Manje od trećine Hrvata i za članstvo u Europskoj uniji i na izborima za Europski parlament

Subota 25. svibnja

U Kumrovcu nije bilo ničega u duhu ‘Lijepe naše’

Vijest kaže – u Kumrovcu je danas održan skup “Dan mladosti-radosti”. Počeo je intoniranjem hrvatske himne poslije koje je uslijedila “Internacionala”. Poprilično se te pjesme glože, “Lijepa naša” slavi prošlost, “stare slave djedovinu”, “Internacionala” bi prošlost u kojoj “krvnici su nam car i bog”, u revolucionarnom gnjevu “zbrisala za svagda”. Ali ni bilo što drugo na skupu u Kumrovcu nije bilo u duhu hrvatske himne. Veličalo se Tita, koji je rekao da će “prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvati imati svoju državu”, što je njegova vojska pokušala i dokazati krvavom agresijom na Hrvatsku izvršenom pod istom petokrakom pod kojom je bila održana i proslava u Kumrovcu.

Mediji, vlast i policija zauzeli su stav bez stava – živimo u demokraciji pa neka Kumrovca, samo da se u njemu znakovljem i ničim drugim ne “vrijeđaju osjećaji hrvatskog naroda”. Naravno, tako se ne bi toleriralo sličan ustaški skup, jer su komunistički zločini nešto drugo u odnosu na ustaške. A jedini razlog tome što su nešto drugo u odnosu na ustaške komunistički je kadar koji je uvelike ostao i u samostalnoj Hrvatskoj te ljevičarstvo i u nas i u svijetu kojemu je ideologija uvijek bila izlika za zlo, pa i za Titovo zlo. Jednostavno rečeno – Tito je bio u pravu i kad je ubijao nevine protivnike.

Nedjelja 26. svibnja

Da su se sve desne opcije ujedinile, dobile bi 23%

Na izbore za Europski parlament izišlo je birača koliko ih je na referendumu glasovalo za ulazak Hrvatske u Europsku uniju – oko 29 posto. Što će reći da legitimiteta u narodu nema ni članstvo Hrvatske u EU ni ovi izbori. Pa ipak, nešto se pokazalo. HDZ je platio cijenu za skretanje ulijevo, a ta bi cijena ubuduće mogla biti i puno veća. SDP-u nije naškodilo razglašeno jačanje desnice u Hrvatskoj i u svijetu, dapače, motiviralo je njegove glasače. Kažnjene su dvije umišljenosti – Kolakušić je bio zinuo na tri mjesta u Europskom parlamentu, no birači su mu dali trostruko manji zalogaj, a Dalija Orešković, koja je mislila da je jedino svjetlo u hrvatskom političkom mraku te napadala sve živo pa i vrijeđala, ostala je bez ijednog zalogaja. A da se netko sjetio pa ujedinio sve desne opcije, uključujući Most i Marijanu Petir – što nije uspio pokojni Zvonko Bušić – desnica je mogla imati oko 23 posto glasova, više i od HDZ-a i od SDP-a, te četiri mjesta u Europskom parlamentu. Mogla je to biti važna promjena u odnosima Hrvatske i EU, više brige o nacionalnim interesima i puno manje servilnosti prema Bruxellesu koja nas čini sve više kolonijom i prikiva za dno gospodarskih i drugih ljestvica EU.

Ponedjeljak 27. svibnja

‘Orasi koji se kotrljaju u ruke sretnog naroda’

Ovakvu umišljenost Hrvatska ne pamti. Mislav Kolakušić je sa 7,89 posto glasova izabran u Europski parlament, a na susretu s novinarima najavio je i izlazak na predsjedničke i parlamentarne izbore. Kao premijer, kaže, bio bi i ministar pravosuđa i unutarnjih poslova i imao bi zapravo svu vlast kakva je Hrvatsku dvaput i te kako koštala. Tko bi mu tu vlast omogućio? Na izborima za EP samo dvanaestinu glasova zaslužio je gromoglasnim napadima na korupciju, pravosuđe, institucije, politiku. I što to jamči da bi on bio pošten, nedužan i sposoban za obećanu prekretnicu u zemlji?

Ništa osim njegova ja, iznimnog, odnekud poslanog u misiju spasonosnu za hrvatski narod, a u koje moramo vjerovati iz nepoznatih nam razloga, osim ako za koga razlozi nisu što tu svoju ulogu lijepo recitira. Jedan partizanski heroj iz moga kraja na narodnom je zboru obećavao da će pobjednici poslije rata cementirati sjevernu stranu Biokova, a duž hrpta planine posadit će se orasi s kojih će se ujesen stresati plodovi i niz beton kotrljati u ruke sretnog naroda. Takva su i Kolakušićeva obećanja, a zauzvrat će se od Hrvata kao zahvalnost tražiti samo da mu svake godine 15. rujna nose štafetu. Ljubičici bijeloj.

