Kad izađe na NBA draft, bilo to ove ili sljedeće godine, vrlo je izvjesno da će upravo Mario Hezonja (20, 202 cm) postati najviše postavljeni hrvatski košarkaš u danu u kojem NBA klubovi novače igrače.
Zasad je to Dario Šarić koji je lani izabran kao 12. izbor, dok su ovogodišnje prognoze za Hezonju od petog do 10. mjesta. Doduše, pusti li ga trener Xavi Pascual da više igra u završnici španjolskog prvenstva i Euroligi, 20-godišnji Dubrovčanin mogao bi biti i među prvih pet.
No, to je baš ono što u Barceloni ne bi voljeli. Htjeli bi zadržati supernadarenog Hrvata, a to će im lakše poći za rukom ako su njegove NBA akcije slabije.
Kada je prije tri godine kao 17-godišnjak došao u glavni grad Katalonije, Hezonja je s Barcom potpisao sedmogodišnji ugovor, koji prvi put može raskinuti nakon tri godine, a to je upravo ovo ljeto. Hoće li se pak to doista i dogoditi ovisit će najviše o procjenama Hezonjina američkog agenta Arna Tellema. On će odvagnuti je li za Marija najbolje da izađe na draft ovog ljeta ili godinu kasnije, što će ovisiti o kvaliteti konkurenata, ali i o jamstvima koja Tellem može dobiti od klubova koji su za Marija zainteresirani.
S obzirom na to da je na draftu skala plaća unaprijed definirana (prvi pick dobiva trogodišnji ugovor vrijedan 14,3 milijuna USD, a peti 9,5 milijuna), ključno će biti koji će klub jamčiti da će ga uzeti odnosno ima li taj klub trenera koji je voljan dati minutažu tako mladom Europljaninu.
Oba djeda bili su sportaši
Doduše, mnogi košarkaški stručnjaci već danas tvrde da je Mario Hezonja programirana NBA zvijezda i da mu NBA košarka više odgovara od europske, odnosno da bi u snažnijoj i bržoj igri s više tranzicije njegov atletizam mogao doći puno više do izražaja.
A skočnost i brzinu Mario je naslijedio od svojih predaka. Njegov djed s majčine strane bio je profesor tjelovježbe Pero Matana, suosnivač Košarkaškog kluba Jug, a djed s očeve strane bio je vaterpolist, baš kao i njegov otac Ronald. Štoviše, otac mu je bio iznimno talentiran vratar juniorske reprezentacije SFRJ, momak koji je sa 16 godina trenirao s prvom momčadi Juga i najbolji vratar u svom godištu na svijetu kojeg je samo rat spriječio da napravi veliku karijeru.
Kao mladac, Ronald je kradomice trenirao i košarku, no onda je njegov otac jednom u novinama pročitao da mu je sin pohvaljen pa je njegova košarkaška karijera završila. Razuvjeriti njegova oca nije uspio ni tadašnji trener Košarkaškog kluba Jug Željko Jukić, otac plivačkih legenda Mirne i Dinka Jukića, koji je došao moliti Ronaldova oca da pusti sina da se bavi košarkom. Nije pomoglo ni Jukićevo obećanje da će mu od sina napraviti NBA igrača, no na koncu će netko u obitelji ipak dobiti NBA poslodavca.
Inače, Marijev otac proveo je na ratištu cijeli Domovinski rat, i to kao dragovoljac. Ratna previranja zatekla su ga u JNA, u Školi rezervnih oficira artiljerije, u vojarni u Zadru, iz koje je pobjegao i došao u Dubrovnik samo dva dana prije no što će njegov grad biti prvi put granatiran. Ronald se odmah priključio obrani domovine, najprije je bio diverzant Odreda naoružanih brodova Dubrovnik, a poslije i zapovjednik topničke bitnice.
