Naši se grkokatolici često nalaze u situacijama da moraju dodatno razjašnjavati svoju poziciju i dokazivati svoje katoličanstvo. Grkokatolički svećenici neumorni su u tome i redovito iskoriste priliku nečijeg neznanja i neupućenosti da objasne kako Katolička crkva diše na svoja "oba plućna krila", rimokatoličko i grkokatoličko.
Rimokatolici su većina, a grkokatolici manjina.
– Neprestano nam valja ponavljati da su rimokatolici i grkokatolici ista vjera – katolička, u dva različita obreda – rimskom i grčkom, koji je ipak nešto stariji.
Tri su povezujuća elementa koja povezuju svakog katolika, ma gdje god bio na kugli zemaljskoj i u kojem god obredu slavio Gospodina. Tek informacije radi, recimo da u cijeloj Katoličkoj crkvi ima 27 različitih obreda, to jest načina kako se slavi Boga.
Nema milijun akademika
Rimski je obred većinski, a ostalih 26 je manjinskih, ali unutar Katoličke crkve svi su jednako važni – kaže vlč. Mile Vranešić, vikar žumberački, te potom dodaje da je društvo u velikoj opasnosti kada upadne u zamku nacionalnog, klasnog, rasnog ili vjersko-crkvenog kolektivizma i mitomanije.
– To su dvije vrlo opake i zloćudne bolesti koje u svojoj sofisticiranosti i pod stručnim vodstvom medijskih manipulatora razaraju svako društvo, jer u takvim shvaćanjima nema mjesta za manjine.
Istinski intelektualac, primjerice, uvijek je manjina. Uostalom, zašto nema milijun akademika, zašto nema milijun dobrih poslovnih ljudi, zašto nema na milijune kanoniziranih svetaca? Svi su oni manjina, ali po nekim ideologijama svi bi se oni zbog nečije ograničenosti morali poistovjetiti s bezličnom većinom.
Dobar glumac ili novinar uvijek je u manjini. Od hrpe kamenja samo je malo dragog. U milijunima vagona ugljena malo tko će pronaći zlato. Ili, primjerice, kad je riječ o kruhu, koji konzumiramo danomice, tko se kada od tih silnih zagovornika uravnilovke sjetio odmjeriti koliko je u toj štruci brašna, vode i soli, a koliko kvasca?
Manjine su uvijek one koje vlastitim sposobnostima potiču i dižu većinu. Samo je pitanje na što – na dobro ili na loše! – slikovito govori vlč. Vranešić.
– Tako je od početka u našem vjerničko-biblijskom životu. Samo je jedan Abraham koji je poslušao glas Gospodnji, a bezlično mnoštvo i dalje je ostalo u svojim zabludama.
Od svih proroka samo je jedan bio sveti Ilija, od svih žena svijeta samo je jedna Bogorodica, od milijarde kršćana samo je nekoliko tisuća onih koje je Crkva proglasila svetima.
Može li baš svatko od nas postati papa? Teoretski da, ali praktički vrlo teško! Crkva je od davnina ispravno shvatila da valja njegovati manjine jer one su bogatstvo različitosti u Božjem cvjetnjaku. Zagovornici uniformiranosti uvijek su loše završavali ako na vrijeme nisu shvatili svoje nebulozne ambicije. Zato valja naglašavati njegovanje različitosti – tumači vikar Vranešić naglašavajući kako je upravo papa Ivan Pavao II., do kojega se u Hrvatskoj osobito drži, imao osjećaja za manjine u Crkvi.
– Sveti Ivan Pavao II. bio je čovjek puna Duha Božjega, ali i iznimno velikih intelektualnih i moralnih potencijala. Sam je, opet, bio manjina, gotovo usamljenik, jer nitko nije mogao držati tempo koji je nametnuo. Uporno je poticao cjelokupnu Crkvu da diše uz pomoć oba plućna krila, i zapadnim, ali i istočnim, da čuva svoje manjinske – karizmatične zajednice.
Povremeno se čini kao da taj vapaj Ivana Pavla II. još nije došao do nas. Ovdje još uvijek vlada ona zloćudna bolest: jedan narod, jedna država, jedna vjera, jedan vođa koji će biti mjera rodoljublja i svega ostaloga svim građanima.
