Svakim je danom u službi velikog Kublaj-kana Marko Polo sve više učio, govorio je sve više jezika i dijalekata te je sve dalje putovao. Tako se na jednoj višegodišnjoj ekspediciji, nakon sjevera i središta Kine, zaputio upoznati i njezine južne dijelove, ali i krajnji istok sve do mora. I dok je ovaj svjetski putnik sjever Kine opisao kao puno suroviji, opasan i hladan krajolik, u kojem žive ljudi neobičnih navika, jug je Polo doživio puno pitomije. Tamo je uglavnom pisao o velikim i otmjenim gradovima te bogatim sajmovima i trgovcima koji na njima rade.
Kinu je zvao – Cataj i Eumangi
– Istinu vam zborim, da čovjek jaše punih deset dana u zapadnom smjeru kroz zemlju Cataj, uvijek nailazi na lijepe gradove i utvrđena mjesta, trgovačka i obrtnička, na lijepe vinograde, dosta drveća i pitomo stanovništvo – Polov je dojam o Kini koju on ne naziva tim imenom, nego koristi izraz Cataj za područje sjeverno od Žute rijeke te ime Eumangi za južnije pokrajine. Za Žutu rijeku Huang He koja je druga po dužini u Kini i šesta u svijetu Polo pak koristi mongolsko ime Caramera.
– Ta rijeka je vrlo velika i ne može se mostom prijeći. Ulijeva se u more ocean. Na Carameri ima mnogo gradova i utvrđenih mjesta, u kojima živi mnogo trgovaca i obrtnika – kazuje Marko Polo koji u svojoj knjizi opisuje i Jangce, najdužu rijeku u Aziji i treću najdužu na svijetu. I sam pisac priznaje da je jednom Europljaninu nevjerojatno vidjeti rijeku koja je “toliko široka, da sliči, kada je čovjek gleda, moru”.
– Na ovoj rijeci ima dosta gradova i utvrđenih mjesta i toliko brodova, što čovjek, koji to ne vidi, ne može vjerovati. Široka je pola milje; u njoj ima mnogo riba – ističe Polo koji se nije mogao načuditi broju trgovaca koji putuju uz rijeku, a redovito je opisivao impresivne utvrde i mostove na njoj “kakve nije vidio nigdje drugdje na svijetu”. Veoma su vrijedne i njegove zabilješke o veličini kineskih gradova, zbog kojih su ga kasnije često prozivali nevjerodostojnim. U to je vrijeme, naime, Pariz kao jedan od najvećih i najbogatijih srednjovjekovnih gradova u Europi imao oko 200 tisuća stanovnika. Milijunske gradove Europljani u to vrijeme nisu mogli ni zamisliti, no ipak je Marko Polo o njima pisao, i to s tolikom uvjerljivošću i sigurnošću da je svoje sugrađane kasnije ostavio bez teksta. Iako je Polo posjetio stotine kineskih gradova, ipak se u putopisu “Il milione” izdvaja opis grada Quinsaya koji se smatra jednim od najboljih u cijeloj knjizi.
Ovaj svjetski putnik piše o “najvećem i najplemenitijem” gradu za koji kaže da je imao opseg od sto kineskih lija, odnosno gotovo 60 kilometara. Marko Polo ističe kako je tamo živjelo oko dva milijuna ljudi, a navodi i mnoge druge impresivne brojke. Riječ je, naime, o današnjem gradu Hangzhouu koji je bio prijestolnica u vrijeme dinastije Sung u 13. stoljeću, prije mongolskih osvajanja. Prema pisanju, može se zaključiti da je to bio omiljeni kineski grad Marka Pola koji je posvjedočio da tamo ima 12.000 mostova te 3000 parnih kupelji u koje stane i po sto osoba u isto vrijeme, a Polo je bio posebno impresioniran činjenicom da tamo ima 12 različitih obrtničkih udruženja. “Svaki obrt ima dvanaest hiljada dućana. U svakom dućanu ima najmanje 10 ljudi, u nekom 15, a u nekom 20, a u nekom 40. No nisu svi majstori, nego i učenici. Ovaj grad opskrbljuje mnoge zemlje”, piše Polo te dodaje kako je sve navedeno istinito jer je vidio grad svojim očima. Ipak, kasnija su istraživanja pokazala da je Polo u ovim brojkama ipak pretjerao, no vjerojatno je bio toliko impresioniran viđenim da je učinio nenamjernu pogrešku.
“U ovom se gradu nalazi najotmjeniji i najbogatiji dvorac svijeta (...) koji ima u opsegu 10 milja i opasan je visokim i debelim zidom; oko zida i unutar njega nalazi se mnogo divnih perivoja, u kojima ima voća svih vrsta. U njima ima i mnogo česmi, više jezera s mnogo dobre ribe. U sredini se nalazi velik i lijep dvorac. Njegova dvorana vrlo je lijepa i u njoj može jesti mnogo osoba. Dvorana je sva obojena zlatnom i nebeski plavom bojom, a na zidovima su naslikane divne slike. Sve je to veoma lijepo za oko. Na krovu se može vidjeti samo zlatna boja. Otmjenost ovog dvorca ne može se jednostavno opisati. U njemu ima 20 dvorana jednake veličine, a tako su velike da u njima može jesti 10 tisuća ljudi. U ovome dvorcu ima bar 1000 soba”, opisuje Marko Polo govoreći o dvorcu u Quinsayu, a u knjizi je još mnogo stranica posvetio kineskoj arhitekturi koja ga je očito oduševljavala.