U poluvremenu zabio 30 od 40
Pola godine prije potpunog oslobođenja Hrvatske, rođen je Mario, počašćen imenom pokojnog ujaka Marija Matane, poginulog u Domovinskom ratu, dječarac koji će zarana iskazati svu silinu svoje sklonosti sportu. Već kao šestogodišnjak trenirao je nogomet, no budući da je u blizini kuće imao košarkaško igralište, mali Mario više je zavolio kraljicu igara. Na tom igralištu okupljalo se očevo košarkaško društvo, a Mario je sve to gledao sve dok jednog dana nije pofalio jedan za hakl pa su pozvali njega. Imao je osam godina, no odmah je ubacio tricu i već tada najavio svu svoju sportsku drskost.
Kako je na tim haklovima igrao i Pero Jejina, trener u školskom klubu, mali je uskoro počeo i organizirano trenirati. Za Jejinu Marijev otac običava kazati da je on njegova sina naučio sve što je trebalo u košarkaškim počecima, a Mario je ubrzo počeo i organizirano trenirati u KK Dubrovnik, opet pod nadzorom očeva bivšeg suigrača, koji se prisjeća:
– Prvo što sam kod Marija uočio bila je sportska drskost i samouvjerenost. Sjećam se da je znao dolaziti k meni da zajedno gledamo Euroligu i da mi je govorio da će on biti bolji od svih.
Je li ta sportska drskost prelazila granice dopuštenog?
– Jednom je Mario na poluvremenu sam zabio 30 od 40 koševa svoje momčadi, nakon čega je bio toliko ljutit na suigrače da sam ga potjerao u svlačionicu. Nakon što je drugo poluvrijeme gledao s tribine, posve mirane prišao je i pitao me kada će biti sljedeći trening. Uvijek je htio jako puno trenirati i trebalo ga je doslovce tjerati s terena, a znao se i naljutiti kada ga suigrači nisu mogli pratiti. Radim kao trener više od 20 godina i mogu reći da je takvih klinaca sve manje.
Već tada, za osmoškolskih dana, uočljive su bile i Marijeve tjelesne predispozicije i igrački talent.
– Sjećam se, baš sam jednom tadašnjem izborniku Jasminu Repeši kazao da imam jednog klinca kod kojeg mi je najveći problem odrediti hoće li pucati lijevom ili desnom rukom. Naime, Mario je mogao zabiti tricu, uz vrlo pravilan izbačaj, i lijevom i desnom rukom.
Marijev prvi trener kaže da Mario u školi nije bio takav kao s loptom.
– U školu ga je trebalo tjerati. Budući da je bio hiperaktivan i sve mu je bilo igra, on je i školu pokušavao pretvoriti u igru, pa je bilo potrebno razumijevanje nastavnika.
Vidjevši supernadarenog klinca, tadašnji prvi trener Dubrovnika Darko Kunce uzeo ga je k sebi, u prvu momčad.
– Prvu utakmicu za seniore Mario je odigrao u rujnu 2008., sa 13 i pol godina, i to u Češkoj, protiv slovačkog Chemosvita. U ožujku 2009., sa 14 godina, zabio je tricu Ciboni, nakon čega mi je prišao tadašnji Cibonin direktor Miličević kazavši da će taj mali biti odličan igrač.
Temperamentan kao Goran
Vezano uz tu utakmicu u dvorani u Gospinu polju, Kunce se prisjetio anegdote s tadašnjim Ciboninim trenerom, a današnjim izbornikom, Velimirom Perasovićem.
– Prije utakmice, pred svlačionicom, Peras mu je rekao: “Mali zašto ti nisi u školi!”, na što mu je on odbrusio: “Vidimo se mi na terenu”.
Nakon te sezone Mario se otisnuo iz rodnoga grada u Zagreb, pri čemu je program koji je nudio KK Zagreb njegovim roditeljima bio najprihvatljiviji. A trenerski ga je u Trnskom preuzeo trener zvučnog prezimena - Andrej Tesla.
– K nama je došao kada je završio osnovnu školu i odmah se priključio juniorima. Odmah sam vidio da je jedan od rijetkih s beskrajnom energijom za treniranje. Jednostavno, on je odlučio postati košarkaš i sve je tome podredio. Naprosto je odlučio uspjeti.
