Ruski predsjednik Vladimir Putin ovoga puta doista misli ozbiljno. Njegov je cilj pronaći razumno, održivo i funkcionirajuće rješenje šestogodišnjeg rata u Siriji. Vrlo se jasno sjećam trenutka kad je uoči početka angažmana ruskih oružanih snaga u Siriji svjetskim čelnicima, a osobito Sjedinjenim Državama i pripadajućim partnerima poručio da apsolutno pojma nemaju o onome što se doista događa u Siriji.
U tom trenutku potpuno sam se složila s Putinom, a mislim da je i sada odabrao pravi trenutak da onima koji su dosad imali apsolutni monopol na sve moguće i nemoguće mirovne pregovore pokaže da ne samo da nemaju pojma nego nemaju ni pravih planova ni novca da mirovni dogovor doista implementiraju, što bi značilo da bi se zemlja o kojoj je riječ za neko vrijeme trebala vratiti u normalu, obnoviti se i nastaviti funkcionirati, možda čak i bolje nego prije izbijanja rata.
George Bush upao je u Irak misleći da su oružje i vojnici sve što mu treba. Nije bilo nikakvog plana što će učiniti kad sruši Sadama Huseina i njegovu državu, nije ni naslućivao da bi za razdoblje nakon što utihne oružje trebala vrlo konkretna količina novca i ulaganja kako dotična zemlja ne bi utonula u totalni kaos. Posljedice tog Bushova paceraja su Irak koji je u kaosu već gotovo 15 godina i Islamska država... U Afganistanu je bilo isto. Kad pogledamo Bosnu i Hercegovinu i Daytonski sporazum, jedini zaključak koji možemo donijeti 22 godine nakon potpisivanja toga sporazuma jest da je BiH polufunkcionalna ili čak disfunkcionalna država u kojoj ljudi uglavnom teško žive. Da, Daytonski sporazum ugasio je rat, ali nije se konstruktivno i dugoročno pobrinuo da BiH bude politički i gospodarski stabilna zemlja. Sjećam se i bezbrojnih donatorskih konferencija na kojima su se okupljala zvučna politička imena i obećavala novac za ovo ili ono, no većina tih obećanja bila je ono što bi naš narod nazvao “na vrbi svirala”.
Da su zemlje za koje su organizirane te donatorske konferencije doista dobile ono što je bilo obećano, vjerujem da bi stvari izgledale ponešto drugačije.
Iako se ne bi moglo reći da Rusija ima novca kojim će “uletjeti” u to osjetljivo postkonfliktno razdoblje, ima partnera koji ima i novca i interesa. Moglo bi se reći da je Kina, ratu usprkos, s Damaskom stvorila krajnje dobre odnose, osobito na gospodarskom planu. A Sirija se nalazi na jednoj od ruta Xi Jinpingova novog Puta svile koji je zamišljen da njime putuju kineske investicije, tehnologija i roba prema Zapadu.
Putin vjerojatno ne želi samo mirnu Siriju već miran cijeli Bliski istok zato što je to jamstvo mira i prosperiteta u široj regiji, a možda i na cijelom euroazijskom prostoru. Budući da su zapadne sile potrošile pedesetak godina na rješavanje tog problema i nisu se maknule dalje od početka, vjerojatno je došlo vrijeme da se toga posla prihvati netko drugi. Putinu je u interesu da svijetu pokaže kako je spretan u temeljitom i trajnom rješavanju takvih kroničnih problema. Uz kinesku pomoć. Bilo bi dobro da uspije.
On je to odavno pokazao.