Ravnateljstvo u dječjem kazalištu Žar ptica, nakon punih 16 godina, glumica Marija Sekelez završava na najbolji mogući način: sjajnom zadnjom premijerom “Bajkom o Žar ptici” koju je režirala nenadmašna Ivica Boban i uspješno okončanim međunarodnim Naj, naj, naj festivalom. Od 1. lipnja je u mirovini i zato je sada bilo pravo vrijeme da se vratimo na same početke.
– Rođena sam u Vukovaru, stjecajem okolnosti. Roditelji su mi Dalmatinci, tata iz Lovreća, mama iz Šestanovca, dakle zračnom linijom udaljeni tri kilometra, a upoznali su se u vlaku za Slavoniju. Bila je to ljubav na prvi pogled. Vjenčali su se mjesec dana kasnije i ostali u braku više od 60 godina. Tatima mama je bila protiv tog braka i nije mu htjela poslati stvari, tako da se tata vjenčao u tuđem odijelu. Bio je jedinac, a mama iz velike obitelji u kojoj je bilo čak desetero djece. Tata je, doduše, imao zaručnicu, jednu “dotaricu” s dobrim mirazom, a on je još kao mladi dečko, s ocem, otišao u pečalbu, u zlatni Prag. Ondje su njih dvojica nestašno živjeli. Moj je tata bio prekrasan muškarac, pravi kicoš. Volio se dobro odijevati, iz Češke je donio srebrnine, osam vrhunskih odijela, a ženio se u tuđem. Brzo nakon vjenčanja otišao je u vojsku i to je mojima bio težak period u životu. Mami je slao onu vojničku crkavicu kako bi ona mogla preživjeti, a ona se zaljubila u Slavoniju, jer je ondje srela divne ljude, stekla velike prijatelje.
Život ovjenčan lovorikama
Ja sam rođena nakon četiri godine braka, a babica i krsna kuma bila mi je Ana Brkić, divna žena koja je, zajedno s kćeri, poginula u Domovinskom ratu kada je bomba raznijela njihovu kuću. Moje se obje babe zovu Mare i bilo je normalno da se ja, kao prvorođena, zovem Marija. Ipak, moja je kuma na krstitkama svećeniku rekla: Lovorka, a on je odgovorio da u svih 50 godina koliko krsti djecu nikoga još nije krstio Lovorkom i zaželio mi životni put ovjenčan lovorikama, priča Marija Sekelez koja i dandanas svoju jedinu sestru zafrkava da je ona Vukovarka, a Bernarda Splićanka. Roditelji su se s njom vratili u Split kada je ona bila dvogodišnja djevojčica, a kada je Marija imala četiri godine rođena je njezina sestra. Djetinjstvo i odrastanje u Splitu obilježilo ju je za cijeli život:
– Rasla sam u naselju koje je bilo multinacionalno, ali fenomenalno. Ondje sam upila sve radosti života, slobodu, priča i sjeća se s nostalgijom tog mediteranskog šušura u kojem se živjelo siromašno, ali skladno i veselo:
– Znalo se da je nedjelja dan za utakmicu. Svi su bili ludi za nogometom, slušali su se radijski prijenosi. Išli smo na piknike, za 1. svibnja obavezno u Solin na sajam, koji je za nas djecu bio čudo prepuno drvenih igračaka i vrtuljaka. Sjećam se odlazaka kod babe i dida, ljetnih vršidbi, branja kupina... Uvijek sam imala liderske sposobnosti, organizirala djecu u neke radne akcije. Bilo je to jedno potpuno drukčije doba.
Marija otkriva da je uvijek bila fantastičan đak, posebno dobra u matematici iz koje je davala i instrukcije mlađima, ali nikada za novac. Bila je ponosna kada bi položili, a još se više ponosila svojim nagrađivanim zadaćama iz hrvatskog. Igrala je nogomet s dečkima, s jedne utakmice došla je kući razbijene glave, ljeta je provodila na plaži na Stinicama. Idilično doba, ističe.
