Ministar financija Zdravko Marić angažirao je niz domaćih stručnjaka da pripreme reformu poreznog sustava čija bi primjena bila vezana uz početak iduće godine.
Mnogi se nadaju da će novo miješanje karata dovesti do smanjenja poreznog tereta, no gorka je istina da nijedna porezna reforma nije išla za tim da se prikupi manje, nego u pravilu više novca. Sve razine vlasti godišnje naplate 130 milijardi kuna raznih poreza i socijalnih doprinosa, što još uvijek nije dovoljno da se pokriju troškovi centralne države i jedinica lokalne samouprave. Da bi bila uspješna i dovela do smanjenja opterećenja, reformi poreznog sustava trebalo je prethoditi smanjenje potrošnje i ukupnih rashoda.
1,3 milijarde kuna manje
Trenutačno se najviše spominje ukidanje najveće stope poreza na dohodak od 40 posto, gdje čak postoji konsenzus dviju vodećih političkih stranaka SDP-a i HDZ-a. No, i taj potez nije moguće provesti bez interne porezne preraspodjele koja podrazumijeva prebacivanje tereta s jedne skupine društva na drugu jer ukidanje stope ujedno donosi smanjenje prihoda po toj osnovi od 1,3 milijarde kuna godišnje. Hrvatska, prema podacima DZS-a, temeljenih na plaćama iz ožujka 2015. godine, ima približno 60 tisuća zaposlenih u pravnim osobama koji mjesečno zarađuju više od deset tisuća kuna neto.
Ekonomisti Milan Deskar Škrbić i Hrvoje Šimović izračunali su da svaka treća kuna koja se prikupi od poreza i prireza na dohodak dolazi od ljudi čija se primanja oporezuju stopom od 40 posto. Porez na dohodak težak je oko 12 milijardi kuna godišnje, a većina novca – 11,6 milijardi kuna – otišla je na račune gradova i ostalih jedinica lokalne samouprave. Suprotno uvriježenim mišljenjima, kod oporezivanja rada Hrvatska nije prevalila veliki teret na male i srednje plaće, ali jest na plaće koje su tri ili četiri puta veće od prosječnih u državi.
No, zato smo rekorderi po opterećenju potrošnje (PDV i trošarine), a pri vrhu smo i po udjelu ekoloških poreza. Europska komisija u svojoj analizi poreznih politika svojih članica u 2015. godini ističe da Hrvatska ispodprosječno opterećuje male plaće i imovinu građana, no u tom području situacija nije jednostavna jer kod nas vlasnici stanova i kuća ne plaćaju porez, ali plaćaju komunalnu naknadu. U odnosu na druge zemlje imamo i visoku stopu poreza na promet nekretnine. Gleda li se razvijenost zemlje i razina BDP-a, Institut za javne financije godinama upozorava da je naš porezni teret previsok u odnosu na slične zemlje. Njihova je sugestija da se izvršna vlast treba kloniti radikalnih promjena, a umjesto toga sustav treba pojednostaviti, smanjiti administriranje, širiti poreznu bazu, ukinuti izuzeća i naglasak staviti na jačanje poduzetničke klime.
Posljednje povećanje
Ima li ova Vlada snage za ozbiljnije promjene? Sudeći po odustajanju od poskupljenja police dopunskog zdravstvenog osiguranja – nema! Što bi bilo kad bi se na stolu našla odluka o ukidanju jedne od dviju međustopa PDV-a, olakšica za potpomognuta područja, olakšica za stambenu i štednju u trećem stupu? Šimović i Deskar Škrbić su pokazali da bi najveća stopa PDV-a u Hrvatskoj mogla biti samo 20,24 posto kad bi se ukinule međustope od 5 i 13 posto kojima se, na primjer, oporezuju kruh, mlijeko, ulje, šećer, lijekovi, turističke usluge i slično. No, da bi to napravili, država bi morala identificirati skupine stanovnika kojima treba pojačati socijalnu pomoć.
Posljednje povećanje neoporezivog dohotka i dizanje osnovice za primjenu najveće stope poreza na 13.200 kuna ostavilo je lokalne jedinice bez 1,3 milijarde kuna prihoda od tog poreza. Najviše novca izgubio je grad Zagreb – oko 400 milijuna kuna, županije 250 milijuna kuna, a preostalih 650 milijuna proporcionalno su izgubili ostali gradovi i općine. Lokalne bi jedinice mogle prihvatiti potpuno ukidanje stope od 40 posto u zamjenu za čvrstu kompenzaciju izgubljenog novca. Politički stav Milana Bandića bit će presudan jer se pretpostavlja da većina od 60 tisuća zaposlenih, čija primanja potpadaju pod stopu od 40 posto živi u Zagrebu.
A što je Bandić da o njemu išta ovisi? Zar jedan čovjek odlučuje o strateškim državnim pitanjima? Svejedno je je li to Bandić ili netko drugi na njegovu mjestu, što ima gradonačelnik Zagreba presuđivati o tako važnim stvarima?