Je li antihercegovačka histerija u Hrvatskoj, koja je započela 1993. u jeku unutarstranačkog sukoba u HDZ-u i koja je kulminaciju doživjela dolaskom na vlast oporbene koalicije u osvit novog tisućljeća, nastala slučajno ili je bila plod smišljene strategije grupe ljudi i nekih centara moći, ili je pak plod gluposti koje su iz neznanja, nerazumijevanja i bahatosti činili pojedinci koji su se i koje su poistovjećivali s Hercegovinom i Hercegovcima?
Odgovor na taj upit, iako je o tome napisano bezbroj tekstova i napravljeno mnogo televizijskih emisija, još nikad nismo dobili. Čini mi se da bi ga uskoro mogli dobiti jer se to zamršeno klupko počelo odmotavati. I to u Haagu, mjestu gdje se nastoji odmjeriti podjednaka krivnja za ono što se dogodilo raspadom bivše Jugoslavije.
O detaljima prošlotjednog svjedočenja Josipa Manolića, u početku stvaranja Hrvatske države najbližeg suradnika pokojnog Franje Tuđmana, na suđenju hercegovačkoj šestorki u hrvatskim medijima, škrto smo upoznati. Ali, ono što smo čuli dovoljno je da bi i najneupućeniji službenik Haaga shvatio odakle je, ako bude procjenjivao po Manolićevim riječima, krenulo sve zlo. Naravno, iz Hercegovine i od Hercegovaca, onakvih kakve ih Manolić i njegovi istomišljenici vide i opisuju.
“Tuđmanovu politiku prema BiH provodio je hercegovački lobi u vrhu HDZ-a: Gojko Šušak, Vice Vukojević i poslije Ivić Pašalić, te Mate Boban, Dario Kordić i čelnici bosanskohercegovačkih Hrvata kojima se sudi pred ICTY-jem”, tvrdi Manolić, te još poentira: “Hercegovački je lobi u sukobu Hrvata i Bošnjaka vidio spasonosni izlaz za svoju politiku”, da bi na kraju u svome stilu pronašao krivca za navodnu podjelu BiH: “Hrvatsku se ne može optužiti za agresiju na BiH, nego se može optužiti vrhovni zapovjednik i ministar obrane, za što ima “debelih” dokaza.
Onome tko razumije što je Manolić ispričao u Haagu ne treba crtati i objašnjavati zašto su Hercegovci preko noći tijekom 1993. postali “crne ovce” u Hrvatskoj, tko je i zašto o njima stvorio tako ružnu sliku. Odgovor je jasan koliko i Manolićevo svjedočenje u Haagu. Činjenica je također da su mu u učvršćivanju “tih dokaza” pomogli i mnogi s kamena koji su u svome neznanju, gluposti i bahatosti činili stvari kojih se srame svi ljudi koji imaju obraz. Manoliću je baš trebala takva “Hercegovina” da bi imao dokaze za svoju istinu!