– Moja je mama imala vrt s prekrasnim breskvama i ružama, a iako nismo bili imućni, sestra i ja smo uvijek bile odjevene po posljednjoj modi. Mama nam je šila, kačkala, plela. Znali smo reći da nam je radila sve osim cipela, a bilo je dovoljno da joj donesemo sliku iz nekog žurnala i ona bi sašila baš takve haljine – govori.
Kako je bila sjajan đak, svi su nastavnici mami rekli da mora u gimnaziju, a ona je odgovorila da joj ne može garantirati da će biti novca za njezin studij. Tako je Marija u Splitu upisala srednju školu za zdravstvene tehničare, laboratorijskog smjera. Mama se bojala da će biti loš đak jer je znala da je to upisala preko volje, ali Marija je i tamo bila odlična, i uz to stalno u školi održavala recitale. Sjeća se da su joj profesori rekli: “Ti si najbolja učenica, ali nikada od tebe laborant.”.
– Stalno sam išla na Tribinu mladih koju je tada vodila Milka Barač, a s nama recitatorima radila je pokojna Božena Kolčar, sjajna glumica. Igrala sam neke male uloge u Titovim mornarima, čak i neke male uloge u splitskom HNK. Tribina mladih bila je žarište svih mogućih talentiranih mladih ljudi koji su tada živjeli u Splitu: od Jakše Fiamenga i Luke Paljetka, Aljoše Vučkovića i Olivera Dragojevića do Đurđice Barlović Miličević, Žarka Radića, Amare Trgo, koja je danas ugledna sutkinja na Županijskom sudu u Splitu. Bilo nam je fantastično, imali smo svoje predstave, igrali po Dalmatinskoj zagori, svake nedjelje igrali na Prokurativama, tamo gdje je sada Gradsko kazalište mladih Split, naše su predstave bile dupkom pune – prisjeća se.
Za Akademiju ni novčića
Već tada je, naravno, bila na korak do Akademije. Ali mama je rekla: “Možeš studirati što god poželiš, ja ću te školovati. Ti biraj studij, a ja ću šiti dane i noći i slati ti novac. Ali za Akademiju ne možeš dobiti ni novčića”. Marija je izabrala opciju “ni novčića” i kao izvrsna učenica dobila stipendiju. Uvjet je bio završiti studij prije roka, jer samo tada tu stipendiju nije morala vratiti.
– Od prve sam položila prijemni za Akademiju, ali i onaj na Filozofskom za češki i komparativnu književnost.
– Sjećam se dana kada sam došla na ADU. Padala je kiša, a ja u nekoj bijeloj haljinici, raspuštene duge kose. Izvodila sam proročicu Kasandru. Moja me generacija još i danas pamti po stihovima: “Plamene, laki plamene, diži se, pleši...” – govori s nostalgijom.
Počeli su tako njezini studentski dani u Zagrebu, polako su došla prva statiranja, na drugoj godini mala uloga u Teatru &TD, pa one veće. Imala je zapravo veliku sreću jer je uletjela u zlatno doba &TD-a, teatra u kojem je odigrala 200 “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, i to nakon Vlaste Knezović koja je odigrala prvih sto i razboljela se.
– Slijedio je “Kaspar” s Ivicom Vidovićem, Đurom Utješanovićem i Veronikom Durbešić. Bila je to predstava koju smo igrali petnaestak godina – priča znajući da je to danas mladim glumcima nezamislivo.
– Zatim je došao “Ručni rad” s Marijom Kohn i Jadrankom Matković, također predstava koja je trajala deset godina, pa Violićev “Odmor za umorne jahače”, “Don Juanov osmijeh” od Ivanca, pa predstave na Splitskom ljetu... Tko bi se svega toga danas sjetio, jer tada sam paralelno snimala i TV drame i serije – govori.