Mi u ovom dijelu Hrvatske možemo na djelatan način pokazati tko nam je važniji: papa Ivan Pavao II. koji nas potiče na kršćansku otvorenost i širokogrudnost u različitosti ili promotori zloćudne bolesti zatvorenosti u neku povijesnu mitomaniju koja nema nikakvog razloga postojanosti jer nas kao narod, društvo i Crkvu vodi u duboki ponor povijesnih bespuća – kaže Vranešić.
On pri tome kao primjer djelatnoga zajedništva navodi čin omiljenog hrvatskog kardinala Franje Kuharića, koji je rođen na žumberačkim obroncima, u Pribiću.
– Prisjećajući ga se ovom zgodom, na poseban način želim istaknuti jedan iznimno važan, široj javnosti nepoznat detalj iz njegova života, a koji se izravno tiče odnosa prema istočnom obredu i svećenstvu grkokatoličkog Žumberačkog vikarijata.
U Žumberačkom arhivu u Stojdragi čuva se jedinstvena fotografija s početka 70-ih godina prošlog stoljeća koja je snimljena za jedne crkvene svečanosti u župnoj crkvi Uskrsnuća Gospodnjeg u žumberačkom selu Radatovićima.
Na slici se vidi zagrebački metropolit kardinal Franjo Kuharić kako za bogoslužja stoji na biskupskom tronu. Pogleda li se sliku detaljnije, jasno se uočava da je kardinal zaogrnut grkokatoličkim arhijerejskim (biskupskim) plaštem.
Arhijerejski plašt (crvene boje) koji u istočnom obredu zakonito nosi samo biskup, metropolit ili patrijarh simbolizira Isusov skrletni plašt kojim je bio zaogrnut na Veliki petak tijekom mučenja – objašnjava Vranešić. Dodatno objašnjava kako bi, da se kojim slučajem kardinal Kuharić i nije ogrnuo arhijerejskim plaštem za grkokatoličke liturgije, on i dalje uživao najveće moguće poštovanje među svećenstvom Žumberačkog vikarijata.
Povijesna poruka Crkvi
– Ipak, sam čin odijevanja arhijerejskog plašta jednog zagrebačkog nadbiskupa latinskog obreda ima trajnu povijesnu poruku za ovdašnju Crkvu. To je poruka pastira koji svojim vlastitim primjerom pokazuje kako se poštuje istočni obred na tlu Zagrebačke metropolije.
U odijevanju arhijerejskog plašta sadržano je zapravo samo simbolično ono što je mnogo važnije naglasiti, a to je duhovno zajedništvo zagrebačkog metropolita sa svećenstvom Žumberačkog vikarijata. Odjenuvši arhijerejski plašt kao da je na najljepši način kazao: „Ja sam dio vas".
Osjećaj zajedništva u Crkvi razvija se postupno, on se prije svega stvara kroz redovite susrete i zajedničko služenje euharistije. Upravo takvom, uzornom zajedništvu koje je ostvareno u vrijeme kardinala Kuharića treba i danas težiti. Neka ga blagi Gospod nagradi u carstvu nebeskom za sva dobra koja je za života učinio prema svećenstvu Žumberačkog vikarijata – kaže Vranešić dodajući kako je kao kardinal i zagrebački metropolit nadbiskup Franjo Kuharić živo sudjelovao u životu Križevačke eparhije osobito na području Žumberačkog vikarijata te da je zacijelo bila presudna aktivnost tadašnjeg žumberačkog vikara Ivana Pavkovića koji je uživao velik ugled među tadašnjim zagrebačkim episkopatom.
– Ta gesta kardinala Kuharića simbol je zajedništva Hrvata bizantskog li latinskog obreda. On to nije morao učiniti. Ali ta njegova gesta govori više od tisuću riječi. To je ispravan put kojim treba ići jer su Hrvati grkokatolici i rimokatolici braća, samo s različitim ruhom – kaže žumberački vikar.
>> Don Živko Kustić: Teško je biti hrvatski grkokatolik
>> Stoljetne parnice s papom oko toga čiji je Žumberak
Ako je sve jedno cemu podijele na dva dijela?