“Na cijelom svijetu nema mosta sličnog ovome, jer je on dugačak čitavih 300 koraka, a širok osam, tako da po njemu može stupati usporedno najmanje 10 konjanika. Na njemu su 34 luka i 34 stupa u vodi, a sav je od mramora”, piše pak Polo o mostu na rijeci koju zove Pulinzanghiz. Nadalje je na svojim putovanjima dao iznimno vrijedne zabilješke pa je tako, primjerice, posvuda primijetio da se proizvodi puno svile i zlatne tkanine, a opisuje i razvijen sustav proizvodnje soli. “U zemlji ima mnogo solana, iz kojih se vadi i prerađuje mnogo soli, kojima se opskrbljuje cijela zemlja. Od te soli kralj dobiva veliki prihod”, piše Polo te objašnjava da tamošnji stanovnici slanu vodu prokuhavaju u željeznim kotlovima dok ne ostane samo sol. Opisao je i razne rude te minerale karakteristične za kineske pokrajine, iz kojih se jezera vade biseri, ali i koje su najpoznatije mirodije, poput đumbira. S obzirom na to da je i sam bio trgovac, Polo je puno pisao o tamošnjem načinu razmjene dobara. Tako je više bilježaka posvetio “kanovu papirnatom novcu”.
Takva vrsta novca, koja je u Europi bila poznata tek stoljećima kasnije, u Kini se tada već naveliko koristila, no Polo i dalje uočava neke neobične metode plaćanja u zabačenim pokrajinama. Tako u jednom mjestu govori da se umjesto novca koristi posebno kuhana i oblikovana sol, a u drugom kauri školjkice koje on naziva “bijeli porcelan”. “Mjesto novca upotrebljavaju bijeli porcelan, koji se nalazi u moru, a od kojega prave i zdjele. 80 porcelana je isto što i jedan srebrnjak, a osam srebrnjaka vrijedi kao jedan saggio finog zlata”, piše u jednom od zapisa. U to je vrijeme, naime, jedan srebrni saggio težio 4,5 grama srebra, a zlatni 4,5 grama zlata. Marko Polo detaljno je opisao nakon godina i godina putovanja i neobične životne navike u Kini i Mongoliji, a zapisi u detalje sadrže i bilješke o privatnim i seksualnim navikama ljudi, o njihovu radu, prehrani, tehnikama liječenja, tradiciji ukopa pokojnika, pravilima odijevanja…
‘Oni obožavaju najstarijeg u kući ‘
“Također vam kažem da u toj zemlji postoji krasan običaj prema kome se ne smatra sramotom ako neki stranac ili druga osoba leži sa suprugom, ili s kćeri, ili s drugom kakvom ženom, članom jedne te iste porodice. To smatraju velikom dobrotom te govore da će im njihovi idoli dati za to mnogo dobra”, piše Polo koji za svaku pokrajinu navodi i koja je tamošnja religija, a najviše ga je u jednom od gradova iznenadilo što “stanovnici nemaju ni idola ni hramova; oni obožavaju najstarijeg u kući i govore:
“Od ovog smo.” Bilježi i kako u zabačenim regijama nema ni doktora, nego ljude liječe vračevi i čarobnjaci, “koji znaju đavolske vještine”. “A kada oni dođu k bolesniku i on ispriča od čega je bolestan, oni sviraju u svoja glazbala, pjevaju i plešu. Kad malo poplešu, jedan od onih vračeva pada na zemlju s pjenom u ustima i gubi svijest: znak je to da mu se u tijelo sklonio vrag”, piše Polo pa dodaje kako ozdravljenje uglavnom uključuje prinošenje žrtve poput “crne ovnove glave” i “prolijevanja krvi”. Pisac je udaljenosti između gradova dočaravao tako što je isticao koliko mu dana hoda ili jahanja treba od jednog do drugog mjesta, a pritom je opisivao sve neobične životinje koje je putem susreo, biljke koje je vidio, pića i jela koja je probao…
Najviše je jeo rižu, razne žitarice i meso te dodaje kako je sve jako ukusno te kako je jednom riječju Kina zemlja koja je “bogata svakim dobrom”. Ipak, u nekim krajevima, poput pokrajine Yunnan na samom jugu kine, bilježi i neke neobične običaje. “Stanovnici jedu sirovo meso svih životinja. Siromasi idu na klaonicu i, kada se raspori ovan ili vol i iz tijela im se izvadi utroba, oni je stavljaju u umak od bijeloga luka i to jedu; a tako rade i s drugim mesom. I plemići ga jedu prijesna, ali vrlo sitno isjeckana. Zatim ga stavljaju u umak s dosta začina i to jedu, kao što mi jedemo kuhano”, piše Polo koji je godinama putovao Kinom, a posebno se spominje grad Jang-Čeu kojim je “gospodar Marko Polo upravljao tri godine dana”, odnosno bio je guverner. Unatoč tome stigao je obići i razne druge zemlje Azije koje se i danas smatraju egzotičnima čime je njegov putopis još više dobio na značaju.