No, unatoč velikom poslu, bilo je to za nju egzistencijalno teško razdoblje. Akademiju je završila 1972., u doba najveće stege nakon Hrvatskog proljeća:
– Tada osam godina nitko od hrvatskih glumaca nije primljen u angažman. Ja sam 30 godina bila slobodnjak, što znači da 30 godina nisam dobila plaću. Danas kada se osvrnem na to vrijeme ne znam kako sam preživjela. Ali baš me to gurnulo u nove kreativne avanture: osmišljavala sam svoje programe, putovala po cijelom svijetu, radila monodrame koje su me prehranjivale, baš kao i “Mrduša”. Bilo je velikih kriza, ali nikada nisam odustala. Uvijek me tjerala strast prema kazalištu, žeđ za poslom. To me prisililo da u sebi otkrijem i neke druge potencijale, čak i one producentske, kada sam postala i televizijska autorica. Da sam ušla u angažman nekog kazališta, svega toga vjerjatno ne bi bilo – priča danas, iako je još uvijek nespremna da podvuče crtu pod svoju karijeru. Sjeća se kako je posao na televiziji dobila nakon desetominutnog razgovora s Miroslavom Lilićem. Bile su devedesete, program Za slobodu na HTV-u, i tako je stvoren njezin projekt “Dok nam živo srce bije”. Poslije je u Zabavnom programu kod Ksenije Urličić radila božićne emisije, snimala dokumentarce koji su je odveli sve do Zambije. Obišla je cijelu Europu, tri puta bila u Australiji i Novom Zelandu... I tako je došla 2000., godina za novi izazov:
Hrabrost za život
– Bilo nas je šestero prijavljenih za ravnatelja Dječjeg kazališta Žar ptica. Mene je odabrala Marina Matulović-Dropulić, ali je smijenjena. Došao je Josip Kregar koji me potvrdio, kao i ministar Antun Vujić. Tada je zakon bio takav da je i ravnatelje gradskih kazališta potvrđivao ministar kulture – sjeća se i kaže kako je u Žar ptici našla “spaljenu zemlju”. Iskreno priznaje da nije znala što je čeka i da bi danas, da joj netko predloži da još jednom krene u sve to, pobjegla glavom bez obzira:
– Dječje kazalište je za mene bilo izazov. No, zatekla sam nulu na računu i kazalište za koje nitko zapravo nije znao. Trebalo je sve graditi iznova, i prvih sam godina paraleno radila na sto razboja. Naravno, i to platila zdravljem – kaže. No, kada su prošle prve četiri godine, prijatelji su je upozorili da je glupo otići iz kuće koju je “posložila kao apoteku”. Shvatila je da su u pravu i ostala – punih šesnaest godina:
– Da sam znala što me sve čeka, sada to kažem zdrave glave, nikada ne bih na to pristala. Ali čovjek svlada i najveće teškoće upravo zato što ne zna što ga čeka. U tome se očituje životna hrabrost. I danas je Žar ptica kazalište koje ima najmanje zaposlenih, samo 20, a sljedeće dječje kazalište ima 70 zaposlenih, ono iza njega 85... A svi imamo iste obveze. Žar ptica ima ansambl od pet glumaca, nema krojačnicu i radionice..., ali moramo funkcionirati unatoč tome, biti dobri domaćini koji svake godine ugoste 45 tisuća djece, održe međunarodni festival i brojne druge akcije.
Upravo je ona u tom kazalištu stvorila repertoar koji je privukao gledatelje, ali i redatelje i glumce:
– Je li ta muka bila dijelom i mazohizam? – zapitat će zamišljeno samu sebe i odgovoriti:
– To je upornost. I strast! I danas me muče administrativni poslovi, ali rad na novoj predstavi uvijek donosi isti ushit, želju da predstava uspije, da je publika prihvati...
I tako čak 59 premijera. Kaže da je oko sebe okupila sjajne kreativce, u tih njezinih 16 godina kroz kazalište je prošlo više od 400 ljudi.
– Imam tu prednost što razumijem umjetničke duše, glumačku muku, muku autorskih timova. Sve ih je trebalo začarati, uvjeriti u moju viziju... Kao što se ne želim sjećati onih 30 godina slobodnjaštva, tako se i sada ne želim sjećati svih muka koje sam prošla kao ravnateljica, jer bio je to psihofizički desetoboj. Zapravo ću otići pjevajući onu Gabinu: “Pamtim samo sretne dane”.