Radeći s tim nadarenim mladcem, Tesla je primijetio još nešto:
– On ne priznaje nikoga na terenu. Nije fraza, već je to ta naglašena crta kompetitivnosti. On misli da u igri jedan na jednoga može pobijediti svakoga. Tako se i ponaša, što je za njega dobro, no ponekad to ljudi baš i ne vole jer ispada da je bahat. Znalo se dogoditi da je ljutit na suigrače, da viče na njih, no to je bilo samo zbog njegove naglašene natjecateljske naravi. Osim istaknute želje za uspjehom, kod njega su se poklopili i smisao za igru i tjelesne predispozicije.
Prisjetio se trener Zagrebovih mlađih uzrasta jednog znakovitog detalja:
– U polufinalu juniorske Eurolige vodili smo protiv Žalgirisa s 30 koševa prednosti i Mario je u tom trenutku jednom Turčinu provukao loptu kroz noge. Nakon toga ga je dočekao i još mu je jednom provukao loptu kroz noge i potom zakucao. Nakon toga mi se turski trener žalio da to nije korektno. No, to je činio i Dražen Petrović, i to jednom Zoranu Slavniću, i ja na to gledam kao na košarkaški vic, a ne kao na omalovažavanje suparnika. Uostalom, treba to i moći izvesti.
Pričao nam je Tesla o tome i kako “mali ima muda”, a takvo što nam je oslikao svojim sjećanjem i Marijev kadetski izbornik Ante Nazor:
– S njim sam osvojio europsko kadetsko zlato 2011. i svjetsku kadetsku broncu 2012. a na tim natjecanjima pokazao se kao pravi pobjednik. Čovjek odluke i prevage, rođeni pobjednik. Najviše mi se svidjela njegova hladnokrvnost u najtežim trenucima, psihička čvrstoća kada drugi gube kontrolu. Sjećam se, kad smo u kadetskom finalu upali u neke komplikacije, oni mi je prišao i kazao: “Treneru, ne sekirajte se, ja sam tu.” Sama ta njegova retorika i govor tijela rekli su sve.
A što je s temperamentom, ponekad i odveć izraženim?
– Po tome me Mario podsjeća na mog sugrađanina Gorana Ivaniševića. Takvo ponašanje mnogima je išlo na živce, a opet je bilo tako dječački simpatično. U jednom trenutku biste ga najradije strpali u top, a u drugom se na njega uopće ne možete naljutiti.
I Tesla i Nazor kazali su da ga vide u NBA ligi, a o toj temi Nazor je još dodao:
– Za razliku od Darija Šarića koji je više euroligaški tip igrača, Mario je u projekciji pravi NBA igrač. Nadam se da će pokrpati neke rupe u svojoj igri i da će biti NBA vedeta, na Draženovu, Kukočevu i Rađinu tragu.
Kada je već tako procijenjen, kao nebrušeni dijamant, ostaje nejasno zašto ga KK Zagreb nije bolje unovčio i tko je s njegovim starateljima sklopio takav nemušt ugovor da je mogao otići za odštetu od samo 150.000 eura. Doduše, svjesna o kakvom golemom talentu se radi, Barca je bila “velikodušna” pa je Zagreb dobio barem još toliko, no i to je premalo za klinca za kojim su trčali najveći europski klubovi, čak i kada je morao propustiti cijelu sezonu zbog ozljede gležnja i mononukleoze.
No, kad već Hrvati nisu znali što bi s njim, to vrlo dobro znaju Amerikanci. Točnije, najutjecajniji NBA agent Arn Tellem, čovjek koji skrbi za karijere 12 All-Star igrača, sveukupno 42 NBA igrača, čiji ugovori vrijede godišnje 324,5 milijuna USD.
Dotični gospodin sam se potrudio da postane Marijev agent jer je, uza sve ostale potrebne atribute, u mladom gosparu vidio košarkaški žar kakav se rijetko susreće. A za tu je beskrajnu košarkašku strast i nevjerojatan radni elan donedavni košarkaški izbornik Jasmin Repeša kazao da je najbliža onoj legendarnog Dražena Petrovića.