Vijest o tomu da sudac Vrhovnog suda Marin Mrčela, u organizaciji Pravosudne akademije, održava jezične radionice za suce i državne odvjetnike, u "Vijestima iz Liliputa" kolumnista Jurice Pavičića protumačena je kao "Jezična inkvizicija suca Mrčele" nad "zloćudnim lokalizmima" zbog čega se autor, aludirajući na devedesete, pita je li došlo vrijeme za razlikovni rječnik hrvatskog i "pravog" hrvatskog jezika. Uzgred, prema Ustavu u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo, pa i kad bi netko htio pisati presude lokalnim jezikom, bilo bi to neustavno. Dosad je održano pet radionica, dvije u Zagrebu te po jedna u Rijeci, Varaždinu i Splitu, a iduća je u Osijeku.
Što je cilj jezičnih radionica koje održavate? Pretpostavljam da je standardiziranje pravnog i jezičnog izričaja potencirano pravosudnom reformom jer lokalizmi mogu izazvati probleme u komunikaciji, nerazumijevanja i pogrešna tumačenja jer slučaj iz Dubrovnika sada može završiti u Osijeku ili iz Krapine u Splitu...?
Upravo tako. Cilj je radionica na koje dolaze suci i državni odvjetnici ponajprije upozoriti na važnost uporabe pravnog nazivlja, onog koji je napisan u zakonima i koji se zato treba koristiti. Primjerice, zakon ne rabi izričaj "vještvo", već "vještačenje", odnosno "nalaz i mišljenje vještaka". Drugi cilj je napomenuti da lokalizmi u presudama trebaju biti objašnjeni. Lokalizmi nisu pogreška, ali mogu dovesti do nerazumijevanja pa i do različitih pravnih posljedica. Ako okrivljenik tvrdi da je udario oštećenika jer mu je ovaj rekao "aubiks", onda treba vidjeti što to znači i smatra li se u lokalnoj sredini da je okrivljenik bio izazvan ili pozvan na obračun, a to može biti i pravno odlučno. Problem je uočen kada su prvostupanjski parnični spisi iz jednog govornog područja došli na drugostupanjsko odlučivanje u drugo govorno područje. Tada se pojavio problem pravnog značenja riječi "paćanje" (uznemiravanje) koje se na tom području uobičajeno koristi, ali nije pravni termin.
Treći cilj je upozoriti na opasnost kratica. Ako je u presudi napisano "Ošt. je udario okr.", onda se postavlja pitanje tko je koga prvi udario. Pravno, to može biti razlika u konačnici između oslobađajuće presude ili osude na kaznu zatvora u trajanju od, primjerice, četiri godine zatvora.
Konačno, četvrti cilj je upozoriti na određena pravila hrvatskog standardnog jezika. Ustav i zakoni propisuju uporabu hrvatskog jezika. Važno je da presude budu svima razumljive, sadržajem i oblikom besprijekorne jer su presude akt državne vlasti kojima se odlučuje o pravima, obvezama pa i slobodi građana. Osim toga, takve presude doprinose vjerodostojnosti sudbene vlasti u cjelini.
Kolega Jurica Pavičić u svojoj je kolumni ismijao suce pitajući se u kakvom to medijskom vakuumu i kojoj zemlji suci uopće žive ako ne znaju što je štekat, šlauf ili đardin? Očito u javnosti ne postoji razumijevanje koliko je izričaj važan u pravu. Primjerice, nekoć je bitna razlika bila između "osnova sumnje" i "osnovane sumnje", ili "osumnjičenik" i "optuženik" iako pravni laik ne uočava bitnu razliku.
Presude ne čitaju samo pravnici. Čitaju ih oni na koje se odnosi, oni koje zanima te oni koji ih žele komentirati. Svi oni trebaju razumjeti presude, odnosno razloge zbog kojih je odlučeno upravo tako kako je presuđeno. Pravni izričaju imaju određeno značenje i nije svejedno koji se pravni termin koristi.
Nisu lokalizmi jedini problem nepismenih presuda, zbog čega je kolega Pavičić vaše radionice nazvao "jezičnom inkvizicijom" ironično preporučujući sucima da naprave hrvatsko-hrvatski razlikovni rječnik kao učinkovitije i jeftinije rješenje?
Lokalizmi uopće nisu pogrešni jer su i oni u uporabi u Republici Hrvatskoj. Oni su bogatstvo hrvatskog jezika i treba ih njegovati. Kada se pojave u postupku pred sudom, tada trebaju biti objašnjeni jer pravo na njih može vezati određene posljedice i jer svaki građanin koji čita presudu treba razumjeti akt državne vlasti bez obzira na to je li ga donio sud na Visu ili u Krapini. Usput, rječnici mjesnih govora postoje, recimo postoji rječnik splitskog govora, a u izradi je i rječnik bednjanskog govora.
Akademik Jakša Barbić prvi je uočio problem nestandardiziranog pravnog i jezičnog izričaja ne samo u presudama nego i u zakonima prepunim anglizmima? I presude i zakoni moraju biti razumljivi svima, i pismenima i nepismenima, i obrazovanima i neobrazovanima, a osobito je važno da pravnici uvijek koriste iste riječi s istim značenjem...?
Ovome treba dodati samo ovo. Pravnici su posebno osjetljivi na značenje riječi, važan je sadržaj odluke, ali i njen oblik.
Zašto se presude pišu tako da je tekst optužbe u rečenici koja počinje na jednoj, a završava na drugoj stranici?
To bih i ja volio znati. Činjenični opisi su često predugački, na nekoliko stranica i napisani u jednoj rečenici! Tri ili četiri stranice u jednoj rečenici! Takav tradicionalan način pisanja treba promijeniti.
Poštovani gospodine Mrčela. Je li točno da u Hrvatskoj nikada nijedan sudac nije fulao sa svojom privatnom tužbom za uvredu, klevetu ili sramoenje? Drugim riječima, je li točno da kolega sudac neće protiv svog kolege suca? Takvu radionicu održite...