Kaže da odlazi s radošću jer iza sebe ostavlja uređeno kazalište i ne može se načuditi ljudima koji je stalno pitaju što će raditi:
– Ja sam se realizirala i jedva čekam taj novi život. Ako mi dođe da opet nešto kreiram, na pozornici, televiziji, bilo kako... doći će i to. Mnogi mi savjetuju da napišem knjigu, ali ne želim se vraćati u prošlost, još nisam napravila saldo i mislim da još mogu dati kao kreativac i kao umjetnica.
Šaleći se kaže da upravo čita knjigu “Umijeće mirovanja” i uči. Veseli se danima koji neće biti programirani po strogoj satnici, u kojima će biti vremena za ležernu kavu na Cvjetnom, za kozmetičarku ili masažu. Želi uživati u sitnim radostima življenja koje su joj promakle u ludom radnom ritmu. Na pitanje hoće li joj nedostajati rad s mladima, po čemu je poznata, ipak joj se sjeta uvlači u glas:
– Te su nove generacije toliko nadarene, obrazovane, to su tako fino odgojeni mladi ljudi. Njih sam shvatila kao svoju misiju, pružiti im priliku. Ovdje su imali ne samo odlične uloge, one koje ne mogu na svojim počecima odraditi u nekom “velikom” kazalištu, već i nevjerojatan glumački trening. Ovdje oni ne rade predstavu koju će igrati pet ili šest puta, nego predstavu koje će se zaista naigrati, a to je dragocjeno svakom glumcu. U Žar ptici nema predstave koja nije išla barem 50 puta, a imamo 15 naslova koji su igrali više od 100, 200 i 300 puta. Ovdje mladi igraju, zarade i od toga žive. I ovdje su na sceni s glumačkim velikanima. Scenom Žar ptice prošli su: Pero Kvrgić, Ana Karić, Marija Kohn, Nada Subotić, Špiro Guberina, Kruno Šarić, Branka Cvitković, Biserka Ipša... A kada sučelite na sceni legende i mlade tada dobijete zanos i mudrost i imate sve – kaže.
U svoje najvažnije uloge ubraja one u predstavama: “Isadora ili bosonoga plesačica”, “Majstorska klasa Marije Calas”, “Ručni rad”, “Mrduša”, “Diva”, ali i uloge kod Božidara Violića koje je igrala s Radom Šerbedžijom...
Zapravo se ne može odlučiti. A na pitanje o televiziji, koja joj je donijela veliku popularnost, kaže:
Dvornik se nije ljubio
– Što je popularnost naučila sam ulogama u kratkim krimićima “Timothy Tacher” koje je Branko Bauer radio za kviz-emisiju “3, 2, 1 – kreni!”, na tekstove Nenada Brixyja, u kojima sam igrala vrckastu sekretaricu Cat, a gledatelji su pogađali tko je ubojica. Nakon toga su došli superpopularni “Kapelski kresovi”, u kojima sam igrala sestru Leu, ljubav Borisa Dvornika. Boris me tada spasio. Scenarij je predviđao da se nas dvoje kupamo i ljubimo u gorskom jezeru. Na sreću, on je to odbio. Boris je tada bio velika zvijezda, a bio je strašno zaljubljen u svoju ženu i u svakom je ugovoru – baš kao u Hollywoodu – imao stavku da se ne ljubi u kadru, a kamoli kupa gol. I zaista je bilo tako, u cijeloj seriji postoji samo neki naš bezazleni poljubac. Bili su to nezaboravni dani, sjajna ekipa, ali meni i strašno naporno: u &TD-u bih odigrala “Mrdušu”, čekao me auto s vozačem, pa u Gorski kotar na snimanje, a sljedeće popodne opet u Zagreb, na novu predstavu. Hrpa lijepih uspomena, ali moram priznati, nikada nisam gledala tu seriju iako je reprizirana sto puta. Zapravo nikada sebe ne gledam. Ma ne gledam ni televiziju. Sad ću, u mirovini.
>>Filozofska i teatarska bajka za velike i male
>>Marija Sekelez: Da mogu sve ispočetka, isti put ne bih ponovila