Utorak 28. svibnja

Banski dvori trebaju natpis Ured za iseljavanje

Mediji pišu kako će od 1. lipnja ove godine Švicarska potpuno otvoriti svoje tržište rada za državljane Bugarske i Rumunjske, a radnici iz Hrvatske ostat će posljednji u EU koji će i dalje morati tražiti radnu dozvolu. Tako će biti najmanje do 2021. godine. U vrijeme u kojemu nam je iseljavanje zbog posla nužda i navika, vijest se objavljuje s prilično dramatičnosti. Ne veseli joj se ni vlast, pa tako Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, kojemu bi glavna briga trebalo biti zapošljavanje u Hrvatskoj, upozorilo je kako Švicarska može ograničavati pristup svome tržištu rada hrvatskim građanima sve do 2026. godine. A da je vrlo široka briga vladajućih za odlazak Hrvata iz domovine pokazuje i “patriotski” čin HDZ-ove zastupnice u Europskom parlamentu Željane Zovko – EP je na njezinu inicijativu u ožujku posebnom rezolucijom pozvao Švicarsku da ukine barijere za hrvatske radnike, ali bez uspjeha. Tako vlast čini sve što može da Hrvati napuste svoju domovinu, ali, eto, Švicarska ih teško prima. Hrvatska, u kojoj se rađaju i koju su im lijepu i radišnu ostavili naraštaji predaka, postaje im prolazna zemlja. I vrijeme je da se na Banskim dvorima u Zagrebu napiše – Ured za iseljavanje.

Srijeda 29. svibnja

Ambicioznim amaterima sudbina Borisa Mikšića

Evo jednog od niza sličnih naslova koji se posljednjih dana pojavljuju u medijima – “Izbori su blizu, s kim će Kolinda u ‘ring’? ‘Zoki bi joj odgovarao, a u slučaju Škore i Kolakušića bit će komplicirano…’” Politička povijest samostalne Hrvatske ne pamti ni jednu novu osobu, novu stranku ili stranku koja je iznenada ojačala a da je osvojila vlast. Bljesnuli su i splasnuli Hrvatski laburisti i ORaH, bljesnuo je i splasnuo Most, bljesnuo je i poprilično izgubio sjaj Živi zid, bljesnuo je na jednim predsjedničkim izborima Boris Mikšić, ali nije uspio i iz politike je nestao, a ne vidi se kako bi drukčiju sudbinu imali Mislav Kolakušić i Miroslav Škoro. Drugi miljei, sudstvo i zabava, “posudili” su ih politici, ali time su i ograničeni i vjerojatno su postoci koje su dobili na izborima za Europski parlament (Kolakušić, 8 posto) i u anketi (Škoro, 9,5 posto) istodobno i njihovi uspjesi i krajnji dometi. Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović ušli su u pamćenje birača kao profesionalci, kao osobnosti koje “nose” ili su “nosili” državu pa zaslužuju neusporedivo više povjerenja. Umjesto da su Kolakušićeve i Škorine izjave uvjerljive novosti, krcate su amaterske ambicioznosti uz koju će oni i ostati amateri.

Četvrtak 30. svibnja

Rat u Srbiji ne prestaje već trideset godina

Poslije najnovijih sukoba na Kosovu, Aleksandar Vučić ponovno reče da Srbija neće dopustiti “novu Oluju”. Srbijanski predsjednik ne može bez Oluje i Hrvatske, u kojoj je kao agresor i bio i držao velikosrpske govore, pa mu je poraz još teži. A kad govori i o Kosovu i o Hrvatskoj, govori kao da je Srbija još tamo, kao da su Srbi bili u pravu i kad su u te dvije zemlje ratovali. Drugim riječima, ako su i iz jedne i iz druge države kao agresori morali otići – kao da nisu otišli. Tako razdražuje srbijansko stanovništvo i podgrijava miloševićevske sentimente umjesto da napokon ostavi što nije njegovo i zabavi se gospodarskim i drugim nevoljama kojih u Srbiji ima napretek. Nema dokaza da je kosovska policija radila bilo što drugo osim što je bila u akciji protiv kriminala, u kojoj su uhićeni i neki Albanci i Bošnjaci, ali za Vučića i srbijanske medije “prištinske snage su divljale na Kosovu”, te su “hapsile, prebijale i pucale na Srbe”. Što to drugo može izazvati u Srbiji nego gnjev i želju za osvetom? Još kad se te laži podjare uspomenom na Oluju, podizanjem na noge vojske i prijetećim preletima borbenih zrakoplova – eto rata koji u Srbiji ne prestaje već trideset godina.

Petak 31. svibnja

Idilična slika prve pričesti sinčića Luke Modrića

Svijet je obišla bezbroj puta i na bezbrojnim televizijama emitirana snimka na kojoj kao dijete Luka Modrić koze s paše tjera prema staji. Na njoj se vidi život cijele seoske obitelji – i način opstanka u oskudici, u pustom kamenjaru, i dobar odgoj djece, i njihov udio u “obiteljskoj ekonomiji”, i vjera u sebe i u Boga. Sada je na Instagramu najbolji nogometaš svijeta objavio slike iz slične obiteljske idile, s prve pričesti sina Ivana, na kojima obitelj blista od sreće i ponosa. Slike su me podsjetile na prve pričesti u mome selu, među njima i na moju, ali i na vrijeme u kojem je u medijima bila nezamisliva slika poput ove s Modrićevim sinčićem. Stoga je mi stariji gledamo s posebnim veseljem, pogotovo jer je riječ o djetetu slavnog oca, što bi na sličnoj javnoj fotografiji u bivšoj državi izazvalo nepodnošljiv šok, pa takvih slika i nije bilo (tek se kadšto u prijenosu međunarodnih nogometnih utakmica znalo prokrijumčariti križanje nekog igrača prije početka igre). Na sreću, novi naraštaji, kojima pripada i sam Modrić, žive u posve drukčijem vremenu, ali su u usporedbi sa starijima i “zakinuti” za neku dimenziju u doživljaju slike Modrićeva sinčića s prve pričesti.