se način institucionalizirala laž u kojoj bi vjernici morali živjeti pretvarajući se u javnosti da su nešto što nisu, a budući da bi im se onemogućilo svjedočenje vlastitih vjerskih uvjerenja, bili bi u stvari isključeni iz demokratskih procesa. Braneći ustavne slobode, uključujući pravo na javno ispovijedanje vjere, konzervativci osiguravaju zdravo i plodonosno okruženje za istinski pluralizam u kojemu vjernici mogu živjeti svoju vjeru, a drugima ostavljaju prostor da žive sukladno vlastitim vrijednostima.

Zašto liberalizam nadjačava etatizam

Hrvatski konzervativni krugovi te slobode često teško prihvaćaju, ne zato što im je sloboda sama po sebi odbojna, već zbog neostvarenog očekivanja da će lijeva kulturna hegemonija završiti padom komunizma, što stvara određenu frustraciju. Tu Hrvati nisu usamljeni. U europskim je postkomunističkim državama, koje su dugo težile postati dijelom euroatlantskih integracija kao simbola slobode i demokracije, neosporno podcijenjen utjecaj koji je sovjetski eksperiment imao na zapadnu inteligenciju. Okus oslobođenja od socijalističkih zabluda postao je prilično gorak kad je postalo jasno da su neke od tih zabluda na demokratskom zapadu, koji nije iz prve ruke osjetio težinu crvene čizme, sve samo ne odbačene.

Iako je u hrvatskoj tradiciji europski kontinentalni etatizam koji predviđa snažnu ulogu države, među mlađim konzervativcima sve više maha uzima anglosaksonski tip konzervativizma koji je puno više individualistički budući da se razvijao pod snažnim utjecajem klasičnog liberalizma. Jasno je da su takve ideje u Hrvatsku došle prvenstveno zbog globalnog utjecaja anglosaksonskog kulturno-civilizacijskog kruga i tehnološkog napretka koji ih je učinio dostupnijima, no razlog zašto su, mimo svih očekivanja, naišle ne plodno tlo sasvim je drukčije prirode. Naime, u liberalnoj demokraciji u kojoj živimo vlast je lako smjenjiva.

Potvrđuje to i trenutačna situacija u kojoj socijaldemokrati, koji su još lani izgledali kao politička stranka u nestajanju, pretendiraju na vlast. U takvom je sustavu pomalo iracionalno zagovarati jaku ulogu države u oblikovanju društva zato što se na taj način jačaju poluge koje svjetonazorski i politički protivnici sutra mogu iskoristiti protiv tebe. Etatizam tu nužno vodi u otvoreni sukob, i to ne sukob ideja, nego doslovno okršaj za kontrolu državnih represivnih poluga i resursa kojima se vlastiti svjetonazor nameće ostalima. Takva je pak praksa, iako u europskoj povijesti prilično uvriježena, u suprotnosti s Kristovom porukom. Vjera je dar i blagoslov, a ne obveza; Krista se bira, a ne prihvaća pod prisilom. Budući da je jedina stabilna podloga hrvatskog konzervativizma u stvari nauk Katoličke crkve, sve bolje teološko obrazovanje i duhovna zrelost mlađih generacija katolika vode favoriziranju okvira koji jamči slobodu, a ne ugnjetavanje.

Čuvanje dokazano dobrih praksi i običaja

Iako postoje jasne razlike između anglosaksonske i europske kontinentalne tradicije, konzervativizam ni u jednoj svojoj formi nije kočničar napretka kako se to popularno voli reći, već se suprotstavlja prilično banalnoj ideji da je svaki korak naprijed nužno dobar za društvo i pojedinca. Jedna od temeljnih odrednica konzervativizma jest čuvanje tradicija te dobrih praksi i običaja koje su izdržale test vremena, odnosno koje su se generacijama pokazale dobrima. Naivno je vjerovati da su se suvremene generacije jedine osjetile pozvanima mijenjati svijet iz korijena.

Svaka generacija osjećala je taj poziv, gledajući na one prije sebe kao zastarjele. Niz je društvenih eksperimenata kroz stoljeća propao, a dokazano su dobre prakse preživjele. Usvajanje tih praksi kao fundamenta na kojemu nova generacija gradi dalje nije protivno napretku, već predstavlja svojevrsni kontrolirani napredak koji jamči da neće biti prevelikih iskakanja koja bi se vrlo lako dugoročno mogla pokazati štetnima. U srži konzervativizma društvena je evolucija – a ne stagnacija – umjesto revolucije. Kamo vodi „napredak pod svaku cijenu“, pokazala je i recentna povijest Starog kontinenta.

Ne treba smetnuti s uma da su poklonici progresa 30-ih godina prošlog stoljeća redom klicali Adolfu Hitleru zbog promjena koje je unio u njemačko društvo, a jako dobro znamo koliko je taj, uvjetno rečeno, „napredak“ skupo plaćen. I to u najvrednijoj moneti – ljudskim životima. Nova pruga za bolju budućnost Kontrolirani napredak danas je možda nužniji nego ikad prije zato što je čovjek u rekordno kratkom vremenu stekao ogromna znanja koja ga dovode u poziciju da izigrava Boga. Hrvatska zaslugom svojih političara provincijskog mentaliteta i akademije koja se uspavala u sinekurama uglavnom s periferije promatra znanstveni, tehnološki i ekonomski bum u svijetu, ali to ne znači da će nas njegove negativne manifestacije zaobići. U tom smislu konzervativci ne smiju dopustiti da ih se svodi na dva ili tri stereotipna pitanja kojima ih se iz izbora u izbore pokušava prikazati zaostalima u vremenu i irelevantnima za moderna svjetska kretanja. Potrebno je puno dublje promišljanje zbilje. Unatoč tome što živimo u vremenu najvećeg prosperiteta na kugli zemaljskoj, modernog čovjeka mori cijeli niz problema na koje bi upravo konzervativci mogli dati odgovor.

Čovjek nije isključivo materijalno biće i, koliko god mu dali materijalnih dobara i prava, on traži dublji smisao života i odgovore na neka esencijalna pitanja. Ona nisu isključivo političke prirode, ali to nažalost ne sprečava politiku da parcijalnim rješenjima i jeftinim manipulacijama masa pokuša mijenjati određene istine o ljudskoj prirodi i stvarati vrlo opasne privide koje društvo dugoročno vode u kaos. Praktična je politika ionako rov za sebe i često zbog žestine dnevnih događanja i vlastite oportunističke logike gubi doticaj s dubljim filozofskim, teološkim, sociološkim ili povijesnim promišljanjima koja bi joj trebala biti izvorište. Političari obično od drveta ne vide šumu pa ne čudi da pojedini konzervativci brzi vlak društvenih promjena koje na globalnoj razini uživaju veliku političku i financijsku potporu pokušavaju zaustaviti konjskom zapregom preko pruge.

Taj vlak bez većih poteškoća probija tu nejaku opstrukciju i nastavlja voziti po istim onim problematičnim tračnicama u istom onom problematičnom smjeru. Krajnje je vrijeme za fokusirati se na trasiranje nove pruge umjesto usporavanja vožnje po postojećoj.